U fokusu

Goran Sekulović

Na okup Crnogorci!

Avg 05, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Nedavna izjava srpskog istoričara Čedomira Antića da bi Srbija i Srbi, pa naravno i Srbi iz Crne Gore, ili prije svega oni, trebalo da traže konstitutivnost Srba u Crnoj Gori, a ako se to ne uspije, da se ide – i to ne na kratke, već duže ili daleke ali nikako ne utopijske staze, odnosno sa planom ne na pet već sto godina, dakle, uporno, strpljivo i sa vjerom u pobjedu, jer bitno je kat-tad ostvariti zacrtano! – na stvaranje Republike Srpske u Crnoj Gori sa sjedištem u Nikšiću, ponovo je aktuelizovala sve igre koje vode sada već potpuno otvoreno brojne političke, kulturne, duhovnee, crkvene i druge skupine i organizacije bliske ''srpskom svetu'' na prekompoziciji ustavnog uređenje naše zemlje, njenog teritorijalnog jedinstva i građanskog ustrojstva. Nije ovo ništa novo već samo još jedan ''kamičak'' u mozaiku otvorenog i do sada manje-više sofisticiranog pokušaja ali i praksisa!, da se Crna Gora malo-pomalo, a sve više brutalnije i agresivnije, prepakira u ono što se od nje očekuje kao integralnog dijela  ''srpskog sveta'' iliti u suštini jedinstvene velikodržavne imperijalne i asimilatorske klerofašističke teritorije Velike Srbije.

Odavno je počelo sa ovim naumom. Zlokobno zvuči podsjećanje da je i u Hrvatskoj, uoči rata devedesetih, bilo i te kako poziva na potrebnu konstitutivnost Srba. Kad je u pitanju Crna Gora, naravno da je početak još od Načertanija, a što se tiče najnovijeg perioda odmah poslije Referenduma iz 2006.g., dakle za vrijeme vladavine DPS-a, viđelo se da vladajuća politička i kulturna elita crnogorska, gubi vjeru u mogućnost postignuća i dostignuća svega onoga ono što su im građani dali u zadatak da odlučuju i rješavaju svojim veličanstvenim ''DA'' kojim su izabrali put ne samo formalne obnove nezavisnosti i suverenosti državno-pravnog statusa zemlje, već i suštinskog uobličenja i osadrženja svega pozitivnog i emancipacijskog crnogorskog nacionalnog i građanskog bića prije svega u daljoj izgradnji punog državnog identitetskog bića Crne Gore, što podrazumijeva svakako široku lepezu etničko-nacionalnih, kulturnih, jezičkih, crkvenih i drugih pitanja. To se nije desilo i mi smo danas tu đe smo suočeni sa brojnim otvornim i drastičnim izazovima kako da se sačuva Crna Gora u bukvalnom smislu te riječi – i kao teritorija, i kao identitet, i kao ime i kao država i kao prepoznatljivost i kao sinonim slobode i morala sa svim onim što je krasilo i što je i uzrokovalo da see nađe i nalazi već preko hiljadu godina na mapama svijeta. Ili što reče srpski akademik prof. dr Živopin M. Perić da se sačuva Crna Gora kao prepoznatljiva skoncetrisanost i etnička i etička na jednom izuzetno malom geografskom prostoru.

U suton vlasti DPS-a, jedan od najpoznatijih istoričara i jedno vrijeme čak i savjetnik premijera za nacionalna pitanja, iznio je sumnju i bojazan da se Crna Gora približava bosansko-hercegovačkom modelu kada su u pitanju etničko-nacionalna pitanja, odnosno način rješavanja odnosa između pojedinih naroda unutar države. To je bio znak da se u vlasti gubi vjera, odlučnost, snaga i organizaciona, praktična, politička i državna moć, pa čak i potreba, da se na jedan moderan način sačuva građansko biće Crne Gore, ali nikako ne na uštrb njene najbrojnije nacionalne grupacije, a to su Crnogorci. Desilo se i dešava upravo to. Crna Gora zaista sve više pod vlašću klerofašizma klizi ka bosansko-hercegovačkom modelu podjele vlasti između različitih nacionalnih grupacija i njenih stranačkih predstavnika, a u sklopu razaranja građanskog njenog bića izostaje u potpunosti crnogorska nacionalna grupacija iliti crnogorski narod-nacija. Predstavnici sadašnje vlasti su vrlo ponosni što eto grade pravo građanstvo, kako oni vele, jer kažu građanstvo je tek građanstvo kada okuplja pod svoje skute sve nacionalne organizacije i habituse, a to što nema među njima Crngorskog nacionalnog korpusa to niti vide niti ih zabrinjava. Iz njihovog ugla je to i očekivano, ali kako to da se među Crnogorcima ne nalazi prostora i glasa za njihvo nacionalno i bukvalno fizičko i duhovnog samoodržanje i postojanje?!

