Dokolica

U izdanju Crnogorskog kulturnog foruma sa Cetinja i Crnogorskog medijskog foruma – Crnogorskog portala iz Podgorice

Publikovano četvoroknjižje Gorana Sekulovića

Apr 06, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Iz štampe je izašlo četvoroknjižje akademika dr Gorana Sekulovića – ‘’Utopija od Platona do Bloha i Đilasa’’, ‘’Kraj metafizike: Marks, Spengler, Hajdeger’’, Marks apostol slobode i(li) ropstva’’ i ‘’Marks protiv Marksa (Marksovi recepti za kantine budućnosti)’’. Izdavači su Crnogorski kulturni forum sa Cetinja i Crnogorski medijski forum – Crnogorski portal iz Podgorice. Iz sve četiri publikacije u prethodnom periodu jedan dio tekstova u nastavcima je prezentovan na Crnogorskom portalu. Iz knjige ‘’Utopija od Platona do Bloha i Đilasa’’ prenosimo ‘’Napomenu autora’’.

Ovu knjigu čine proširena razmatranja iz nesuđene magistarske teze “Blohov pojam utopije”, koja mi je bila odobrena kod mentora prof. dr Branka Bošnjaka u septembru 1984. godine na Poslijediplomskom studiju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prije toga sam, nakon četvorogodišnjih studija iz marksizma, filozofije i sociologije u Nikšiću, završio dvogodišnji poslijediplomski studij iz tzv. ‘’čiste‘‘ filozofije upravo na odgovarajućem fakultetskom Odsjeku zagrebačkog Sveučilišta, čija je filozofska ‘’praksisovska‘‘ katedra bila u tom vremenu jedna od najrespektabilnijih i najcjenjenijih u Evropi. U radu nadaleko čuvene Korčulanske ljetnje škole učestvovala su i takva filozofska imena poput Martina Hajdegera i Ernsta Bloha, da spomenem samo njih. Bio je to veliki duhovni i intelektualni izazov: slušati predavanja i polagati ispite kod Branka Bošnjaka, Milana Kangrge, Gaja Petrovića, Danka Grlića, Danila Pejovića..., te nešto mlađih Žarka Puhovskoga, Hotimira Burgera..., i tada najmlađih Anta Čovića, Lina Veljaka...

Zbog vojske i obaveza u novinarskoj profesiji, magistarska teza je bila napisana nešto kasnije i, pošto je bila prihvaćena od strane mentora, trebala je da se brani, ali se to nije desilo zbog rata na prostoru bivše SFRJ. Poslije završetka rata, ponovo sam upisao poslijediplomski studij iz filozofije (zapravo, drugu godinu studija, jer je prva godina bila priznata na osnovu odslušanog poslijediplomskog studija i položenih magistarskih predmeta u Zagrebu), ali sada, iz objektivnih razloga, na odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, đe sam položio izborni predmet iz njemačke klasične filozofije i 2002.g. odbranio magistarski rad ‘’Kantov pojam razuma’’ kod mentora prof. dr Milenka A. Perovića (predsjednik komisije je bio prof. dr Vojin Simeunović, a član prof. dr Lazar Vrkatić). Iz toga je proizišla knjiga ‘’Razum i um od Platona do Kanta‘‘.

Doktorirao sam 2008.g. na interdisciplinarnoj temi ‘’Marksov politički projekat novog društva‘‘ (doktorat je bio prijavljen na tadašnjem Odsjeku za političke nauke na Pravnom fakultetu UCG u Podgorici, ali kada je Odsjek prerastao u Fakultet za političke nauke, doktorat je morao biti odbranjen na Pravnom fakultetu, jer novi Fakultet za političke nauke tada nije odmah mogao da ima doktorske studije. Tako sam oficijelno dobio diplomu na doktorat pravnih nauka! Mentor mi je bio prof. dr Vučina Vasović, redovni profesor na Fakultetima za političke nauke u Beogradu i Podgorici, predsjednik Komisije je bio prof. dr Čedomir Čupić, redovni profesor na Ekonomskom Fakultetu u Beogradu i na Fakultetu za političke nauke u Podgorici, a članovi su bili prof. dr Milan Podunavac, redovni profesor na Fakultetima za političke nauke u Beogradu (čiji je tada bio dekan) i Podgorici, prof. dr Vjera Begović-Radović i prof. dr Milan Popović, redovni profesori na Pravnom fakultetu UCG u Podgorici.

