Kultura

Goran Sekulović: Jedan (za)kašnjeni hommage

Meho Baraković: Između Trebinja, Plava i nezaborava

Jul 04, 2025 0 Komentara

(15 riječi)

Ima tako nekih misli i dijelova teksta romana i drugih formi proze, koji nam zaištu, podstaknu, omoguće prolaz dalje, mnogo, mnogo dalje, ali ne dalje i dublje u tok i kompleksnost literarnog štiva koje upravo iščitavamo, već u neke naše vlastite paralelne čitalačke i kreativno spisateljske svijetove. Aktuelna proza se (i) sa tim uočenim i fokusiranim mjestima, u okviru vlastitog poetizma, naravno ucjelovljuje, dalje grana i razgranjava i u konačnici uobličuje kao neraskidivi dio našeg unutrašnjeg životnog i umjetničkog iskustva. Ovđe su ovi toposi, iznenadni obrisi nebeskog plavetnila u tamnini najgušćih šuma autorskih ispisa, poput praskozorja, ili još bolje, poput pasaža, koji ne samo da vas (u)vode u čistinu i bjelinu novog dana i nove stranice, već vas i direktno konektuju sa nečim što je samo vaše, lično vaše i ničije drugo, a što je slično i u biti gotovo ili sasvim isto sa doživljajnim kovitlacima iz čitajuće proze.

U romanu ''Dokle gora zazeleni'', Mihailo Lalić pišući o atentatu na Franca Ferdinanda 1914.g.u Sarajevu i o posljedicama koje su nakon njega nastale – ''...juče u Sarajevu ubijen austrijski nasljednik prijestola – razdro ga Bosanac bombom!...'' – (pri)śeća se svoga ''prorokovanja'' tada nastajuće evropske i svjetske ratne kataklizme nekih osam godina prije nje. ''Dok on pričaše o poremećaju što je nastao poslije te vijesti na carigradskoj berzi, meni se u mozgu susretoše i ukrstiše, kao munje, dva sjećanja: s jedne strane, iznenadna halucinacija koju sam imao na Miljacki usred dana, u jeseen 1906. godine: pucanj, vika, krici što su dolazili ispod zemlje; s druge strane, proročanstvo antikvara s Jukse-kaldrme o velikim koncentracijama i sudarima. Ne kažem da sam predosjetio sve strahote koje su nas poslije snašle, ne ni njihovu blijedu sliku – jer stvarnost vazda ima dovoljno materijala da prevaziđe fantazme, ali sam znao da će biti strašno – i to ne samo za naivčine, koji vazda prvi nastradaju, no i za one što su svjesni da su krivi i što su se pripremili da se izvuku na tuđ račun... Tako: vjerujem u predznake, sutuke i alamete; tu su, oko nas, i uzalud – gluvima šapuću, ćoravima namiguju. Mi pored njih prolazimo kao nepismene neznalice – nemamo kad da ih shvatimo, ili nam se pričinjava da ćemo nekako protrčati prije no se kazna sluči. U stvari, budućnost nije tako sakrivena kao što izgleda; ne može ni biti, jer obično ne dolazi iz većih dubina, iz bunarova i ponora, no iz ono površinske zemlje što daje travu i sjemenje da nas hrani i sahranjuje. Zato se često obistine mnoga naša nagađanja, slutnje, strepnje, pa bi se moglo očekivati da se najzad jednom ostvari i neka od onih utopija o boljem načinu među ljudima...''

Slično ośećanje sam i sam doživio uoči ratne katastrofe devedesetih godina prošlog vijeka na tlu bivše SFRJ. Bio je to san neposredno prije oružanih sukoba u BiH, koji se konkretno odnosio na Trebinje i ratni požar u tom gradu i okolini. Zašto sam baš ''izabrao'' Trebinje to sam Bog, odnosno san, zna! Tek, san je bio jako upečatljiv i nije se (iz)gubio sve ove godine, a znamo da snovi najčešće već ujutro ispare.

