Nezavisnost kao povratak dostojanstva Crne Gore
Dvije decenije protivnici crnogorske nezavisnosti ponavljaju istu mantru
— da je Crna Gora „privatna država“. Ponavljaju je uporno, kao političku
poštapalicu, nadajući se da će vremenom zamijeniti činjenice. A činjenice
govore drugačije.
Još tokom druge polovine devedesetih, Crna Gora je počela da stvara uslove za
sopstveni put razvoja. U vremenu kada je region tonuo u ratove, izolaciju i
ekonomsku katastrofu, Crna Gora je pokušavala da izađe iz začaranog kruga
zavisnosti i kompleksa da bez drugih ne može opstati. Decenijama je, još iz
vremena SFRJ, slušala priču da je „nerazvijena“, da opstaje zahvaljujući
fondovima i pomoći drugih. Upravo zato je odluka da ekonomski i politički
preuzme odgovornost za sebe bila čin državne zrelosti.
Uvođenje njemačke marke, a potom eura, nije bio hir niti politički marketing.
To je bio pokušaj da se građani zaštite od pogubne inflacije koja je dolazila
iz beogradske monetarne politike i štamparije novca na Topčideru. Dok su
milioni ljudi preko noći ostajali bez vrijednosti svojih plata i ušteđevina,
Crna Gora je pokušavala da sačuva elementarno ekonomsko dostojanstvo svojih
građana.
Nezavisnost 2006. godine nije bila izraz mržnje prema bilo kome, već potreba da
Crna Gora sama odlučuje o sebi. Tom odlukom država je povratila političko i
istorijsko dostojanstvo koje je često bilo potiskivano u velikim državnim
projektima u kojima je crnogorski glas bio važan samo dok služi tuđim
interesima.
Nakon obnove nezavisnosti, Crna Gora je otvorila vrata članstvu u NATO-u, učvrstila
međunarodni subjektivitet i krenula putem evropskih integracija. Taj put nije
bio ni lak ni savršen, ali je bio civilizacijski jasan — okretanje demokratskim
standardima, institucijama i evropskim vrijednostima.
I upravo što je Crna Gora bila bliža Evropi, iz anticrnogorskih centara sve
češće su dolazile priče o „privatnoj državi“, uvijek sa istim podtekstom: da
Crna Gora ne može sama i da joj treba tutor.
Ali iza tih optužbi ne krije se iskrena želja da Crna Gora bude demokratskija
država, sa snažnijim institucijama i više vladavine prava. Suštinska poruka je
drugačija — da Crna Gora navodno nije sposobna da sama ostvari stabilnost i
razvoj, već da mora biti u zagrljaju „veće i jače države“. A praksa pokazuje da
se iza te ideje krije model države sa neprikosnovenim vođom, sistemom u kojem
se vlast centralizuje oko jednog čovjeka i gdje institucije često postoje samo
formalno.
A vođa, kao svaki vođa naviknut na apsolutnu moć, ne zadržava se samo na
monopolizaciji vlasti u sopstvenoj državi. Takav model uvijek ima ambiciju da
politički, medijski i identitetski kontroliše i „bratske države“. Zato je
paradoksalno da oni koji Crnu Goru nazivaju „privatnom državom“ zapravo
zagovaraju koncept u kojem bi ona bila mnogo manje svoja.
Jer tada Crna Gora ne bi bila „privatno-crnogorska“, kako je optužuju njeni
protivnici, nego bi postala privatizovana država tuđe politike i tuđih interesa
— privatizovana srpska provincija bez stvarne autonomije odlučivanja.
Da li je to bio primjer demokratskog društva kojem treba težiti? Ili prostor u
kojem institucije godinama slabe pred kultom vođe? Društvo u kojem se vlast
poistovjećuje sa državom, gdje mediji i institucije funkcionišu po principu
lojalnosti jednom centru moći? Koliko je takav model oslobođen kleronacionalizma,
političke homogenizacije i pritiska na drugačije mišljenje?
Zato danas, uprkos svim problemima koje Crna Gora ima — korupciji, partijskom
zapošljavanju, slabim institucijama i političkim podjelama — ostaje jedna
ključna činjenica: o svojoj sudbini odlučuje sama. Greške su njene, ali su i
odluke njene. A pravo da sami uređujete svoju kuću jeste suština slobode i
dostojanstva jednog naroda.
Crna Gora je imala istorijsku sreću što se ponovo nije utopila u projekat
„srpskog sveta“, jer bi u takvom odnosu ponovo izgubila ono što je najteže
vratiti — politički subjektivitet, građanski karakter i pravo da govori svojim
glasom.
Nezavisnost nije riješila sve probleme. Ali je vratila ono bez čega nijedan
narod ne može trajati — osjećaj da pripada SEBI!
0 Komentara