Što čini sadržaj ove knjige? Osim analiza teorija Platona, Mora, Kampanele i socijalista utopista Ovena, Furijea i Sen-Simona, zatim objašnjenja u odnosu na njih ‘’prelomnih‘‘ ideja socijalizma i komunizma kod Marksa i Engelsa (osobito ideja mladog Marksa, njegove doktorske disertacije i odnosa filozofije i proleterijata kao polazišta pozitivnog prevladavanja učenja socijalista utopista), tu je podrobno data srž teme ove knjige, naime analiza pojmova utopije i nade kod Ernsta Bloha, a na kraju i pogleda Milovana Đilasa na utopiju kada osvoji vlast i postane dogma. ‘’Utopija od Platona do Bloha i Đilasa‘‘ sadrži i nekoliko članaka objavljenih u mojim ranijim knjigama i u periodici. Kao tek diplomirani profesor marksizma i socijalističkog samoupravljanja – iz, istorijski posmatrano, prve generacije visokoškolaca koja je u Crnoj Gori imala prilike da akademski izučava filozofske, sociološke i politikološke discipline – i postdiplomac magistarskog studija iz čiste filozofije na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, objavio sam povodom stogodišnjice Marksove smrti 1983. godine raspravu ‘’O Marksovim tezama o Fojerbahu’’ u ‘’Omladinskom pokretu’’, listu za društvena, naučna i kulturna pitanja Saveza socijalističke omladine Crne Gore, a 1984. godine i raspravu ‘’Bloh o Marksovim Tezama o Fojerbahu’’ u ‘’Praksi’’, časopisu Marksističkog centra CK SK Crne Gore za teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja. I u jednom i u drugom članku apostrofirao sam značaj Marksovih teza o Fojerbahu, posebno ideja novog, aktivnog, samodjelatnog i stvaralačkog materijalizma i revolucionarne, radikalne, korijenite, kvalitetne, revolucionarne izmjene svijeta, revolucionarne prakse. Marksov prelazak građanskog društva u ljudsko ili podruštvljeno čovječanstvo, o kojemu on piše u Tezama o Fojerbahu, po Blohu se može ostvarivati samo u svijetu ''kvalitativne prevratljivosti, promjenljivosti, ne u svijetu mehaničkoga vazda-ponovo, svijetu čiste kvantitete, historijskoga uzalud’’. Članak ‘’Bloh o Marksovim Tezama o Fojerbahu’’ nastao je iz istoimenog seminarskog rada na zagrebačkom poslijediplomskom filozofskom studiju i predstavljao je dio nesuđenog magistarskog rada ‘’Blohov pojam utopije’, koji čini okosnicu ove knjige i koji mi je od strane Znanstveno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta zagrebačkog Sveučilišta svojevremeno bio odobren uz mentorstvo prof. dr Branka Bošnjaka. Rasprave ‘’O Marksovim tezama o Fojerbahu’’ i ‘’Bloh o Marksovim Tezama o Fojerbahu’’ objavljene su i u knjizi ‘’Obzorja humanuma’’ (‘’Obodsko slovo’’, Rijeka Crnojevića, 1995. godine). U njoj su publikovani i članci o Platonu, Kampaneli, Moru i o Blohovom viđenju odnosa Hegelove’’Fenomenologije duh’’ i Geteovog ’’Fausta’’, koji su, unekoliko prošireni, dio sadržaja i ove knjige.

Jasno, proširenje je i u dijelu koji se odnosi na misao Milovana Đilasa. S obzirom na sami naslov ove knjige, postavlja se pitanje zašto se sudbina utopije i utopijske ideje, njenog razvoja i toka od početaka i rađanja pa sve do savremenog i najnovijeg doba, uz Ernsta Bloha, koji je pojam utopije enciklopedijski razradio, vezuje i za Milovana Đilasa, jednog od najpoznatijih komunističkih disidenata u svjetskim razmjerama? Razlozi i argumenti su u sljedećim činjenicama. U doba kada sam pristupao pripremama nesuđene magistarske teze na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, početkom osamdesetih godina, nije moglo biti ni govora da se slobodno mogla vršiti percepcija Đilasovog djela. Iako se utopija ne može apsolutno identifikovati sa socijalizmom i komunizmom, odveć je njihova veza bliska i jaka da se Đilasovo grandiozno djelo može tako lako odstraniti od bilo koje rasprave o utopiji. Tim prije kada se zna Đilasova prevratnička uloga u (d)oživljavanju univerzalne prirode i karaktera komunističke i ljudske sudbine gotovo čitav jedan vijek na velikom dijelu Zemaljske kugle, te ista takva prekretnička i sudbonosna posredujuća, pa i presuđujuća!, uloga komunizma i sada već dakako bivših tzv. službenih socijalističkih država i društava na relaciji između zbilje i utopije. ’’Iskazivanje samog sebe – svojih misli, vizija i zanosa, neodoljivost je kao i samo postojanje, ako ne, ponekad, i jače od njega, pa time i dužnost ne manje sveštena od koje bilo drugo... Jer borbi i stvaranju, jer tvoračkoj borbi kraja nema... ...Svi demoni, za koje je komunizam verovao da ih je isterao ne samo iz realnog, nego i iz imaginarnog sveta, uvukli su se u njegovu dušu i postaju bićem njegovim. Iz ideje i pokreta, koji su u trudbenicima i ugnjetenima čitavog sveta u ime nauke upalili nade u ostvarenje carstva nebeskog na Zemlji i za taj iskonski, neugasivi ljudski san bacali i još uvek bacaju u smrt milione boraca – komunizam se preobražava u nacionalne političke birokratije i države koje se glože o prestiž i uticaje, o izvore bogatstva i tržišta – o sve ono o šta su se politike i države oduvek gložile i, po svemu sudeći, uvek će se gložiti, jer ne biše ni bile politikama i državama kada to ne biše činile.’’[1]

