PROMOCIJA KNJIGE „BRIŽNA RUKA – MOJ UČITELJ“
U organizaciji Centra za kulturu Berane i izdavača publikacije ODGOVOR Podgorica, održana je promocija knjige BRIŽNA RUKA , koja je posvećena najuzvišenijoj profesiji – UČITELJU.
Više je počelo dobro poznatim stihovima Vita Nikolića , PISMO MOJOJ UČITELJIĆI koje je govorio pjesnik Gordan K. Čampar uz pratnju pijanistkinje Natalije Jadčenko .
Uz pozdrav i dobrodošlicu i riječi zahvalnosti Centru za organizaciju moderatorke večeri, pjesnikinja Kristina Babić je dala riječ direktorici Centra mr Tamari Kenjić , koja se uz pozdravni govor dotakla i sjećanja o svom učitelju, pozdravljajući ideju o stvaranju knjige, izražavajući zadovoljstvo što put BRIŽNE RUKE kreće upravo iz Berane.
dr Draško Došljak , jedan od priređivača, i inicijator ovog svojevrsnog poduhvata, svoje izlaganje je zaključio:
Profesija učitelja je najčasnije zanimanje u civilizovanim državama, jer učitelj ličnim trudom vaja ljudsku prirodu, pokazuje karakteristike karaktera i osobnosti djeteta i, u konačnom, budućnost svog učenika. Biti učitelj nije profesija, to je cijeli život!
Najmlađe sam dijete poslijeratnih učitelja, oca Dmitra i majke Ljubice, rođene Joksimović. Sjećanje mi dopire do Rovače, živopisnog sela u podnožju Sjekirice. Moj prvi učitelj je bila pokojna majka, jer su tadašnje seočke škole bile i učiteljski domovi, pa sam većinom boravio u učionicama, družeći se i učeći sa rovačkim osnovama. Tako sam veoma rano naučio prva slova i račun. Potom, silazimo u Donju Ržanicu, gdje je moj otac Dmitar bio nastavnik, pitomo selo između dvije rijeke, koja je za mene ostalo najljepše selo na svijetu, pravi crnogorski Misir. U Donjoj Ržanici sam počeo formalno da idem u školu , bile su riječi prof. dr Radovana Stojanovića, uz tvrdnju da je ova knjiga bila i zaslužuje punu pažnju , koja preporučuje konzumentima literature da se pročita.
Učiteljica – časni vojnik koji hrabro stoji pred istorijom i tradicijom; obrazac uspjeha i trajnosti vječito utkan u duh i kulturu svakog čovjeka. Male su naše riječi za njihova velika djela, a nepresušna želja da svojim postojanjem sačuvaju svaki broj, slovo, misao, istoriju, duhov- nost... Dugi su i teški koraci obilježili njihov put, od pružene ruke do vraćenog osmjeha, od dječije želje do njenog ostvarenja, od prvog slova do životnog romana , bile su riječi ostalog između Ane Lj. Bojović , odgovorne urednice časopisa „Vaspitanje i obrazovanje“.
Kada je Kristina izgovorila najavu: Sa nama je večeras, omiljena, posvećena najvažnijoj profesiji, jedna od onih, o kojoj će neke slijedeće generacije pisati u nekoj sličnoj knjizi ili nekom slijedećem izdanju, svi prisutni su prepoznali Tatjanu Veljića , koja je u svom izlaganju istakla: važnost empatije isto koliko i struke u vaspitanju i obrazovanju djece.
Sabaheta Beka Masličić, prosvjetni radnik, dobitnik prestižne nagrade „ OKTOIH“, koji se bavio stvaranjem likovnjaka, kojih je popriličan broj, vidno se emotivno prisjećao svojih početaka u Umjetničkoj školi u Herceg Novom, pominjući nepresušni telenat polimskih slikara i djela koja su nastala iz njene „radionice“.
Gordan K. Čampar, priređivač, gl. odg. urednik izdavačke kuće ODGOVOR , uz riječi zahvalnosti prisutnima, menadžmentu Centra za kulturu, firmama, institucijama i pojedincima koji su dali doprinos u realizaciji projekata i autorima tekstova i likovnih radova, na kraju je podvukao:
Da kulturom sjećanja spašavamo divne ljude od zaborava, pronađemo tu njihovu nit u nama, produžimo smisao tim nastojanjima, da od nas uz obaveznu pismenost naprave i dobre ljude, prisjetimo se tih prvih susreta, toplih zagrljaja pri rastu, te srdačnih susreta u vremenu kada smo već bili odrasli ljudi.
Noć je na zadovoljstvo mnogobrojne publike priveo kraju dvojac sa početka večeri uz PISMO MOJIM ĐACIMA , Vukajla Kukalja .
0 Komentara