Politika

Dušan Ičević

Depresivni optimizam Crnogoraca

Mar 26, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Neka bude što biti ne može. Neka bude borba neprestana.

U tumačenju nacionalnoga karaktera Crnogoraca priziva se Todor Baković svojom knjigom Depresivni optimizam Crnogoraca.  Povod  da se ponovo oglašavam dao mi je tekst Borislava Jovanovića istoga naslova.(Depresivni optimizam Crnogoraca, Antena M, 18. 3. 2026) Opravdano pimjećuje: “Ništa od dnevnog kukanja i lamentiranja nad sudbinom države ako na državocidna prisvajanja istorije i teritorije ne reaguje, energično, niko iz državnog vrha”.Podsjeća na Bakovićevo shvatanje da je Crnogorce priroda sttvorila optimistima, a istorija pesimistima.                   

U knjizi Nacionalni karakter: u pogodbi (Izdavač autor, Podgorica 2020, str. 80-83) raspravljam o pouzdanosti označavanja nacionlnoga karaktara Crnogoraca.

„Psihoanalitičar Todor Baković je razrešenje crnogorskoga u knjizi Nacionlni karaktera našao u depresivnome optimizmu.

Pojedinačno, gubitak oca u ratu za crnogorsku djecu značio je gubitak voljenoga objekta (?, moj znak D. I) čime se, kaže, stvara osnovni uslov za nastanak depresije. /Umetnuću: sporim se sa značenjem objekta za čovjeka, subjekta, svejedno kakav bio. Ako se sve po-stvari, proglasi za objekat, predmet onda je cjelokupno čovjekovo biće skrućeno u fizički doživljaj/ Nakon naznake da je u brojnim ratovima koje su vodili Crnogorci mnogo djece ostalo bez očeva, naglo odskače u Kosovski boj, veliku izgubljenu bitku koja ima „posebni značaj u patogenezi crnogorske depresivnosti“. Kosovski kult je uzgrađen mnogo kasnije. Objektivizuje da je Crna Gora kao Zeta tada bila samostalna feudalna država sa vladarima Balšićima i da Balša III nije stigao da učestvuje u Kosovskome boju. Ipak, iako nastavlja da je potom više od sto godina Zeta, i u vrijeme Crnojevića, bila samostalna država, u Crnoj Gori je nastao kosovski kult koji se unio u „crnogorski folklor, etos, umjetnost i kompletan život“(!?). U svim kasnijim bitkama protiv Turaka „Crnogorci su svećali Kosovo“ (?!), sve dok u „delirantnom (?, moj znak D. I) zanosu“ nijesu učestvovali u njegovome oslobađanju 1912. godine.

U analizi je bitno: „Gubitak ’krune i cara’ na Kosovu, crnogorsko kolektivno nesvjesno doživljava gubitak kolektivnog oca, kolektivnog Ego ideala i kolektivnog Superega“. Tako se stvarao uslov za „nastanak depresivnosti crnogorskog kolektivnog bića kao cjeline“. Tako je i nukleus individualne depresivnosti zaodjenut plaštom depresivnosti kolektivnoga bića. Zbog toga „glorifikovani Vidovdanski mit i prisvojeni Kosovski kult snažno prožimaju  svaku poru crnogorskoga etosa“.[1]

Zapitkujem, najprije: Kada/Kako/Zašto je poraz srpske vojske na Kosovu toliko uzbudio i uzbunio Zećane/Crnogorce da je usvoje kao kultnu/mitsku silu koja ih u svemu vodi i oličava? Ako bi bilo po Medakoviću, kojega Baković u kontekstu ne pominje, ali kasnije navodi, – onda je  prirodno da uskoci koji su „napunili“ Zetu/Crnu Goru jadikuju zbog poraza i gaje svetu osvetu kao životno geslo i pregnuće. Istorijski razvoj i iskustvo kazuju da je slojevitost dukljansko/zetsko/crnogorskoga naroda/nacije mnogo složenija i drugačija od kosovskoga obzorja i obzira.

U vrsti varke i zamke kosovskoga kulta dr Todor Baković ponavlja da je, sada u “blagoj formi poremećaja u sadržaju mišljenja kod Crnogorca” u njihovom kolektivno nesvjesnome  koje se najjače manifestuje kao kosovsi kult”. Naglašava: “Iako nijesu učestvovali u kosovskoj bici Crnogorci su kosovski mit prihvatili kao ličnu tragediju…” Navodi razloge:  depresivnost dozvoljava i omogućava da se i porazi slave;

Kosovska tragedija  služi kao opravdanje, racionalizacija sopstvene tuge i žalosti, zapravo depresije kao nacionalne osobine; na Kosovu se masovno, hrabro i časno ginulo, čemu, veli, teži svaki depresivac, naročito depresivni Crnogorac.

