Dušan Ičević
Zetska banovina nije Crna Gora, ponovo
Android
Andrija Mandić, četnički vojvoda, poklanja Mariji Kos, predsavnici Evopske
Unije maketu Zetske banovine, koja je “zamijenila” ukinutu Crnu Goru na
Podgoričkoj skupštini 1918. godine Ona obuhvata djelove Kosova i Hrvatske. Privatno,
Manda može da poklanja što god hoće, ali zvanično, kao predsjednik Skupštine kazuje želju da Crna Gora po imenu ne bude u
Evropskoj Uniji. Poslanici bi morali da na sljedećoj sjednici Skupšine strogo
opomenu Predsjednika za ponašanje, ili da pokrenu postupak za njegovu smjenu. Tekst
Zetska banovina nije Crna Gora,
objavljen na Crnogorskome portalu 15.
10. 2024. godine dajem u cjelosti.
“Podlom ponudom Andrije Mandića vizuelnoga identiteta Loga Zetske banovinei Skupštine nastavlja se vraćanje Srbima u željenu prošlost. U zamjenu za Crnu
Goru. Zna se istorijski da je Zetska banovuna bila jedna od devet djelova Kraljevine
Jugosalvije koju je skrojio Aleksandar Ujedinitelj.
Prethodno je nepostojeća Crna Gora bila jedna od 33 oblasti Kraljevstva/Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca.[1] Podgorička skupština
je nelegalno i nelegimno ukinula Crnu Goru i pripojila teritoriju Kraljevini
Srbiji. Na kraju sjednice Podgoričke skupštine, bjelaš Savo Fatić objavio je:
“Više nijesmo Crnogorci, sada smo Srbi”.
U Zetskoj banovini nijesu živjeli Crnogorci. Mandić je
i ranije prizivao Zetsku banovinu kao
Crnu Goru, što sam u Crnogorskom portalu već objavio.[2]
Zetska banovina teritorijalno
je obuhvatala djelove Hrvatske, Hercegovine, Kosova i Metohije, Raške po nalazu
da u njima žive Srbi. Vikipedija zapisuje da je Zetska banovina bila u Kraljevini
Jugoslaviji od 1929. do 1941. godine. Promjena nastaje 1939. godine
kada se osniva Banovina Hrvatska.[3]
Vikipedija netačno kazuje da je Kraljevina Crne
Gore 1918. g svoje teritotorije “unela u sastav Kraljevine Srbije”. Naklonjena je većoj Zetskoj
Banovini. Predsjednik Skupštine AM našao
je da na 90-godišnjicu ubistva kralja Aleksandra izabere za simbol crnogorske
Skuupštine baš tvorevinu Aleksandra Palikuće,
nazvanog tako po zločinima koje je srpska vojska počinila nakon Božićnoga
ustanka. Ujedinitelj je propagirao da Crna Gora nikada nije bila
toliko velika, Naravno, Njegovom milošću. Zapravo je teritorijalno služila
posrbljivanju. Mandić “obavještava” da je Aleksandar bio prva žrtva fašizma.. Zna se da su četnici Draže Mihailovića bili u
službi fašističke Italije i nacističke Njemačke. Logo je
vjerovatno namijenjen za prvobitnu Zetsku banovinu.
Prošlost se pamti i po Aleksandrovome projektu Velike Srbije. Obratio
se saveznicima: Za zasluge u Prvom
svjetskom ratu Srbi imaju pravo d a
S r b i j u s t v o r i m o V e l i k o m.[4]
Podrškom Francuske, zbog ineresa u Borskom rudniku, i masona Crna Gora je pripala Srbiji, nasuprot prvobitnoga Vilsonovoga projekta da Belgija,
Srbija i Crna Gora imaju pravo na povratak u ranije stanje.
Logo
i jeste putokaz pretvaranju Crne Gore u posjed Velike Srboje, svejedno kako se
zvala. Bivši
„frontovci“ su srpske partje u koaliciji Za
budućnost Crne Gore. Budućnost je, naravno, Srpska.
Andrija Perfidija, podmukao, naizgled “onako”, u detaljima ispunjava
spoljnje naloge”.
[1].Vikipedija: Земља је 1922. godine
издељена на 33 области. Границе области су пресецале дотадашње границе
свих „историјско административних делова“
(покрајина) сим Босне и Херцеговине.
Налазила се на подручју
данашње Црне Горе, делова Косова и Метохије, Босне и Херцеговине. Настала је 1922. када је Краљевина
Југославија подељена на области, спајањем ранијих округа: Никшићки,
Цетињски, Которски, Колашински, Подгорички, Барски, Берански, Андријевички и
Метохијски (Пећ) - генерално речено, предратна Црна Гора без Пљеваља и Бијелог
Поља, са Котором. Средиште области се налазило у Цетињу.
[2] Zetska banovina u Srpskome svetu, 22. 3. 2024.
[3] Kakko pristrasno tumači Vikipedija: “Godine 1939, kada je
formiranjem Banovine Hrvatske Vlada Jugoslavije na čelu s Knezom Pavlom
ispunjavala velikohrvatske želje zarad mira u Državi i od Zetske banovine
odvajaju zapadni delovi bez nekih opravdanih argumenata i pripajaju
novoformiranoj Banovini Hrvatskoj. S obzirom da je u tom delu od Pelješca,
uključujući i Dubrovnik do Boke kotorske samo zabeleženo prisustvo Hrvata,
ali ne i njihova većina da bi se opravdala takva granica. Uostalom i logičnije
je da Dubrovčani svoje administrativne potrebe obavljaju na Cetinju (udaljenom
100 km), nego u Zagrebu (400km vazdušnom linijom, odnosno 600km putem). S
obzirom na kratko trajanje i karakter banovina kao administrativnih oblasti,
ovoj promeni granice nije data bitna istorijska važnost”.
[4] Prestolonasljednik Aleksandar
Karađorđević se 7 aprila 1916, pun ponosa, obratio svojim vojnicima: „Naši
moćni saveznici i prijatelji, diveći se neustrašivom i viteškom držanju Srbije,
ceneći nebrojene žrtve srpskog naroda i priznavajući mu zrelost i sposobnost za
državni život i kulturni razvitak, sad su gotovi i voljni da nas u ovoj velikoj
borbi snažno pomognu, d a S r b i j u
s t v o r i m o V e l i k o
m, t e
d a o b u h v a t i s v e
S r b e i J u g o s l o v e n e, da je učinimo silnom i moćnom Jugoslavijom,
koja će opravdati do sad prinete žrtve i odgovoriti zahtevima novog doba, koja
će nastati po svršetku ovog velikog i krvavog evropskog rata”.
Vladimir
Ćorović, Istorija Jugoslavije,
Narodno delo, Beograd 1933, str. 87
0 Komentara