Trebinje je gorijelo i u njemu je praštalo na sve strane! ''Čuli'' su se pucnji, povici, vika, galama, urlici, bombe, detonacije, rafalna mitraljeska i puščana paljba, vatra je gutala halapljivo grad, crni dim kuljao put neba... I tada, gotovo iznenada kao san sna, kao njegov sudbinski i neizbježni žižak, (naj)kreativniji bitak i krik koji i objašnjava i dovodi sve u (ne)potrebnu Ravnotežu i Simetriju, pojavljuje se On, čovjek, junak sna, junak sna sna, junak (moje) priče, junak naših i tadašnjih i sadašnjih, budućih, vječnih života i nezaborava koji – napuštajući sa nekim najoskudnijim, sirotinjskim prtljagom Trebinje, Trebinje u vatri i ništavilu, sa nekog mosta koji se još neobjašnjivim čudom drži i preko koga se još uvijek nekako prelazi (ko zna kako?!; ''Ah, niko, niko niša ne zna''!, rekao bi Dobriša Cesarić, a Meho Baraković: ''Cijela Stvar je u nečijim Rukama/ i pod nečijom Komandom''! – izgovara, zapravo urla, vapi u svom najdubljem bolu i očajanju duše: ''Gotovo je, gotovo! Nikad se više neću vratiti u Trebinje, nikad, nikad više, nikad više Trebinje!''

I to je to! Budim se a slika ostaje do dana današnjeg. Uskoro se rat u potpunosti ubrzava i zahuktava. U knjizi ''Za jednom kapi čistoga života (Braća po rimi: Arsen Dedić, Miladin Šobić, Vito Nikolić)'', u odjeljku ''Vremeplov za jugonostalgičare'', taj ''trenutak'' sam naslovio sa ''Kada su zrijevali proljeće i rat''. Poslije moje prve dvije publikovane knjige poezije ''Kamen raste'' i ''Muk muči'' koje su izašle 1992.g., kao odjek i odgovor na taj suludi rat koji nam je oduzeo i ukrao zemlju i domovinu ubijajući nam dušu i nas same i bez ubijanja kroz urbocide i genocide, pišem zbirku poezije ''Negrad'' koja se publikuje u Podgorici 1993.g. Krajem te godine dobijam pismo (na kome piše datum njegovog nastanka od 28. 12. 1993.), iz Plava od Meha Barakovića, književnika kako je sam napisao (adresa: Hotel ''Plavsko jezero'', Stari hotel, oba 303, 84325 , Plav, Tel. recepcije: 0871, 51-212.

Tada nijesam znao ko je Meho Baraković. Od dvadesetak godina kasnije na ‘’Avliji’’, portalu za književnost, kulturu i društvene teme, čitamo: ''Meho Baraković, bosansko-hercegovački i jugoslovenski pjesnik i novinar, rođen je 2. maja 1945. godine u Banja Luci. Školovao se u Trebinju, Dubrovniku i Sarajevu. Nakon oružane agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, zbog objavljene pjesme “Nije više Trebinje” na kratko, našao se u zatvoru, gdje je zlostavljan, a potom je protjeran u Crnu Goru. Dvije godine kao izbjeglica, proveo je u mjestu Plav, gdje je objavio dvije knjige stihova. U Švedsku je došao krajem juna 1995. godine. U ovoj skandinavskoj zemlji objavio je tri knjige stihova na švedskom jeziku. Književne nagrade: Prva nagrada za poeziju na švedskom jeziku, 1999; Književna nagrada Udruženja bošnjačkih pisaca u skandinavskim zemljama, 2000; Kulturna nagrada Angered, 2007. Bio je član najvećih književnih asocijacija: Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Udruženja pisaca Sandžaka, Udruženja bošnjačkih pisaca u skandinavskim zemljama i Švedskog društva književnika. Dok je boravio u Crnoj Gori kao izbjeglica, Baraković je bio član Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Meho Baraković je umro 15. septembra 2011. godine u Göteborgu u Švedskoj, a ukopan u Trebinju u Bosni i Hercegovini. Djela: ”Azil”, Sarajevo, 1972, ”Dvoje” (sa R. Antonijevićem), Ćuprija-Trebinje, 1974, ”Osipanje”, Trebinje, ”Nebeska studen”, Užička Požega, 1979, ”Di fronte Raguza il mare” (”Pred Dubrovnikom more”, na italijanskom), Napulj, 1981, ”Opšta mjesta”, Nikšić, 1986, ”Zemno srodstvo”, Mostar, 1988, ”Skrovište za nesanicu” (sa M. S. Arnautovićem i R. Miloševićem), Trebinje, 1989, ”Između Plava i zaborava”, Novi Pazar, 1994, ”Plavska zvijer”, Novi Pazar, 1994, ”Legitimacija raseljenog lica”, Beograd, 1995, ”Homo Balcanicus”, Podgorica, 1995, ”Okupljanje sebe”, Beograd, 1995,”Nikada nećeš razumjeti zašto sam zaljubljen u Mostar”, Orebro, 2000, ”Stockholm iznutra i druge pjesme / Stockholm inuti ach andra dikter”, (dvojezično – na bosanskom i švedskom jeziku), Stocknom, 2005, ”Goteborg – ili ko bi  rekao da je to moguće”, Goteborg, 2007, ”Goteborg i još neke bolesti”, Goteborg, 2007, ”Goteborg: mali noćni razgovori, Goteborg, 2011. I na švedskom jeziku: ”Bollnas – platsen for min sorg”,  Bollnds, 1997,”I Bollnas faller sno”, Stockholm, 1998, ”En expatrierad persons legitimation”,Stockholm, 1998.

