Dušan Ičević
Duh i Duša, antimaterija
U istraživanju u kakvom su odnosu Misao i Smisao zapitao sam:
Jesu li Duh/Duša, Umjetnost, Um/Misao antimaterija?
Najprije: Je li duh antimaterija? Ili je materija u razvoju u svom vrhuncu stvorila život, koji odsjajuje Duh? Život oduhovljuje materiju, a materija otjelovljuje Duh. U Prirodi koja je Univerzum sve je u kretanju, promjenama i razvoju. Duh stvoren samorazvojem materije postaje sila promjene i razvoja. Uslovljen materijom, Duh se osamostaljuje u tvorca novih vrijednosti materije, života i svijesti. Duh je naizgled bestjelesan, ali ne može da opstoji ako nije oblikovan, ne djela ako nije u kakvom materijalnom biću. Je li Duh isto što I Duša? Je li Duh svuda i u svemu, a Duša samo u ljudima? Ili sve što živi ima dušu? Duša je supstanca Duha. Duša i Duh se najčeše izjednačavaju, ili zamjenjuju u značenjima.
Dah, duh i duša se etimološki vezuju u istovjetne ili srodne pojmove. Prema “Enciklopediji živih religija” duša/duh je ono što daje život svakoj živoj stvari; ili onaj unutrašnji, suštinski ili netjelesni dio svake žive stvari, ili netjelesna ali živa supstancija ili entitet; ili netjelesno ali individualizovano biće sa sopstvenom ličnošću. Svaka religija ima sopstvene nazore o duši/duhu. Brojne su i naučne teorije o suštini duše I duha. Prema Krležinoj Enciklopediji, supstancijalisti tvrde da je duša posebno, od tijela različito I nezavisno biće, koje ima vlastite uslove opstanka; dinamičke teorije drže da je ona sila koja oživljuje i pokreće tijelo u kome se nalazi, živa sila , životna snaga; teorije identiteta nalaze da su duša i tijelo u iskonskom jedinstvu, u suštini jedno isto biće, aktualisti, pak, smatraju da ona ne postoji kao posebno biće, nego da ukupnost duševnih procesa, zbivanja i funkcija čini dušu, dok mehanicističke i vulgarno – materijalističke teorije poriču svako postojanje duše. Naučna psihologija smatra da se svjesne (psihičke) pojave javljaju u rezultanti visokoorganizovane materije kod živih bića razvojem mozga I okolnosti u kojima ljudi žive.
Možda nije naodmet da se ven podsjeti kako su literarno odsjajivali dušu drevni mudraci. U staro doba, pitagorejci, orfičari I platonisti su smatrali da duša posjeduje vrstu zračećeg tananog tijela koje je sprovodnik njenog ospoljavanja. Tales, Demokrit, Platon shvatili su da sve ima dušu, koja se sama kreće i ikoja pokreće sve drugo. Za Aristotela duša je živom tijelu uzrok, početak I svrha, suština, bez nje ne može opstati. Stoici su smatrali da su tijelo i duša identični, neodvojivi. Po Hieroklesu iz Aleksandrije, pitagorejski životni principi su služili da oslobode dušu sirove materije I da joj podare “sjaj”, tako da se ona poslije toga može spojiti sa eteričnim bićima (bogovima). i Platonovom Fedru duša se opisuje da je “obasjana sjajem”, što je navelo neoplatoniste da govore o “svjetlosnoj duši”. Po Filiponusu, 7. v.n.e., čovjek posjeduje:
a) razumsku dušu koja se može odvojiti od tijela i besmrtna je,
b) iracionalnu, afektivnu dušu, koja se može odvojiti od tijela ali ne I od razumske duše,
c) tjelesni duh koji nadživljava materijalno tijelo, ali nestaje poslije nekog vremena, i
d) čisto vegetativnu dušu, koja nestaje zajedno sa materijalnim tijelom. Plotin je smatrao da duša u svom čistom stanju posjeduje vazdušasto tijelo, ali kada pređe sa logosa na imaginaciju (phantasis) ona poprima sunčanije tijelo. Kada se spušta dalje postaje ženskija Iiima više mjesečasti oblik, dok ne utone u svijet tijela u kome postaje sasvim amorfna, nesvjesna stvarnosti, mračna Iidjetinjasta (Mari – Luiz fon Franc, “O snovima i smrti”, Jungovsko tumačenje).