Pitam: Da li su Crnogorci u sopstvenoj istoriji imali poraze koji bi ih obuzeli i posredstvom depresije pretvorili u karakternu osobinu? Zna se da je Balša I znatno prije Kosovskoga boja poginuo u borbi protiv nastupajuće turske vojske na Saurskome polju. Utoliko je upitnije što Baković navodi Dvornikovića za potvrdu svojega stava koji za Srbe nalazi sve razloge za postojanje kosovskoga kulta. Crnogorce ne spominje. Ponovo pitam: Smatra li da je istovjetna sudbina Srba i Crnogoraca u kosovskome porazu, podvode li se Crnogorci pod Srbe da bi im srpska huda sudba bila sopstvena tragedija?

Baković u trijas depresivne ličnosti smješta: ambivalenciju, narcizam i samopotcjenjivanje i samooptuživanje (što se ispoljilo u kosovskome mitu). Nalazi da su Crnogorci “prilično skloni stvaranju iluzija”, te da  “mišljenje kao psihička funkcija kod Crnogoraca je toliko razvijeno da prerasta u misaono mističko”. Povoljno je što iz navedenoga svakoga Crnogorca čini misaonim i umnim čovjekom okrenutoga budućnosti. Pohvalno: “Razvijeno mišljenje i sklonost ka maštanju i imaginaciji kod Crnogoraca značajno utiču na njihov veći smisao za umjetnost, naročito književnost i filozofiju, nego za nauku i tehniku”. Ako se već izdvaja, onda bi smisao za slikarstvo bila najveća, a najnovija iskustva u sveopštoj scijentizaciji i tehnologizaciji, trenutno digitalizaciji pokazuju veliku naklonost Crnogoraca za naučno-tehnička znanja i umijeća.

Završiću sa Bakovićevim mišljenjem, pozivanjem na Vladetu Jerotića, kao vrsnoga poznavaoca Junga, da “Crnogorac predstavlja tipičan primjer misaonog introvertnog tipa…” Jung mu pomaže svojim mišljenjem (Psihološki tipovi), koje se odnosi “u globalu i na Crnogorce”.[2]

            Pripisuje se Crnogorcima da su svi istoga porijekla i shvatanja o sebi. Oni bi zaista bili izuzetak u svijetu ako bi čitav narod i podjednako svi u njemu, kao da su stopljeni kolektivitet, stvarali istovrsnu nacionalnu svijest, koja je jednoga etničkoga simbola. Idila o tzv. socijalnoj jednorodnosti crnogorskoga naroda, u kome nije bilo prave klasno - slojevite diferencijacije samo je pseudo - romantičarska tlapnja o jedinstvenome junačkome narodu, srpskim Spartancima, kojima je usud namijenio da viteški bdiju nad sudbom srpstva”.

Nacionalni karakter Crnogoraca se ne može svesti na jednoznačne odresnice. Mnogo je složeniji, slojevit, kako podrobnije raspravljam u pomnutoj knjizise.

Crnogoraca je sve manje, kako kazuju i Popisi stanovništva. Pripisuje se ponašanju Crnogoraca da ne umiju, ili ne smiju, ili olako prepuštaju vremenu ili sudbini Namjera je Srba još od Garašinovoga Načertanija 1844. godine da Crnogorci nestanu/priljube“ ili da nestaju ili budu neznatna mnjina. Ili ako ustreba, kako poručuje doktor roknrola Aleksandar Raković, u službi Crkve i Države Srbije, da se u mogućem ratu Crnogorci satru.

Istorijska je nužnost da se Crnogorci ponovo ujedine i pregnu da se održe. Nije dovoljan otpor, kako predlažu i ugledni intelektualci. Trinaestojulski ustanak je simbol i uzor borbe.

U Programu Pokret borbe za evropsku Crnu Goru (Crnogorski  portal, 8. 8. 2022; Ičević: Crnogorski pokret borbe za evropsku Crnu Goru, Portal Analitika, 8. avgust 2022) založio sam se da se borbom, kako su nastale, i opstale Duklja/Zeta/Crna Gora ostvaruju načini i ciljevi istorijskih i zavjetnih ciljeva: Da je  Vječna Crna Gora...