Uz ove bio-bibliografske podatke, na ‘’Avliji’’ mogu se pročitati i sljedeće tri pjesme: ‘’Nije više Trebinje’’: ‘’Nije više Trebinje ono što misliš/ Sada je to prostor velikog Nesporazuma/ I velikog Nesklada/ Odlaskom Ravnoteže iz Grada/ Odlaskom Simetrije iz Grada/ Odlaskom Mirisa iz Grada/ Odlaskom Ljudi iz Grada/ Što je moglo ostati/ I došli su Drugi Ljudi/ Izasadili u sred Grada/ Sadnicu Straha/ I sadnicu Gorčine/ I smrt se po Gradu razlila/ I pokazala da ima zube/ I vižlasti otrov/ I potrebu za brzim i sigurnim Umnožavanjem/ A Ljudi žive/ I ne mogu se načuditi Smradu/ Ništavnosti moja/ Učini sve da Svisnem od tuge/ I požude za Promjenom/ Jednom ću se i ja Grade moj/ Sa omčom oko vrata/ Sa Metkom na slijepoočnicama/ Čuditi svojoj Izdržljivosti.’’; ‘’Zamisli u Bollnäsu pada snijeg’’: ‘’Pada snijeg/ zamisli u Bollnäsu/ Zamisli u Bollnäsu pada snijeg/ Snijeg hladniji/ Snijeg drugačiji/ Snijeg Tužniji od svih znanih/ Snijegova svijeta/ Snijeg pada na moje Godine/ Na Uspomene/ na sve što je nekada Cvjetalo u Meni/ i oko Mene/ dok sam bio ona mirisna Travka/ i Leptir/ Još jednom se jedna Slika rastače/ dok pada Snijeg/ Zamisli/ Zamisli u Bollnäsu pada snijeg/ Snijeg koji cvijeta/ i boli Nas/ Kao da ništa nisam Rekao/ Zamisli u Bollnäsu pada snijeg.’’; ‘’Hercegovina’’
(Aliji Kebi: ‘’I Mostar/ I drevni Stolac/
i mirisno Trebinje/ sve se to u meni/ Zapisuje
i traje/ kao u zemnoj školjki/ plača/ I Sunce/ i Bol kamena/ i Trn i Drača/ u meni/ odzvanjaju/ i sve to/ i sve ono u meni se slama/ i kroz mene/ Korača/ Zemlja/ Hercegovina/ kroz mene Korača.’’

Mehovo pismo navodim integralno: ''Poštovani gospodine Sekuloviću!

Ne znam, zaista, u kojoj mjeri će Vas ovo moje pismo iznenaditi, ali poslije pročitane dvije Vaše knjige poezije: ''Muk muči'' i ''Kamen raste'' (morao sam Vam se javiti!?) mada nisam znao pravu niti punu adresu. Ipak, vjerujem da će Vam ovo pismo stići do ruku, i želja mi je da budemo i ostanemo prijatelji i drugari. Znam da to u ovim oporim i surovim vremeenima nije niti malo jednostavno, ali isto tako sam siguran da ste u stanju da se izdignete iznad ove ništavne i bljutave svakodnevnice. Vjerujte mi da će Te u meni imati dobrog prijatelja i saradnika. Rećiću Vam i to, da bi ja želio da zajednički objavimo knjigu poezije i to što prije.

