Piše: Zoran M. Vukčević

U noći kad je jedno trodnevno srce prestalo da kuca, Crna Gora je izgubila više od jedne bebe. Izgubila je ono što joj je preostalo od dostojanstva i povjerenja u sistem koji više ni sam ne vjeruje u sebe.

U bolnici, mjestu đe život treba da bude svetinja, dogodilo se ono što se ne smije dogoditi ni u najzapuštenijoj ambulanti. Dijete je umrlo, ne od bolesti, ne od neizlječive sudbine, već od odsustva pažnje, najjeftinijeg i najrjeđeg lijeka u našem društvu.

I dok majka čekala da joj donesu bebu i pita đe joj je, država se uspavljuje paragrafima, saopštenjima i hladnim rečenicama o „postupanju po protokolu“. Kao da ljudska tragedija može stati u formular. Kao da bol i krik roditelja mogu biti umireni jednom službenom izjavom.

Nije ovo samo priča o jednoj noći u jednoj bolnici. Ovo je priča o sistemu koji se odavno ugušio u vlastitom nemaru. O društvu koje ne umije više ni da se zgrozi. O zemlji koja je navikla da svaku tragediju zamijeni novom, prije nego što se suze osuše.

Jer, u Crnoj Gori, sve se može objasniti, ali se ništa ne mora ośećati.

I zato se tragedije ponavljaju. Jer đe nema straha od odgovornosti, nema ni potrebe za savješću.

Ko je bio dežuran te noći? Ko je trebao da bude pored tog đeteta? Ko je otišao, makar na minut, dok je život gasnuo? Na ta pitanja niko neće odgovoriti, jer odgovornost kod nas nema adresu, ona se seli iz kabineta u kabinet, dok ne nestane u magli institucionalnog zaborava.

Ali ime ministra zdravlja Vojislava Šimuna ima adresu. I ime svakog ministra prije njega ima adresu.

Jer oni su ti koji su godinama znali da u bolnicama nema dovoljno osoblja, da sestre dežuraju iscrpljene, da ljekari rade prekovremeno, da se aparati raspadaju, a budžeti krpe. Znali su, i nijesu ništa uradili.

To se zove saučesništvo u propadanju sistema. To se zove moralna odgovornost, ona koju ni jedno saopštenje ne može oprati.

Ministar Miroslav Šimun danas govori o „tehničkim propustima“, o „formiranim komisijama“ i „čekanju nalaza“. Ali ne govori ono najvažnije: da se život đeteta ne smije svesti na tehnički propust.

Jer kad ministar zdravlja na tragediju odgovori birokratskim rječnikom, to je dokaz da je država izgubila ośećaj. A kad država izgubi ośećaj, sve joj smrti postaju statistika.

Odgovornost se ne pere izjavama, ne dokazuje komisijama i ne skriva iza kolektivnih termina. Odgovornost se ili ima, ili se nema. A kad se u državi ne zna ko je kriv kad dijete umre, onda smo svi sukrivci.

Svako ko ćuti, svako ko slegne ramenima, svako ko se pravi da ne zna, učestvuje u tom gušenju. I nije to metafora, to je gola istina.

Bolnice su nam pretvorene u hodnike bez empatije, a država u aparat koji proizvodi opravdanja. U Crnoj Gori više niko ne nosi odgovornost, svi je samo prebacuju.

I zato tragedije postaju svakodnevnica. Jer niko više ne strahuje od savjesti, a još manje od smjene. Odgovornost je nestala iz rječnika vlasti, kao što je nestala i iz duše sistema.

Sistem u kojem se poslije svake tragedije otvori „interna istraga“ samo da bi se vrijeme kupilo, nije sistem nego izgovor.

A država koja ne zna da se zastidi, ne zaslužuje da se zove državom.

Ovo nije slučaj pojedinca, već lice sistema koji je izgubio dušu.

Sistem u kojem dijete može da umre, a država da nastavi da spava.

To nije zemlja, to je hladna birokratija koja se pretvara da ima srce.

Ako Crna Gora ikad hoće da bude zemlja života, mora da počne od istine:

da je trodnevna beba u nikšićkoj bolnici umrla jer država nije bila budna.

I da se to više nikad ne smije ponoviti.

I neka ova tragedija bude svima na pameti: ova beba nije umrla od nedostatka inkubatora, umrla od viška ćutanja!