Kravata u bojama ruske zastave: Kako je Mandić pred parlamentom demonstrirao ko vlada Crnom Gorom
Vlast se ne traži, ona se nameće, ćutanjem partnera i ponižavanjem države
Piše: Zoran M. Vukčević
Na svečanosti povodom dvadeset godina parlamentarizma u Crnoj Gori, Andrija Mandić nije došao da oda počast instituciji. Došao je da joj održi lekciju iz hijerarhije moći. Da pokaže ko danas stoji iznad parlamenta, iznad političkih partnera i iznad iste države. I to nije učinio vikom, niti otvorenom provokacijom. Učinio je to hladno, proračunato i simbolički precizno, kravatom u bojama ruske zastave, za govornicom crnogorskog parlamenta.
U politici simboli nijesu ukras. Oni su poruka. Ova poruka bila je namijenjena svima: domaćoj javnosti, koalicionim partnerima, međunarodnim posmatračima i onima koji su tog dana sjedali u sali i aplaudirali. Kravata nije bila slučajnost, već sažetak jedne politike, politike koja Crnu Goru ne vidi kao suverenu državu, već kao prostor za preraspodjelu tuđih uticaja.
Mandićev govor nije bio agresivan. Upravo suprotno. Bio je to govor lišen svakog suštinskog sadržaja koji bi afirmisao građanski karakter države, njenu sekularnost, antifašističko nasljeđe ili evropsku orijentaciju. I upravo u tom izostanku leži njegova stvarna opasnost. Jer danas se države ne ruše frontalno, one se prazne iznutra. Prećutkivanjem. Selektivnim pamćenjem. Namjernim izostavljanjem onoga što smeta političkom cilju.
Tog dana, parlament nije bio mjesto dijaloga, već pozornica demonstracije sile. Ne sile ideje, već sile ucjene. Ne sile većine, već sile političke aritmetike. Andrija Mandić se pojavio kao političar koji više ne traži legitimitet, on ga podrazumijeva. Kao neko ko zna da svi zavise od njega i ko to znanje koristi bez potrebe da ga obrazlaže.
Njegova moć ne proizilazi iz podrške građana, već iz slabosti partnera. Iz njihove spremnosti, zarad ostanka u vlasti, prećute simboličko poniženje države. Iz njihove odluke da evropsku retoriku koriste kao paravan, dok suštinski prihvataju agendu koja Crnu Goru vidi kao privremenu, potrošnu kategoriju.
Posebno indikativan, i nimalo slučajan, bio je dio govora u kojem se Mandić pozvao na Ustav Knjaževine Crne Gore, ali je namjerno preskočio njegov ključni član, onaj koji jasno govori o autokefalnoj i samostalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Taj previd nije bio omaška, niti protokolarna greška. Bio je to svjestan politički čin. Precizno izbjegavanje istorijske činjenice koja ruši ideološku konstrukciju na kojoj počiva savremeni velikosrpski narativ.
Jer autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva ne smije da se pomene. Ona smeta. Ona razotkriva. Ona podseca da Crna Gora nije nastala kao produžena ruka tuđe duhovne ili političke vlasti, već kao samostalna država sa sopstvenim identitetom. Zato je prećutana. I zato to ćutanje govori više od svih izgovorenih rečenica.
Taj trenutak jasno pokazuje da Mandić ne nastupa kao čuvar istorije, već kao njen selektor. Kao političar koji bira šta smije da postoji u javnom pamćenju, a šta mora biti potisnuto. Ako nije kapela, biće Ustav. Ako nije Ustav, biće jezik, državljanstvo, identitet. Uvijek nova tema, ali je isti cilj: držati Crnu Goru u stanju trajne nestabilnosti i simboličke podređenosti.
U tom kontekstu, kravata u bojama ruske zastave nije bila provokacija. Bila je potpis. Potpis politike koja poručuje da Crna Gora nema pravo na puno samostalnost odlučivanja. Da je njena evropska agenda tek deklaracija, njena institucija sredstvo za tuđe interese.
Ko god je tog dana aplaudirao Andriji Mandiću, aplaudirao je projekat razgradnje države. Ko god je prećutao preskakanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, svjesno je pristao na falsifikovanje istorije. Ko god je prešao preko kravate u bojama ruske zastave, prihvatio je da se crnogorski parlament pretvori u dekor jedne tuđe političke agende.
Ovo više nije pitanje političkog ukusa, niti ideološke razlike. Ovo je pitanje elementarne lojalnosti Crnoj Gori. Ili ste na strani građanske, sekularne i suverene države, ili ste saučesnik u njenom tihom, planskom poništavanju. Sve između je laž. Sve ostalo je kalkulacija. Sve drugo je kukavičluk.
Sve je bilo jasno, sve je bilo unaprijed smišljeno, i sve što se danas dešava Crnoj Gori dešava se uz svjesno učešće onih koji su tada ćutali, klimali glavom i aplaudirali njenom poniženju. aktuelno.me
0 Komentara