Inače, o sebi samo da Vam napišem i kažem ono najosnovnije. Oženjen sam, i porodičan čovjek. Do sada sam objavio osam (8) knjiga poezije, a prije izbijanja rata u BiH, bio sam član Udruženja književnika BiH, odnosno Jugoslavije. Sada sam, evo izbjeglica iliti raseljeno lice sa porodicom u Plavu. I ovdje pišem i radim na novim knjigama poezije. Šta će od ovih pjesama biti, ne znam, ali ja ne gubim nadu da će one jednom ugledati svjetlost dana.

Gospodine Sekuloviću, da li bi se Vi mogli zauzeti da uz Vašu pomoć objavim novu knjigu. Kakva je situacija sa tim stvarima u Podgorici. Čuo sam da se u Podgorici pojavio prvi broj nekog novog književnog časopisa (ili je on u pripremi!?) kome bi i ja mogao poslati svoje pjesme. Čitao sam, takođe, u 'Pobjedi' najavu za Vašu novu knjigu poezije, ali sam zaboravio njen naslov. Vidim da ste vrlo vrijedan mlađi čovjek, jer u toku 1992. godini ste objavili dvije knjige poezije. To je rijetkost, poseeebno u današnje vrijeme...

Za sada neka ovo bude sve do Vašeg skorog odgovora koji sa nestrpljenjem očekujem.

Skoro da zaboravim: sve najljepše u Novoj 1994. godini Vama i Vašoj porodici, a prije svega mnogo zdravlja i sreće.

Uz dužno poštovanje, Meho Baraković.''

Godinu kasnije u Plavu izlazi iz štampe zbirka poezije Meha Barakovića ''Između Plava i zaborava'', pjesnika koji je prinudno morao da napusti, ali pokazalo se ne i definitivno, njegovo Trebinje – zauvijek je u njemu ostao budući da je naakon smrti koja ga je zadesila u egzilu u Švedskoj u Trebinju sahranjen – zbog rata početkom devedesetih i nastani se jedno kratko vrijeme u Plavu, na obali Plavskog jezera, u sobi br. 303 u tamošnjem predratnom hotelu a u ratu na prostoru bivše SFRJ prebivalištu za izbjeglice, raseljene, prognanike i izgnanike, o kojima je pjevao: ''Sada sam i ja Tvoj najrođeniji/ sada sam Tvoja očajnička Stvarnost/ Tvoj i Svoj Izgnanik/ ono što se kaže Izbjeglica/ (Gospode samo kako to Gordo/ i Ništavno Zvuči)/ ja sam ti bolan Raseljeno lice // Imao sam svoj Dom/ svoju Ravnotežu/ svoju Simetriju/ svoju Visinu/ živući vižljasti Prostor sam imao/ sve sam To imao svoje/ i bez svega toga sam ostao // sada sam evo u Plavu/ na Početku ili na Kraju Svijeta/ umiješan u Gustu Prolaznost/ sa Strahom u Plućima/ odavde ću nekamo krenuti/ valjda me ovdje neće dugo Biti'' (''Raseljeno lice: Almiru Zalihiću''); ''Na zajedničku nit Neizvjesnosti/ svi su nanizani/ ne mogu se više Smijati/ ne mogu se Sjećati/ nemaju one Stare Ravnoteže/ nemaju Simetrije u sebi/ Gustina se s njima Igra/ pred Budućnošću su Zabezeknuti/ a Vrijeme curi/ u njihovom vidnom polju/ u njihovom krvotoku/ u njihovoj Tami/ u njihovim Kostima/ stvarnost se Umnožava/ I nema Svjedoka/ za prokleta noćna Snoviđenja/ zato što see živi u gomili/ sa crnim predznakom/ sa tijelom nad provalijom/ sa krikom na Nebesima/ živi se/ Oni nikako da nađu sagovornika/ davno su izbjeglicee izbjegle iz sebe/ i sada su se razlile po Plavu/ i nema Brašna zemnoga/ i nema dodira koga se ne boje'' (''Izbjeglice u Plavu); ''Dali su mi Sobu/ i vjenčali me s gospođicom Nesanicom... Sa hotelskog prozora vidim Plavsko jezero/ i vidim svoju Neizvjesnost/... rasađena je smrtnost/ unaokolo su skrovišta i zamke/ a sve za mlade izgnanike'' (''Zapis iz hotelske sobe 303'').