I B. Spinoza je ujedinjavao dušu i tijelo. Dekart je, međutim, razdvojio dušu I tijelo. U Lajbnicovom misaonom sistemu, duša je monada koja se odlikuje sviješću.
Moglo bi se beskrajno prebirati po tumačenjima duše kod brojnih mislilaca, i nalaziti spojeve duše i tijela. Dodaću još da je duša za Mihaila Lalića vjerovatno elektromagnetska pojava: iz prigušenog gorenja tijela izbija modar plamičak i treperi. I kad prestane ven e gorenja, zračak se ne gasi odmah, nego svijetli još koji trenutak u daljini. Pošto je elektromagnetna pojava nema prepreka u prostoru. Zašto bi ih imala u vremenu, pita Lalić (Mihailo Lalić, Prutom po ven). Možda odlučujuće pitanje za čovjeka, kako ga postavlja K.G. Jung, jeste: da li je on povezan sa nečim beskonačnim ili nije? “Ako u ovom životu shvatimo i osjetimo da ovde već imamo vezu s beskonačnim, želje i stavovi se menjaju... nešto smatramo vrednim samo samo zbog onog suštinskog što ovaploćujemo, a ako to ne činimo život se uzaludno traći”. Upravo smisao i jeste kako svoj život čovjek stvara.
Umjetnost je – antimaterija. Sposobnošću uma, misli i simbolisanja čovjek nadvladava granice ven e – vremena i seže iza svega postojećeg. Neograničeno vrijeme i beskrajni ven e se smještaju u čovjekovo djelo zvukom, bojom, govorom, pokretom. Uhvaćeni trenutak vječnosti je “zarobljen” u prolaznosti za sva vremena linijom, vajanim oblikom, slikom, muzičkom notom, ritmom pjesme, sklopom riječi u proznim sastavima, baletskim, glumačkom, pantomimskom... igrom. Duhovni odsjaj ih spaja u Jedno s Univerzumom.
Jesu li odista umjetnička djela – čestice antimaterije. Ako bi bili antimaterijalna poništavala bi se sa materijalnim I zračila – šta? Čovjek stvara iz sopstvene supstance koja je i materijalna, ali za umjetničko oblikovanje ima i dušu i duh koji su nematerijalni. Umjetnost je – mašta. Mašta stvara svoje svjetove. Oni su istiniti koliko i tzv. prava stvarnost. Međutim, stvarnost je po – stvarima. Zbilja je zbivanje, doživljavanje svijeta, ven e života u pokretu. Umjetnost nadilazi fizičke pojmove materije I antimaterije. Umjetnost je istovremeno i simetrija i antisimetrija. Ona je transcendentalna, otkriva i otvara nepostojeće svjetove kojima daje sopstveni znak.
U naučno – umjetničkom odgonetanju simetrije pokazuje se da sve u prirodi teži pravilnosti. Simetrija kristala, pčelinjeg saća, rasporeda sjemena u cvijetu suncokreta, ornamentika, arhitektura I muzika, matematika I šah oličavaju prirodnu težnju ka skladu, pravilnom redu, harmoniji. Estetska pravila u umjetnosti su plod simetrije. Naporedo sa njom prebiva I antisimetrija, tzv. nepravilnost. U muzici su temeljni oblici: statička simetrija (“arhitektonska”) – osna simetrija, dinamička (“evoluciona”), zasnovana na “zlatnom presjeku”, repeticiona (translacija) I antisimetrija (dvovalentna “crnobela” i simetrija suprotnosti). Antisimetrija (“crno – bijela” simetrija) je osnovni princip konstrukcije kontrapunktskih monotematskih kompozicija. Makar kolika bila težnja za savršenom simetrijom uvijek probija I nesavršenstvo. Asimetrija je zapravo druga strana simetrije i predstavlja pokretački činilac, stimulativnu komponentu (dr Slavik Jablan).
