Poslije je parlamentarni vojvoda u Americi sve zašto je poša
Piše: Slavko Mandić
Oduševio je parlamentarni vojvoda američkog populističkog velikodostojnika porukom da građani Crne Gore mnogo očekuju da vjeruju administraciji Donalda Trampa. Skoro onoliko koliko i neprikosnovenom vlastitom šefu iz srbijanskog političkog bordela, kojemu se sve više kapica na glavi vrti i nikako da se dovede u red u koji teško da će više ikada stati.
Velika je Amerika, pa je i normalno da se vojvoda na svom putujestviju o trošku cijela naroda sa mnogima srio. Osim sa nekima, za sada nije poznato koji su to drugi, što će se, kako je rekao u saopštenju, pomno analizirati kad se vrne u domovinu. Kako bi se sagledali svi benefiti ove, za Crnu Goru i njen budžet izuzetno značajne posete. A nije da ih neće biti. Jer Donald voli kad ga fale, pa čak i oni za koje ne zna ni da postoje.
Ipak, nije moguće izdvojiti susret sa Vladikom vašingtonsko-njujorškim i istočnoameričkim Irinejem kome je zahvalio za svoje snaženje srpskog naroda koji je stradao kroz razne istorijske epohe, a posebno muke koje trpi tokom komunističke terore. Dodali bi strašnog, ili bolje nezapamćenog. Onoga u kojem su popovi radili svoj posao i bili bogougodni vjernici a ne politički komesari, trgovci i mešetari. Čija riječ odavno nema toplinu i ljubav hrišćansku. Druge su prilike, mora se razumjeti. Palate umjesto skromnih domova, bijesnih džipova, kamiona i aviona samo su vrh ogromnog bogatstva koji se uspješno utrostručava oprostom sve brojnijih grijehova, ali i anatemom na sve one koji se drznu da prozbore slovo o zlikovcima koji se mnogo na očigled vaskolikog naroda. E pa za sve to što je pop Irinej činio za našu domovinu nakon Drugog svjetskog rata, kada smo, kako čusmo, u Sjedinjenim Američkim Državama tražili svoje banje i budućnost, vojvoda od parlamenta mu je uručio sliku kapele na Lovćenu, koliko se može vidjeti jedan Karađorđevića, a ne crnogorske, koje bi tako rado da vrne na vrh svete planine. Sad više vojvoda od parlamenta ne bi micao postojeći spomenik kulture koji je tamo postavljen, jer je to simbol jednog vremena, ali je valjda svima jasno da je vrijeme da se ispravi istorijska nepravda prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Teško da je vojvoda mislio na strašan pogrom koji je srpska vojska učinila 1918. godine nad Crnogorcima, ubijajući ih na svakom koraku i paleći preko 6.000 domova, uništavajući pritom sve što je imao crnogorski predznak. Zna vojvoda da Njegoševu kapelu nije srušio komunistički režim, već je to učinio Aleksandar. Ne ovaj današnji vožd i bezumni diktator, koji šalje svoje grdne izvršitelje za svaku prljavu radnju, pa i ovu, već onaj Aleksandar, onaj Karađorđević, onaj unuk Nikolin, kojemu je Cetinje bilo kolijevka. Njemu je smetala Njegoševa kapela na Lovćenu, jer je ona predstavljala simbol slobode, časti, poštenja i obraza. Zato je trebalo zbrisati za sva vremena, što je on i učinio. Jedina je istina da je Njegoševa kapela bila oštećena austrougarskom granatom. Aca Palikuća, nakon nasilne aneksije nije želio da popravi Njegoševu kapelu, već je sagradio novu, koju je posvetio prvorođenom sinu Petru Karađorđeviću, koji je rođen 80 godina pošto je izgrađena Njegoševa. Ali, razmišljao je unuk Aleksandar, izdajnik svoga đeda, što zna narod. Njemu se može svašta podmetnuti, što je i učinio, a nastavili današnji simboli izdaje vlastite domovine.
U Americi je boravio da Trampu veličanstvenom pokaže da je Crna Gora uz njega, ali i da mu pošalje neki senj da i Aca Beogradski u njemu vidi zaštitnika i jedini simbol koji može svijet da obrne na bolje. Pa ako može da mu malo pripomogne jer ga je golema nevolja snašla. Od izroda mladosti Srbije, koja bi da ga makne, a on nema što nije učinio za svoju državu i svoj narod. Ali i za Trampovog zeta, koji mu je miliji no svi srbijanski zetovi zajedno. Nije priča bez utemeljenja. Dokazao je kad je najteže. Donaldovom zetu darivao je Generalšab. Da tamo načini još jedan Beograd na vodi. Pa neka dovede u predvorje i Savu i Dunav. Neka čini što god oće. Kome će drugo ako ne voljenom Trampu i njegovoj porodici.
Vojvoda je svoje učinio. Đe je trebalo, rekao je što je trebalo. Nije ni očekivao da će ga Tramp direktno primiti, jer nije ni onomad njegovog Aca šefa. Nema kad, mireći svijet koji je prije toga posvadio. A da se vojvoda od parlamenta pitao, dala bi se Donaldu Trinaestojulska nagrada, pa čak i ako bi morala da se oduzme izvjesnom nenapisanom Bećiru. Uz to još i Njegoševa. I što god zaište. Ali eto, nije do njega bilo. O tome su toboš odlučivali drugi.
Kad je već bio tamo u blizini Trampa, vala je mogao i njemu dat na poklon jednu Karađorđevića kapelu Njegoševu na Lovćenu. A ima ih ka paśijeh repova. I dijeli ih svakome Dodiku kad kod njega svrne. A Donaldu bi baš trebao za ono krilo što dorađuje bespravno u Bijeloj kući, kad bude jednom gotovo. Falio je tu vojvoda i znam da se sad iźede.
Ali, potonja pamet šarovu pod rep.
0 Komentara