Nakon publikovanja knjige ''Između Plava i zaborava'' od Meha sam dobio još jedno pismo koje takođe dajem integralno. ''Poštovani gospodine Sekuloviću! 

Danas sam u prilici i činim, vjerujte mi, sa velikim zadovoljstvom, što Vam mogu poslati primjerak svoje nove knjige stihova koja nosi naslov ''Između Plava i zaborava''. Ne znam koliko će Vam se dopasti moja poetska snoviđenja, ali Vas kao drugar i prijatelj molim da o mojoj knjizi nešto napišetee u 'Pobjedi', u Kulturnoj rubrici – četvrtkom. Biću Vam veoma zahvalan, jer da Vam ne naglašavam u kako teeškoj situaciji sam se našao kada sam u Trebinju ostavio sve što sam godinama mukotrpno sabirao: stan i sve ostalo da ne nabrajam. Znate da sam sada izbjeglica sa četveročlanom porodicom u Plavu, na kraju svijeta.

Pored ovoga, dragi Gorane zamolio bi Vas da mi pošaljete primjerak svoje (Vaše) knjige koja se zove ''Suhomeđa'' (ako se dobro sjećam!?), a koju ste objavili u Pljevljima.

Za sada neka ovo bude sve do Vašeg skorog odgovora koji sa nestrpljenjem očekujem. Molim Vas još jednom da mi se javite. S dužnim poštovanjem, Meho Baraković.''

Po datumu na kraju posvete na primjerku knjige ''Između Plava i zaborava'', koji je isti kao i na propratnom pismu: 08. 06. 1994., a i po sadržaju pisma, rekao bih da je to bilo odmah nakon njenog štampanja, što bi značilo – imajući u vidu, prije svega, sadržaj i poruku same posvete – da je Meho već bio iščitao i moju treću knjigu poezije ''Negrad'' koju sam mu poslao poslije njegovog prvog pisma. U posveti Meho je napisao: ''Dragom prijatelju, drugaru, pjesniku i sabratu po bolnom osjećanju prostora i vremena, najsrdačnije. Meho Baraković''  

Da li je moj san bio (pri)donio ''bolno(m) osjećanje(u) prostora i vremena'', ili je (i) on sam bio već ''a priori'' utkan, ''ukalkulisan'', u bagaž i u biće tog ośećanja kao mog i Mehovog ''izdajničkog pečata'' najvlastitije nutrine o kome piše Danilo Kiš? Možda je odgovor u Mehovim stihovima: ''Svi smo Sazdani od Ništavila'', ''... Sa krikom na Nebesima/ živi se'', ''... Mi smo i dalje Braća/ i Sestre/ i Živina koja svojski Umire'', ''... Svemirski pokolj/ događa se ovdje na Zemlji/ u Neskladu/ u zagrljaju Simetrije/ i Mržnje'', ''... Vrijeme je idealno za Patnju'', ''... Šta sa tolikom mržnjom'', ''Ja sam svoj/ i na svome'', ''Čovjek od mjere'', ''Osama za sva Vremena'', stihovima kojima je Mehova poezija ''nadvisila sve progonitelje'' (jer ''nema Poraza/ sve je u Beskraj potopljeno'' i zbog toga ''važna je ulaznica za Beskraj''), sve zločince i zločine, sva etnička čišćenja, sve genocide, sve đavole u ljudskom obličju. Ili možda u mojim sljedećim stihovima – ''Negrad'': ''Ovaj grad/ Nije grad više/ Nekada što bješe/ Gdje da se skloni/ Čovjek umoran od/ Negrada?''; ''Predgrad'': ''Predgrad/ Kapija grada/ Čemu u Negradu?/ Stepenice kamene,/ Zemljane,/ Kome služe do/ Đavolu?''; ''Ne htjedoše'': ''Ne htjedoše da imaju iste/ Izvore, šume,/ Ravnice, brda,/ Isto nebo, isti oblak,/ Isti grad./ Htjedoše da svi/ Imaju po jedan/ Negrad/ Čisti zoološki vrt./ U planinama/ Jame rudarske napuniše/ Mrtvim i živim kosturima./ Umjesto rude/ Vadimo lobanje,/ Oči,/ Da bi konačno/ Progledali.''; ''Grad nije grad'': ''Grad nije grad/ Već Negrad/ Prozor nije prozor/ Već snajpersko leglo/ Ćošak nije ćošak/ Već Zaklon osvete/ Terasa nije terasa/  Već otrovni mamac/ Za lakovjerne/ Ulica nije ulica/ Već grešnih ljudi neput/ Bog im pomogao da se vrate/ Gradu ovom.''; ''Drag, Nedrag'': ''Misle da je sve završeno./ Ipak, pitam:/ Može li se grad/ Podijeliti na njihove/ I naše trgove, ulice,/ Kvartove, zgrade?/ Ne./ Grad je Grad,/ Ili Negrad/ Drag, Nedrag.''; ''Od otrova jabuka'': ''Grad su rascijepili/ Ko od otrova jabuku,/ Polovine još jednom,/ Na dvoje, troje,/ I tako unedogled./ Grad jednog u/ Negrad tri čovjeka,/ Tri lica zla./ Čovjek se pojavljuje/ U tri lika besmisla,/ Nečovještvo u bezbroj,/ Falsifikat u tri karikature,/ Original u ruševinama./ Znači li sve to išta za/ Nečiju savjest?''

