Kultura

Ljubomir Mudreša o knjizi Gorana Sekulovića „Neprijatelj mojih kantovskih šetnji“

Duboko misleća poezija

Dec 09, 2025 2 Komentara

(15 riječi)

Primaći se Kamenu mudrosti je Nebeski dar koji rijetko ko ima

Mudrim izrekama Miroslava Krleže, Getea, Frosta i drugih – akademik, doktor društvenih nauka Goran Sekulović uvodi nas u svoju novu knjigu poezije i eseja „Neprijatelj mojih  kantovskih šetnji“, nedavno štampane u autorovom izdanju. Sanažnim emotivnim nabojem  u pjesmi posvećenoj Biljani, ljubiteljima lijepe poezije akademik Sekulović otvara svoj raskošno i veoma misaoni pjesnički uzlet, ističući u svemu individualno prepoznatljiv pjesnički identitet. Tražeći đetinjstvo  autor bogatstvom crnogorskog jezika ne zaobilazi nijedan đečački događaj i pogled na uzrast, mjesto rođenja i vrijeme događanja. To je, dakle, onaj čudesni fluid vezanosti čovjeka za rodni kraj, đe je ognjište bilo i ostalo stubište i sa šljemenom kuće osigurava i čuva čeljad u mokotrpu zemaljskog života. Nema tu dvojbe, jer rodno mjesto nosimo sa sobom, pa ma đe boravili, kraće ili duže živjeli. To je ogledalo koraka u mladalačkom uzrastu koji se ne zaboravlja, i kojeg kasnije nosiš sve do kraja života.

U unutrašnjoj borbi Erosa i Tanatosa, to jest dobra i zla, ne možemo posebice ili uopšte pobjeći. U toj vječnoj borbi poeta Sekulović je izražajno najjači, jer ovo je njegovo filosofsko polje, đe on ne štedeći sebe duboko ponire u mukotrpu zemaljskog življenja ili života. Čini mi se da se ovakvom duboko mislećom poezijom akademik Sekulović primakao Kamenu mudrosti,  a to je Nebeski  dar koji rijetko ko ima. Znano je da je u Kamenu sve zapisano, počev od deset božjih zapovijesti koje je na sinajskom brdu Tvorac dao Mojsiju da bi spasao čovjeka i svijet. Poezija je ustvari sloboda življenja lišena stege, ograničenja, ideologije, pa ponekad i vjere, jer riječi u njoj vrcaju kao slobodne ptice bez granice i vremena ili primjerice kao lišće na vjetru. E u toj slobodi stvaranja poezije odvija se unutrašnja borba brušenja uma i riječi da bi nezaustavljivo sve kasnije krenulo ka vrhu jezika. Poezija se teško rađa jer joj treba mnogo svega rečenog da je pjesnik ispiše na papir u datom momentu nadahnuća, i olakša sopstveno  življenje. To je tanka linija razdvajanja uma u rekoh vječnom jakanju dobra i zla. Svoju misaonu poeziju Sekulović nastavlja i u esejima. Oni snagom umnosti kite njegovu poeziju. Stoga, neću vam uvaženi ljubitelji lijepe pisane riječi pojašnjavati, jer je to autor ove knjige, jednostavnošću sopstvenog izraza doveo do perfekcije u poimanju i tumačenju onih tema o kojima piše.

Ne bježi Sekulović ni od pitanje što nas čeka poslije zemaljskog života. To se veoma slikovito vidi u stihu u kome pita Nebesa „Bože ima li nečega gore na nebu?“

Baveći se tom vječnom temom pjesnik Sekulović često pjeva o smrti, ali joj ne daje mističnu dozu, već poentira u konstanti da su tamo „Svi moji mili“ i da, slobodnije ću reći, svi ćemo jednoga dana biti tamo. Tom temom su se uveliko bavili mnogi umnici, posebno Njegoš koji odgovore vidi u stihu „U grobu su od svega ključevi“. Tražeći istinu o vječnoj temi umnika i običnih smrtnika samo je smrt jedina istina.  Knjiga „Neprijatelj mojih kantovski šetnji“ nije knjiga za jedno čitanje, jer da bi je potpuno spoznao trebaš joj se nanovo  vraćati.

Višeznačne stihove autor knjige vidno posvećuje ljudskoj mržnji, jer ona nas prati  kao „vulkanska lava“. Ustvari ona je „tempirana bomba u korijenu grada“. Poemu ''Jutro jugova čudesnih zvikova“ Sekulović posvećuje velikom pjesniku Aleksandru Lesu Ivanoviću, tom njegovom sapatniku u bolu, životu i nadi, dajući pečat misaonom iskazu  koje samo pjesma može vjerodostojno iskazati. Takvu širinu neobuzdanih misli ostavljam jezičkim sladokuscima da kažu nešto više od mojih ovlaš zapažanja. Dakle, ponoviću – znavenom upotrebom riječi poeta dočarava čitaocu svoj pogled na Podgoricu, Goricu,  Drač i drugo.

Ako bi me neko pitao koju pjesmu bih ipak izdvojio, nedvosmisleno bila bi to poema  „Crna pijaca“! U njoj čitamo impulsivne sveobuhvatne opise što su se dešavali u vrijeme devedesetih godina prošlog vijeka, dakle krvavg razbijanja mene drage Druge Jugoslavije.  Neću to prepričavati kako joj nebih  izvornost i istinitost autorovog viđenja narušio mojim  uopštenim opservacijama. Jednostavno je treba čitajući doživljeti onako kako je zbilja bilo.

Napisah da sam književnim kritičarima ostavio prostor za dalje vrednovanje ove Sekulovićeve knjige. Međutim, ubijeđen sam da je njen autor sebi obezbijedio veoma visoko mjesto u Crnogorskoj kulturi, i ne samo u njoj, a   ljubiteljima poezije rekoh  prreporučujem da je čitaju. Kao dugogodišnji Sekulovićev sapatnik u mučenju uma i u ljepoti pjesničkog iskaza – želim mu još mnogo godina života i stvaranja.