Snimak kolone, privođenja i uzbuna sistema: GDJE SU GRANICE SLOBODE I ODGOVORNOSTI?
Snimak službenih vozila kojima se prevozi
direktor policije Crne Gore izazvao je reakcije policije, ali i javnosti.
Građanin koji je zabilježio kretanje kolone i to objavio ubrzo je
postao meta brze i odlučne policijske akcije – identifikovan je i priveden, kao
i osoba kojoj je proslijedio snimak..
Policija je reagovala kao da je riječ o ozbiljnoj
prijetnji, koju je policija pojačala ocjenom da se radi o „organizovanom
praćenju kolone“ – bez konkretnih dokaza. Time je, svjesno ili ne, stvoren
narativ u kojem svaki građanin koji je snimak vidio ili podijelio može biti
posmatran kao dio problema.
Široka aktivnost policije i potraga za „snimateljem“
(još neprodatog ) „majbaha“ – ne mogu se posmatrati izolovano. Poklapaju se sa
informacijama da je premijer Milojko Spajić zaprijetio smjenama čelnicima
policije i ANB-a ukoliko uskoro ne bude lociran odbjegli Miloš Medenica i
zaustavljeno curenje podataka iz arhiva ANB-a. Prema tim navodima, dio tih
informacija ne kompromituje samo pojedince iz sistema, već zadire i u sam
politički vrh.
U tom svjetlu, privodjenje građanina otvara
neprijatno pitanje: da li se sistem bavi stvarnim prijetnjama – ili demonstrira
sposobnost kontrole u trenutku kada se, u u jednom medijumu , čak i u
prisustvu direktora i ministra policije, plasiraju ocjene o rasulu
bezbjednosnog sektora?
Posebno zabrinjava to što je, prema zvaničnom
saopštenju, građanin priveden prije nego što je uopšte jasno utvrđeno koje je
djelo počinjeno. Kako je navedeno, „nakon sprovedenih svih policijsko-tužilačkih
aktivnosti i odgovarajućih vještačenja, i pribavljanja dokazne građe, Osnovno
državno tužilaštvo u Nikšiću izvršiće pravnu kvalifikaciju događaja“. Drugim
riječima, policija je postupala(ne prvi put) bez jasne pravne kvalifikacije –
što dodatno učvršćuje utisak da se najprije hapsi, a tek potom traže razlozi i
dokazi.
Zvanično obrazloženje o ugroženoj bezbjednosti
direktora policije nije uvjerilo značajan dio javnosti. Reakcije su bile
glasne, ali prije svega – duboko nepovjerljive. To nepovjerenje nije nastalo
preko noći. Ono se gradi kroz neriješena ubistva, javne egzekucije bez
epiloga, tragedije poput masakra na Cetinju i niz bezbjednosnih propusta koji
su ostali bez odgovornosti.
Dodatni sloj sumnje unose javne objave odbjeglog
Medenice, koji iznosi teške optužbe na račun policijskih funkcionera i
političara. On iz svog skrovišta navodi brojna nepočinstva pripadnika policije
ali političara I ministara- sve to ostaje bez jasnih i uvjerljivih demantija. U
takvom vakuumu, svaka nova informacija, bez obzira na izvor, lakše pronalazi
put do povjerenja dijela javnosti nego zvanična saopštenja institucija.
Slične aluzije čule su se i u Skupštini, gdje su
pominjani podaci iz postupaka i navodni kompromitujući materijali koji
uključuju visoke funkcionere. Međutim, umjesto rasvjetljavanja, uslijedila je
tišina. A u ovakvim okolnostima, tišina nije neutralna – ona postaje prostor u
kojem sumnja raste.
U međuvremenu, u javnom prostoru otvara se i pitanje
standarda postupanja u uporedivim situacijama u drugim državama. Tamo snimanje
kolona štićenih ličnosti, po pravilu, ne izaziva dramatične reakcije niti
progon onih koji takve prizore zabilježe, već se najčešće prihvata kao dio
slobode medijskog izvještavanja i građanske znatiželje.
Zato ovaj slučaj više nije priča o jednom snimku. To
je ogledni primjer odnosa države prema građaninu, ali i odnos institucija prema
sopstvenim slabostima. U zemlji u kojoj se energija sistema brže usmjerava na
identifikaciju snimatelja nego na razrješavanje teških bezbjednosnih propusta
i institucionalnih curenja, pitanje više nije šta se dogodilo – već šta
se pokušava sakriti.
Granice slobode i odgovornosti, u takvom ambijentu, ne
određuju zakoni – već trenutni interes moći. A to je teren na kojem povjerenje
građana neumitno nestaje.
C.P.-R.K.
0 Komentara