Ne mogu da ne citiram ovđe Mehove još neke stihove koje se tako prisno i bolno, u isto vrijeme i nježno i oštro kao sječivo noža i hladnoća snajperskog metka, ''nastavljaju'' na već citirane i još neke moje stihove prije svega iz ''Negrada'', valjda one koji su ponajviše i bili povod Mehovom uočavanju našeg zajedničkog ''bolnog osjećanja prostora i vremena'' i njegove želje da napišemo zajedničku knjigu poezije: ''... Život se već Dugo Batrga/ nema više podupirača/ samo od Kostiju/ samo od Zemne Nesreće/ teško da se može preživjeti''; ''Koga da sretnem u nekom Drugom Gradu/ svi moji su Ovdje/ svi moji su duboko u Meni/ Niko nije Zapomagao iz mene/ kada sam odlazio/ kada sam izlazio u noć.''; ''Skoro mila moja majčice da zaboravim/... putevi su Prokleti i Neprohodni/ (Kao i onaj put preko mosta iz moga sna!?, napom. autora)... moja premudra majčice/ ništa me nisi naučila/... oči su oduvijek bile u zabludi/ nisu mogle da prepoznaju/ da Razaznaju/ Smrt što se nevještom čini/ jednom će i Ogledalo Svisnuti.''; ''Kada su me istjerali iz Grada/ iz Stana/ iz moje kućne Mišolovke/ iz ljubomorne Ravnoteže/ iz razgranate Simetrije/ na ulicu/ u Nepismenu Neizvjesnost/ u meni se razgradila svjetlost/ i Put se ukazao/ sve me vuklo nazad/ u vižljasto propadanje/ ali Životinja u meni/ zagrcnula se u kuknjavi/ i naslutila bolje/ i nadvisila sve progonitelje/ i nije više bilo smisla/ uvjeravati Krv u prohodnost/ sve je bilo besmisleno/ sve će biti besmisleno''; ''Stvarnost je takva kakva jeste/ nema u sebi nježnog Prediva/ samo kuknjava/ samo osjećanje tjeskobe/ ali sve to i još Gore/ mi podnosimo/ mi u sebi Sahranjujemo/... koliko je sati/ željela bi moja utroba znati.''; ''... Nema hranljivog Lijeka/ ima Crnine/ ima Začuđenosti // kako sa ostatkom Vremena/ da se preživi/ da se dočeka Uzdanica // Može/ sigurno Može/ Bog mi je svjedok da može.''

I da, obavezno stihove iz pjesama ''Sjećajući se Trebinja'' i ''U ulici Asima Zubčevića: ''Još se sjećam Trebinja/ još ništa nije Mrtvo u izgovoru/ Živa je svila/ svima su znana moja ranjiva Mjesta/ ono što me boli odzvanja/ ono što me boli nikako da sagori/ kako iz utrobe da iščezne vatra/ toplina kičmenog Zgloba // ovdje u Plavu/ još se sjećam Trebinja/ sjećam se visine sa koje sam pao/ mislim da su me svjesno Gurnuli/ a Glas mi se nije rastvorio/ i Padao sam/ i sve višee ličio na progonjenu Zvijer/ ličio sam na svoje Sugrađane/ živio sam sa Ožiljkom od sjećanja // ovdje u Plavu/ još se sjećam Trebinja/ znam kako sam se izmigoljio iz Kruga/ što sam u Zatvoru tih dana jeo i pio/ dok se Talog surovosti taložio/ dok se kiseonik svjetlucao/ dok se stvarnost svima izrugivala/ dok je mozak registrovao/ i kasnije/ još se sjećam Trebinja/ još se sjećam Trebinja.''; ''U ulici Asima Zubčevića broj 43/ u Trebinju/ nema više mene/ nema više nikoga moga/... iščupali su me iz Grada/ i Presadili u Drugi Grad/ u Drugu stvarnost/ u Gustinu/ samo još Kiseonik traje/ i svaki dodir me Žulja/ Krug se još nije Zatvorio.''

