Piše: Zoran M. Vukčević

Odluka DPS Budva da podrži odluku da se izdvoji milion eura državnog novca, ili novca građana Crne Gore za crkvu Srbije nije greška. Nije nesporazum. Nije loša procjena.

To je hladan, proračunat čin političkog klečanja. Bez ośećaja odgovornosti prema državi koju su decenijama priznavali riječima, ali ne djelima.

Ovđe nije riječ o vjeri.

Ko god to tako prikazuje, ili je politički neuk, ili svjesno laže.

Ovo je pitanje države, moći i novca.

Pitanje da li se javni resursi smiju koristiti za jačanje institucije koja negira Crnu Goru.

Posebnu težinu ovom skandalu daje obrazloženje univerzitetskog prof. Nikole Milovića.

On ne imenuje crkvu. Govori mutno: „pravoslavna crkva u Crnoj Gori“.

To nije lapsus.

To je svjesno falsifikovanje stvarnosti.

U Crnoj Gori ne postoji bezlična „pravoslavna crkva“.

Postoji Crnogorska pravoslavna crkva.

Postoji crkva Srbije.

Izostaviti tu razliku znači obmanuti javnost.

A kada to čini univerzitetski profesor, to je politička sramota i poniženje zdravog razuma.

Njegova izjava da se nada kako će „u tom hramu biti mjesta za sve pravoslavne vjernike u Crnoj Gori“ predstavlja vrhunac licemjerstva.

Crkva Srbije ne priznaje Crnogorsku pravoslavnu crkvu, ne priznaje njeno sveštenstvo, njene vjernike, niti pravo Crnogoraca da pravoslavlje žive van srpskog nacionalnog okvira.

Govori o inkluziji, a laže.

I to mirno, akademski, odmjereno. Upravo zato je odvratnije.

Crkva Srbije je najprivilegovanija institucija u Crnoj Gori: oslobođena poreza, vlasnik ogromne imovine, bez finansijske transparentnosti.

I pored toga, DPS Budva joj poklanja milion eura.

Grad u kojem se škole raspadaju.

Grad iz kojeg mladi odlaze.

Grad u kojem kultura, sport i socijalna politika preživljavaju na ivici.

Poruka je jasna: ideološki interes crkve Srbije važniji je od građana.

Ovo nije investicija.

Ovo je politički prilog.

Svaka pravoslavna država ima svoju crkvu.

Grčka, grčku. Ruska, rusku. Bugarska, bugarsku. Rumunija, rumunsku. Ukrajina, ukrajinsku. Srbija, srpsku. Makedonija, makedonsku...

Samo se od Crne Gore traži da se tog prava odrekne.

Samo se ovđe normalizuje finansiranje crkve druge države.

Samo ovđe državnost tretira se kao nešto privremeno i uslovno.

Crnogorska pravoslavna crkva nije izmišljena niti novokomponovana.

Ona je istorijska i kanonska činjenica, sa vjekovnim kontinuitetom.

Njeno ukidanje 1918. god. nije bio crkveni čin, to je bilo političko nasilje.

Borba za Crnogorsku pravoslavnu crkvu nije ideologija.

To je borba za obnovu nasilno prekinutog institucionalnog kontinuiteta.

Ćutanje DPS-a u vezi s tim nije neutralnost.

Ćutanje je saučesništvo.

Svaki odbornik koji je podigao ruku ima ime i prezime.

Svaki lokalni lider koji je to podržao ili prećutao lično je odgovoran.

Oni su sopstvenu političku karijeru, stranačku poslušnost i iluziju lokalnog mira stavili iznad interesa građana i suvereniteta Crne Gore.

Ovo nije kalkulacija za opšte dobro.

Ovo je politička trgovina i svjesna predaja.

Milion eura državnog novca znači: glasali su protiv Budve.

Glasali su protiv Crne Gore.

Glasali su protiv budućnosti sopstvene partije.

Strah, oportunizam i izgubljeni osjećaj državotvornosti spojili su se u jednu odluku.

Ovo nije prvi put da DPS gazi sopstvene principe zarad iluzije političkog preživljavanja. Slučaj Budva samo je lokalni nastavak iste pogubne političke procjene koja je kulminirala izglasavanjem vlade Dritana Abazovića.

DPS je tada, svjesno i bez ikakve prisile, dao glasove čovjeku koji je politički profitirao na rušenju crnogorske državnosti. Učinio je to pod izgovorom „manjeg zla“, „stabilnosti“ i navodnih dogovora koji će, kako su tvrdili, zaštititi ključne državne interese.

Nije zaštitio ništa.

Abazović je DPS iskoristio, prevario i politički ponizio, hladno, metodično i bez posljedica po sebe. Sve što je bilo dogovoreno, prekršeno je. Temeljni ugovor je potpisan. Crkva Srbije dodatno je institucionalno osnažena. Državni interes gurnut je u stranu, a DPS je ostao bez ičega osim praznih opravdanja.

Ta epizoda nije bila incident. Bila je prelomni trenutak u kojem je DPS pokazao da više ne razumije političku realnost, da ne umije da procijeni sagovornika i da nije sposoban da zaštiti ni ono što tvrdi da mu je sveto. Ko jednom pristane da ga politički prevare, postaje lak plijen i drugi put.

Zato odluka DPS Budva da finansira crkvu Srbije nije izuzetak.

To je kontinuitet.

Isti obrazac.

Isti mehanizam.

Isti poraz bez borbe.

DPS Budva nije izgubio samo obraz.

Izgubio je razlog postojanja.

Partija koja nema hrabrosti da kaže „ne“ finansiranju sopstvenog negatora prestaje da bude politički subjekt.

Postaje administrativni dodatak tuđe moći.

Pozivanje na „volju većine“ je kukavički bijeg od odgovornosti.

Većina ne pere izdaju.

Većina ne opravdava predaju državnih interesa.

Politika nije sabiranje ruku.

Politika je borba za vrijednosti.

DPS je tu borbu napuštio.

DPS Budva je digao ruku protiv Crne Gore.

Protiv njenog prava na sopstvenu crkvu.

Protiv sekularne države.

Protiv političkog dostojanstva.

I sve to pokušao sakriti iza lažnih riječi, akademskog tona i mutnih formulacija.

Milion eura je samo broj.

Prava cijena ove odluke je dobrovoljno odricanje od države.

Budva će to pamtiti.

Crna Gora će to platiti!

aktuelno.me