Južina u Boki
Piše Dubravka Jovanović
Kad krene onako debolo, dok se odranja nebo iznad Oravca i surgava u
more, znaj da se fineštrini moraju dobro zapatat. Barku vezat i kad
zatreba molat da je neverin ne zatrese i šlapne o kraj za tiradur.
Bitve popuštaju od velikoga ‘ragana.
Lumbrele se otvaraju i na duši koja deboto i sama juži.
Umideca u portike, penje se uz fineštrine i vata koltrine kao paučina.
Mokri su čini se i lenculi i kušini do kojih neće san, na jugo.
Sivo i srebrno na muzičkoj tankoj žici južnoga vjetra što cvili i lomi škura i kosti ljudske.
Gurle u orkestru limenih inštrumenata zavijaju od sudara groma, kiše i
neba. One su putevi kišnim kapima koji u malim potočićima pod kućom
se ulivaju u novembar.
Raspukli šipci u samo jednom furijunu juga se otkidaju i crvena im krv
nabujalog srca otiče na gnjilu zemlju pretvarajući se u rđu.
Nevera bijesni.
Raskolaćala su se sva stable i nosi tigle sa krovova starih kuća.
Pomamilo se nebo u svom sivom mantelu raspučenom.
More je ispjevalo svoje ćutanje dugim bonacama rane jeseni i sada se u
furiju pretvorilo, kao da bi na sebe da obali i planine ove što su
stopalima svojim u njemu. Da se u svojoj pomami valova i galeba diverti
i prijeti svakoj ponti da će je utopiti.
Crne tice čine svoj valcer nebeski, nisko balajući iznad kampanela izmađu dva sveca Matea i Eustahija.
Jedara niđe na vidiku a umjesto brodskoga fišćota nebeski bubanj najavljuje treći čin oluje.
Pila su puna vode, barke tek treba isekat kad se umiri i pasa ovo čudo
koje je ispaventalo i ljude i beštije. Pa je svako pronašao svoj kantun i
komadić krova pod kojim ne toči.
Na ona dva anđela na crkvi Sv. Eustahija kao da je oblak pao, pa samo
vire nevini iz te bijele, slane prašine, dozivajući Gospu o’ milosti.
A vrijeme je šipaka, naranača, maslina i koštanja. Sve će otrest na
traversi od juga. Od straha i od molitve da se svrši ovaj kaštig.
Liberaj te Bože ove nevere što na živce utiče. Uzrujano i podne i noć.
Stari su zborili da se zato što Jugo loše utiče na nerve i na sudu
uzimao kao olakšavajuća okolnost kod sitnih prestupa izgrednika.
Prije im se opraštalo nedjelo ako je bilo urađeno pod uticajem južnoga vjetra što pamet pomuti.
Ni suza se ne vidi na obrazu Boke koja bi da se prolije u ovakav dan bez ljudi.
Samo se zvono čuje za puk što će u cerade pod crnom lumbrelom izvrnutom sa žicama što su je probile, jugom na misu.
Da sklopljenih ruku molitvom dozove spas na moru i na zemlji.
Za pomorca i za kruh njegov.
Na počinak treba ispratiti ovu vodu i nebo natopljeno morem i more zapatano nebom.
0 Komentara