Pjesnik, ''bez Prijatelja i Vlasti'', proročki, kao što to već rade istinski pjesnici, opominje, sluti, pred-viđa, da još nije (došao) kraj, da još čekamo Godoa, ali ''Čekajući Godoa'', grmi i šapuće jedva čujno u isti mah Meho, ''biće još Užasa/ pod nebeskim Zvonom/ i zemnim Papučama/... već je ostarila Stvarnost/ koju živimo''. Ili, kako, takođe proročki poput Meha, pjeva Jovan Hristić: ''Oni koji su juče umrli neće znati/ za današnja ubistva, današnje mržnje,/ današnji sram, današnja poniženja i današnje laži. // Otišli su, misleći da je ono što su videli/ najstrašnije što se može videti, ostavljajući nama da dočekamo kraj./ Nikada neće znati da mi gledamo nešto još strašnije. // A kada i nama dođe čas, umrećemo misleći da će oni posle nas/ ipak dočekati da se sve ovo završi. Ali oni će tek/ videti stvari koje mi ni u najužasnijim snovima videli nismo.''

Kada govori o smrti, evo ''kako bi to rekao Meho Baraković čudovišni pjesnik'', ''mlađani Smrtnik'', pjesnik koji strada, ali traži, ište, hoće, želi, vapi, zove: ''Ja hoću da Zaradim/ taj smrtni udarac/ to gubljenje iznutrice''. Smrt je ''vižljasto propadanje'' što je sklono ''osipanju/ onom vižljastom nestajanju kiseonika''. ''Nemam se gdje mlađan skloniti/ pred njenom Proždrljivošću/ i Vrisnuti/ koliko me grlo nosi/... znam da neću moliti Tamu/ ona će me prekriti/ kao Zemlja kao opora Stvarnost''. ''... Smrt je samo nesažvakana pojava/ ona hara u unutrašnjosti/ ona hara na Površini/ i u Visinama/ zna Meho Baraković šta mu je činiti/ zna kada se treba Ubiti/ kada izaći i oprostiti se/ od Kružnice/ valjda toliko zna/ jer kasno je da bilo šta uči/ leži bolan tu gdje si/ i Smrdi''.

Čovjeku je potrebno ''Nasušno Brašno, ono Brašno Nebesko'', I zato: Odazovi se Bože, ''... odazovi se/odazovi se ako za Boga znaš'' – jer ''svi smo od tebe postali Tvorče/ od Tvoje ljubavi/ od Tvoje uzvišene dobrote/ od Mesa i Kostiju/ od Vode i Ništavila/ od Tvoga Daha i Uzdaha'' – iako ''Oni o Tebi zapravo ništa ne znaju''. Otud konstatacija: ''Mi smo bili samo Nepismeni/ sitni i ništavni/ u Čeljustima Vremena/'', a ''vrijeme je najveći stradalnik/ i Ubica/ Njega je naprosto nemoguće držati/ pod mrzovoljnim Ključem''. I opet zato, sada zato što se Bog ne odaziva (''i nema Nebesa/ i sve je opora Stvarnost''): ''Šaptač se ne može načuditi/ da u jednom takvom Prostoru/ u finom Mirisu/ u Zagrljaju/ ima mjesta i za Krik''. Pa opet zato i konačno zato i za-sve-to, na kraju, dakle: ''Tvorče/ da izmirimo Račune/ da Naplatimo dugove/ da se Raskusuramo.'' Da, baš tako – ''da se Raskusuramo'', jer iaako pjesnik pjeva ''... Moje su pjesme uzaludne/ sve će biti uzaludno...'', on dobro, vrlo dobro, subinski i zaumno čak, zna da – zaborav i kukavičluk ne mogu ništa.