Puno je gotovo svakodnevnih primjera da se crtaju u odnosu na (do)sadašnje neke druge i teritorijalne i državne međe Crne Gore, poželjne i planirane od mnogih subjekata. Predsjednik DNP-a Milan Knežević nedavno izjavi da bi Srbija mogla da traži povraćaj i prijem Boke Kotorske kao dio svoje države, jer kaže da Boka nije nikada bila u Crnoj Gori, odnosno da je ušla u njen sastav tek 1945.g. Na ovaj način Srbija bi recimo mogla da traži i Dubrovnik, jer je tek 1945.g. godine postao dio Hrvatske!? Na stranu to što je previdio da su i Bokelji i Crnogorci i te kako čak i formalno-praktično-institucionalno 1813.g. radili na teritorijalnom spajanju u jednu jedinstvenu crnogorsku državu. I ne samo radili već i proglasili Ujedinjenje Crne Gore i Boke. Možda lider DNP-a misli da bi sve teritorije nekadašnje Zetske banovine iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, sada trebalo da pripadnu ''srpskom svetu'', jer su sada državno u okviru Srbije i Republike Srpske, a jedino su preostali Boka Kotorska i Budva-Paštrovići sve do Kufina i – Dubrovnik!?

Srpski istoričar Aleksandar Raković još ranije je ustvrdio da bi Srbi i Albanci trebalo da se teritorijalno razgraniče u Crnoj Gori, a takođe je poznata njegova izjava da bi Srbi lako izašli na kraj sa tih stotinu hiljada Crnogoraca koliko ih valjda ima. Nedavno smo mogli viđeti ''istorijski sastanak'' predstavnika Srba i Albanaca, kako se i zvanično titulišu, u Crnoj Gori. U svim ovim kombinacijama vidljivo je da niđe nema Crnogoraca, odnosno da ih niko ne spominje kao nacionalnu grupaciju. Još od ranije je bilo jasno da je Srbima u Crnoj Gori i Srpskoj crkvi iliti crkvi države Srbije vrlo bitna transverzala koja vodi od Pljevalja pa sve do mora, odnosno Herceg:Novog, Kotora i Tivta. Tu je bio problem samo Šavnik i otuda valja i tamošnje izborne igre bez granica. Sada sve ovo postaje vrlo aktuelno nedavnom izjavom Čedomira Antića. Još ranije je poznato da je Republika Srpska imala pretenzija da se pojavi na moru  kod Herceg-Novog, u uskom pojasu između granice sa Hrvatskom i samog grada Herceg-Novog. U tu svrhu čak je bio sastavljen i neki dokument koji su svojevremeno potpisali čak i neki akademici iz Akademije  muslimansko-hrvatske federacije BiH, dakle, tamošnjeg drugog etniteta i to akademika iz redova bošnjačke nacionalnosti.

Više puta sam pisao da je neophodna, čak i urgentno potrebna, organizacija nacionalnih Crnogoraca. To bi bio jedan od načina na koji bi Crnogorci mogli ustavno, zakonski i institucionalno da rade na svojoj prepoznatljivosti i prisutnosti u sopstvenoj državi!?, koja je sada nikakva, što je apsurdno ali je tako. Nijedna nacionalna grupacija u Crnoj Gori nema brojčano populaciju iznad 50 odsto ukupnog stanovništva i svi imaju pravo, čak i obavezu, da oforme svoju nacionalnu grupaciju i organizaciju. Kao i u drugim organizacijama slične provenijencije u zemlji i Crnogorski Nacionalni savjet bi mogao da kooptira u svoje članstvo predstavnike političkog, kulturnog, crkvenog i svakog drugog života u zemlji koji pripadaju crnogorskom nacionalnom biću. Konkretno, to znači da bi u Savjetu sjedio i predstavnik nacionalne partije Crnogoraca (koje sada nema) i predstavnik Akademije nauka i umjetnosti i predstavnik duhovno-vjerske crnogorske organizacije, a to je Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva, i predstavnici mnogobrojnih stvaralačkih i kulturnih organizacija i ustanova koje baštine crnogorsko nacionalno biće, i prestavnici nevladinih organizacija prije svega iz identitetske sfere, i predstavnici crnogorske dijaspore, itd. Zatvarati oči pred ovom mogućnošću znači zatvarati oči prd sadašnjom i budućom crnogorskom stvarnošću koja kako vidimo ne čeka i ne radi u našem, crnogorskom, niti nacionalnom niti građanskom cilju i smjeru. Što bi rekao sveti Petar Cetinjski, na okup Crnogorci!