Đilas je veliki utopijski mislilac, nepokolebljivi i odlučni borac za bolju iljepšu budućnost čovječanstva. ‘’Stvarnost – ona koja bi trebalo da dođe, i počinje snom i nadom.’’; ’’Budućnost je stvarnost onih koji vide daleko.’’[2] Shvatio je ’’prirodu utopizma’’: ’’Utopizam, kada jednom dođe na vlast, postaje dogmatičan.’’[3] Vjernik ideje, kako kao gorljivi i beskompromisni zastupnik i akter revolucionarne, emancipatorske, oslobodilačke faze komunističke utopije, tako i kao gorljivi i beskompromisni protivnik dogmatske faze komunističke vlasti[4] (uz to, najprije revolucionarni, komunistički ateista, kasnije privrženik ’’jednog metafizičkog pojma Boga’’[5]), bio je spreman u svakom trenutku svog života da se žrtvuje za najviše ljudske ideale – istinu, slobodu, pravdu, jednakost, dobro, čovječnost, vrlinu, poštenje. I to je jedino ono što je kod njega bilo trajno i konstantno, a što zapravo čini sadržaj njegovog urođenog crnogorskog etičkog kapitala. Jer, sve drugo je Đilas mijenjao i ostavljao u ime nove-stare borbe za neki konkretan njen princip i sadržaj po njemu vrijedan žrtve, a samo je onaj njegov osnovni, bazični kriterijum i fundament moralnog bića po sebi koji je ponio i usisao sa majčinim mlijekom i arhetipiskim mitovima, legendama i predstavama iz Crne Gore – ostajao isti i na osnovu koga je on i procjenjivao u svakoj fazi svog života što je moralno a što nije, što je dobro a što zlo. ‘’...Pisci, umetnici i mislioci...su uvek proroci novog: u istoriji nije, ali u komunizmu jeste novo što su svi veliki jeretici bez izuzetka pisci skloni idejama – pesnici-mislioci... ...Nema idealnog cilja, nema nikakvog cilja koji se može postići zlim, ugnjetačkim sredstvima.[6] Idealnim, stvarnim i ostvarivim ciljem mogu biti jedino sredstva – način kojim se vlada ljudima, uslovi ljudskog života...

No bilo ovako ili onako, oni koji se u komunizmu bore za slobodu – za ukidanje monopola partijske oligarhije, moraju biti u svoje ideje, u svoju ulogu i svoje mogućnosti, uvereni ne manje, ako ne i više nego što su to bili komunisti dok su se borili za vlast. I mada različitih filozofskih i drugih pogleda, društvenog i drugog položaja, oni moraju biti jedinstveni u neposrednim, doglednim ciljevima – u dokučivim i mogućnim sredstvima. Neko to može nazvati fanatizmom slobode, nedogmatskim dogmatizmom. Pa nek je i tako! Jer sutradan po pobedi – pobednici i tako neće biti jedinstveni – novi ciljevi, nova sredstva, nova sredstva-ciljevi neće i ne mogu biti istovetni za sve njih. Jer život je život zato što nije jednoobrazan, a pretpostavka svake slobode je nejedinstvo.’’[7]

Najbitnija karika koja spaja tradicionalan i savremen pojam utopije je misao i praksa marksizma, tj. marksistička ideologija socijalizma i komunizma, odnosno učenje Karla Marksa prije svega. Marksova misao i filozofija je utopijskog karaktera i sadržaja. To proizilazi iz samoga bića izvornog marksizma, tj. iz Marksovog djela. Ovaj stav je suprotan tvrdnji Fridriha Engelsa iz ponajprije njegovog spisa ’’Socijalizam od utopije do nauke’’ đe je eksplicitan sa idejom da je Marks pozitivno prevladao učenja tzv. socijalista utopista i da je za razliku od njihovog romantizma i nezrelosti, prvi put naučno sagledao istorijski tok ljudskog društva, njegove subjekte, politički i ekonomski okvir istorijske i društvene transformacije i neizbježnost realizacije novog, slobodnog, apsolutno pravednog i jednakog komunističkog društva budućnosti.