          Kada bi se postavilo pitanje kakva je knjiga ''Između Plava i zaborava'', odnosno o čemu ona govori i šta poručuje, moralo bi se gotovo sudbinski i metafizički na njega odmah odgovoriti sa prva dva stiha iz same knjige, tj. početnim stihovima iz prve pjesme ''Na Vaše pitanje'': ''Crno je to Pitanje/ još crnji je taj odgovor''.  Crnilo tog pitanja i još crnji, tamniji, karamračniji odgovor nalazimo u Mehovim stihovima o stvarnosti koju i danas, poslije toliko decenija nažalost i dalje viđamo, živimo i kojoj śedočimo na ovom našem tlu i dijelu Zemljinog šara : ‘’… Ovdje na Zemlji/… živi se u neizvjesnosti/ sada kada je sve manje/ Simetrije/ i Ravnoteže/ i Ljubavi/ unutar svakog kruga // stalno ista Igra/ i Zapaljivost/ i Pitanje/ ko je od nas dvojice Mlađi/ I čija je večeras Starija // mala Čudovišta/ nikako da se pripitome/ ostaće Ono što ostane/ iza nas/ u nama samima/ u očima/ u grlu neprohodnom’’.

‘’Zagledan u oči Plavskom jezeru/ ja jasno vidim na dnu Pticu Rugalicu/… ja jasno vidim na dnu Sebe’’, piše Meho Baraković u pjesmi ‘’Plavsko jezero’. Videći sebe kao Pticu Rugalicu, Pticu Rugalicu jednom ne-dobu, jednom ne-gradu (Negradu), jednom ne-čovještvu, jednoj ne-ljudskosti, jednom beskrupuloznom ne-vremenu – i zato posljedično i u potpunom skladu sa takvim posvemašnjim zlom prognanu Pticu Rugalicu – Meho je na dnu Plavskog jezera vidio sve ono što je mogao, trebao i htio viđeti, razumjeti i doživjeti: ‘’Na dnu Svilenom/ vidim svoju Začuđenost/ vidim Nesklad/ na Površini/… boja Jezera je boja moje duše/ moje grmljavine na osami/ i jezerska me voda Zove/ u svoje odaje/ u svoju raskošnu boju i šutnju/  i da svisnem pred Nepismenošću.’’ 

Nijesam znao da je i kada je umro Meho Baraković. S vremena na vrijeme vraćao sam se njegovim stihovima, njegovim pismima i posveti – da li treba reći i kao dijelu inspiracije i inicijacije i za sopstveno dalje misaono i poetsko bivstvovanje – u neizgovorenoj i nemuštoj nadi da ih i dalje promišlja i zapisuje. Nijesmo napisali zajedničku knjigu poezije, nijesmo se čak ni upoznali osim preko poezije. Dokaz je to da su duhovne, misaone i duševne, niti i veze najjače, te da su one ono što je univerzalno, ''naše a svjetsko'', ono humano, čojstveno i ljudsko što se jednako razumije, shvata, prenosi i u ljudima dobre volje i duše, širokog i otvorenog srca i uma, dobrodošlo i berićetno prima i poklanja/daruje i šalje dalje  na svim jezicima svijeta, odnosno ono što održava i odražava, stvara i kreira, unapređuje i ovaploćuje čovječanstvo i ljudski rod, a ne nikako omeđeno, ograničeno i ojađeno plemensko za-vješ(t)anje i vješ(t)anje krvi i tla i svih proizvoda zla koji iz njega kao korov i smrt niču, razlivaju se i umnožavaju, kako bi rekao Meho.

Možda je najumjesnije, najljudskije, najljepše, najpoetičnije, najslikovitije, najriječitije, najmisaonije, najnebeskije, najbožanskije ili kako bi on rekao najtvoračkije, oprostiti se s njim na kraju ovog susreta/hommaga – dugo planiranim i građenim – s njegovom poezijom i njegovim djelom, s njim samim, stihovima koje je sam Meho u knjizi ''Između Plava i zaborava'' u pjesmi ''Pjesniku Esadu Mekuliju'', na vijest o njegovoj smrti, ispisao u ''rodnom mu Plavu’’ 08. 08. 1993. godine: ''Još jedna Ptica/ još jedna metafora/ trajno se preselila na nebesa''.