Umjetnici ponekad ostavljaju nezavršeno ili nesavršeno svoje djelo. Samo je Bog savršen, pa se s njim ne može takmičiti. Ipak, umjetnici teže sopstvenom autentičnom izrazu, koji je svojstven, neponovljiv. U pismima bratu Vinsent Van Gog prihvata “Umjetnost je čovjek pripojen prirodi”, zapravo prirodi, stvarnosti, istini, ali sa jednim značenjem, shvatanjem I karakterom koje umjetnik ističe, kojima daje izraz, “koje izvlači”, koje razrešava, oslobađa, ukrašava bojama (“Pisma bratu”). I za Leonarda da Vinčija slikarstvo je dijete prirode, srodnik Boga. Slikar je gospodar svih stvari koje oblikuje po svojoj volji (“Traktat o slikarstvu”). Slikarevom rukom se linija života nastavlja u crtežu kao duh koji se oplodio maštom I pretvorio u lik. Mocartova muzika, kažu, nema zemljinu težinu.
Umjetnik tvori u stisku, sublimaciji, mnogovrsnih svojstava:
instikata, naslijeđeno, spontano, izvorno,
intuicije, predosjećano, naslućeno, samosvjesno,
iskustva, naučeno, nakupljeno, doživljeno,
intelekta, razumno, spoznajno,
ingenioznosti, nadareno, s iskrom “vatre samotvora” u sebi,
invencije, promišljeno, smišljanje novoga, pronalaženje,
inovacije, praktična primjena, pravljanje novoga.
Umjetnost tako biva nova sila materijalno-antimaterijalne sudbe čovjeka. Ilja Pžižogin, tvorac tzv. raspršujućih struktura u tumačenju sposobnosti živog organizma da se održava u razmjeni energije s okolinom, otklanjajući entropiju, misli da “umjesto klasičnog opisa svijeta kao automatona, ponovo prihvatamo svjetonazor nalik na paradigmu starih Grka, koji ven svijet gledali kao na umjetničko djelo”.
Jesu li Um i Misao antimaterija? Ako je u vrhunskom samoproizvođenju materija porodila Um I Misao, postala umna I misaona, kako da se njena sopstvena čeda ven I za trenutak preobrate u suprotnost onoga iz čega su nastali. Možda su Um i Misao samo simbolisanje ili pravo otjelovljenje mogućnosti materije u razvoju da se beskrajno preobražava I ispunjava novim svojstvima.
U svojoj knjizi “Neophodnost promene” Krišmamurti, međutim, izjednačava um i misao. “Um je misao. Svaka misao je razdvajanje, deljenje. Misao je odgovor sećanja, koja sačinjava intelekt”. Za njega su I mišljenje i osjećanje takođe jedno. Jedno su um i srce. Zapravo, um sebe dijeli na osjećanja, intelekt i okolinu; um izmišlja spoljašnjeg posrednika, um je problem. Trenutno neću zalaziti u složena i protivrečna Krišnamurtina uvođenja u stanje uma ispražnjeno od misli koja je sjećanje na prošlost, i dolaska do novog ljudskog bića oslobođenog stega prošlosti I djelatnosti volje. Radije ću ponoviti njegove “misli” o ljubavi. “Ljubav je jedina stvar koj nema uzroka, koja je slobodna; ona je lepota, ona je veština, ona je umetnost. Bez ljubavi nema umetnosti”.
Ljubav odista jeste kosmička sila koja pojmove materije I antimaterije rastvara u ljudsko osjećanje beskrajne radosti zbog života koji stvara. “Kvantna” ljubav puna neizrecivog, tajanstvenog, naslućenog I proživljenog ispunjuje umjetnička djela transcendencijom u kojoj Univerzum optiče u punom sjaju. I pragmatični etropičar Dž. Rifkin nalazi da izražavanjem ljubavi prihvatamo vrhovni plan odvijanja fizičkog bivstvovanja u univerzumu, i ujedno priznajemo I nemogućnost potpunog pronicanja u tajne koje ga obavijaju. Ljubav je izraz vjere u iskonsku dobrotu kosmičkog procesa i istovremeno potpune, bezuslovne predanosti prirodnom ritmičkom toku koji u sebi nosi cijelu fizičku realnost.
Duh umjetnosti obavija cjelokupnu “fizičku stvarnost” i oduhovljuje čovjekovu kosmičku pustolovinu.
0 Komentara