Piše: Zoran M. Vukčević

Nijedan narоd, pa ni naš, nije kleknuo pred tuđim bajonetima, nego pred svojim zabludama.

Jer narodi ne padaju od tuđeg udarca, već od sopstvene naivnosti.

A danas, u Podgorici, pred našim očima, podiže se ploča koja nije ni kamen, ni spomen, nego mramorna maska jedne velike laži.

Ploča podignuta ne da nas podśeti, nego da nas prevari.

Ratni huk pod mantijom

Amfilohije Radović nije bio nikakav "glasnik dobra", nikakav mirotvorac, nikakav sveštenik sloge. Njegova riječ bila je ratni bubanj, njegov ton, jeka prijetnje, njegova mantija, političko oružje.

To je čovjek koji je muslimane i Bošnjake kudio kao narod „koji ne postoji“, koji je blagosiljao uniforme nad kojima su se dimile ruke od tuđe krvi.

Njegove propovijedi nijesu gradile mir, nego su ga rušile. Nijesu liječile, nego trovаle. Nijesu dozivale razum, nego zvale odmazdu.

I danas takvome hoće da podignu ploču pomirenja.

Kamen koji bi trebalo da "zacijeli" ranu, a pod njim pulsira rana koju je on sam otvarao.

Strah nije pomirenje, strah je poruka sile

Susret Amfilohija i Halita Đečevića 1992. godine nije bio "znak sklada", nego demonstracija moći. Nije bila ruka pružena u miru, nego śenka koja pada na kuću.

Jer u godinama kada se Bosna raspadala pod rafalima, svaki nepozvani korak pred vratima muslimanske kuće bio je glasnik straha.

Halit je znao šta se dešava u Foči, u Višegradu, u Bjeljini, u Bratuncu...

Znao je kuda hodaju oni koji klimaju glavom iza Amfilohija.

Znao je da se osmijeh koji dolazi u takva vremena ne nosi zbog radosti, nego zbog zastrašivanja.

To nije bio susret.

To je bio pečat straha.

Država se uključila u posao prekrajanja istorije

I zato ovo što se danas dešava nije incident. Nije „lokalna egzibicija“. Ovo je orkestrirano, sinhronizovano, pripremljeno,sa vrha vlasti.

Predśednik Jakov Milatović već je otvorio vrata državnog revizionizma kada je najvećim ordenom Crne Gore odlikovao čovjeka koji je Crnu Goru dijelio, vrijeđao i ponižavao.

Njemu se pridružila i opština Kolašin, podizanjem monumentalnog spomenika.

Kad država nagradi huškača, to nije nagrada, to je poruka.

Poruka da se zločini potiskuju, da se mržnja isplaćuje, da se istina pomakne u stranu, da bi se mitovi vratili na tron.

Ploča koja nije ploča, nego prevara

Ploča što se sprema u Podgorici nije kamen u čast sklada.

Ona je diptih laži.

Simbol jedne nove operacije pranja i presvlačenja, u kojem se ratni huškač pokušava umotati u bijeli plašt „svetosti“.

Ako se ova ploča postavi, to znači da su nam istoriju oteli.

Da pravdu guraju pod prag.

Da žrtve postaju fusnota, a zločini, ukras na fasadi.

Crna Gora se brani istinom, ili ne postoji.

Crna Gora je preživjela mnoge udare, ali najveći udar uvijek dolazi iznutra, kad neko pokuša da nam otme pamćenje.

Ova ploča je upravo to: pokušaj da nas ubijede da je mržnja bila ljubav, da je prijetnja bila blagoslov, da je strah bio „sloga“.

Ako to prihvatimo, izgubili smo.

Ne Halit.

Ne Bošnjaci.

Ne Muslimani.

Nego mi.

Crna Gora.

Jer ploča postavljena na laži nikad ne postaje ploča pomirenja.

To je samo nadgrobna ploča !

aktuelno.me