Iz samog Marksovog učenja, dakle, još iz tekstova koji spadaju u tzv. ’’rane radove’’, jasna je i očigledna utopijska bit njegovog radikalnog, svestranog, komunističkog, humanističko-emancipatorskog, revolucionarnog prevrata dotadašnjih univerzalnih društvenih odnosa i cjelokupnog čovječanstva. ’’Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao čovjekova samootuđenja, te stoga, kao zbiljsko prisvajane čovjekove suštine od čovjeka i za čovjeka, potpun, svjestan i unutar cjelokupnog bogatstva dosadašnjeg razvitka nastali povratak čovjeka sebi kao društvenog, tj. čovječnog čovjeka. Taj je komunizam kao dovršeni naturalizam-humanizam, kao dovršeni humanizam-naturalizam, on je istinsko rješenje sukoba između čovjeka i prirode, između čovjeka i čovjeka, istinsko rješenje borbe između egzistencije i suštine, između opredmećivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između individuuma i roda. On je riješena zagonetka historije i zna da je on to rješenje.‘‘[8]

Marksov komunizam je dakle – kao zapravo definitivni, konačni, savršeni oblik društvenih odnosa u smislu savršenog društva, istinske ljudske, opštečovječanske zajednice, svih članova te Zajednice i tog čovječanstva kao njegovih punopravnih, ravnopravnih, članova, slobodnih, udruženih individua – dovršeni, savršeni naturalizam-humanizam, savršeni, dovršeni humanizam-naturalizam, on je istinsko, konačno, savršeno rješenje sukoba između čovjeka i prirode, između čovjeka i čovjeka, istinsko, savršeno rješenje borbe između egzistencije i suštine, između opredmećivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između individuuma i roda. On je riješena, savršena zagonetka historije i zna da je on to savršeno rješenje. Tako stoji sa Marksom. Iako ne boji i opisuje detaljno, romantično i odveć iluzionistički buduće društvo kao socijalisti utopisti, Marks, ipak, ne izlazi u krajnjem, po svom osnovnom naumu i cilju, van okvira utopijskog načina mišljenja, bez obzira što svoje učenje zaogrće plaštom naučne objektivnosti i ‘’svemoćnih‘‘ i ‘’svevažećih‘‘ društveno-istorijskih zakona.

Da je Marksovo učenje utopijsko dokazuju i shvatanja koja imaju o njemu Ernst Bloh i Milovan Đilas. Naime, i Bloh i Đilas uviđaju da je Marksovo djelo utopijsko, mada na različite načine. U skladu sa svojom podjelom utopijskog na dvije vrste, Bloh smatra da je Marksovo učenje konkretno-utopijskog karaktera i da ono slijedi stanje i tendenciju svjetskog bitka-bića kao onog-još-ne-postalog i kao onog-još-ne-uobličenog. Dakle, Marksova vizija budućnosti nije-još-ostvarena i na-putu-je-da-se-ostvaruje, ali to ne znači da nije realna i moguća. Ljudska priroda je daleko društveno sada i aktuelno istorijski od savršenosti, cjelovitosti i svestranosti, ali je sav taj humani i emancipacijski potencijal ljudskosti moguće ostvarivati i ostvariti na ’’kraju puta’’, u skladu sa tendencijom utopijskog bitka-bića kao izvora i iskona, alfa i omega povijesti.

Đilas, naprotiv, smatra da je Marksovo djelo utopijsko i da kao takvo nije realno i moguće, odnosno da nije moguće da se drugačije realizuje i ostvari osim kao antiutopija, distopija u liku ne samo staljinizma, već i svih drugih potonjih vidova neadekvatnih i nehumanih, birokratskih i otuđenih vidova socijalističkog društva. Kada se ima u vidu Blohov način shvatanja i podjele utopijskog na dvije vrste, Đilas decidno zapravo opisuje i karakteriše Marksovo djelo kao apstraktno-utopijsko, odnosno utopističko ili utopično, a to znači neostvarljivo i nerealno sa stanovišta ideala i ciljeva koje svojim učenjem ’’propisuje’’ i predviđa, očekuje i potražuje, za koje i zašto se bori.

Đilas polazi od stava da su čovjek i svijet ograničeni i nesavršeni, te da ontološki gledano nije moguće savršeno društvo. Prema tome, iz činjenice da je društvo nesavršeno, a samim tim i čovjek i ljudska priroda, nije moguće realizovati Marksov model koji predviđa potpunu harmonizaciju i ništenje, pozitivno prevladavanje i ukidanje svih vrsta suprotnosti u cjelini ljudskog društva, tj. čovječanstva, pa čak i u čitavoj prirodi. Ali, ne samo to, budući da je po Đilasu Marksovo djelo i samo po sebi nedovršeno i protivurječno, pa još i dodato doprinosi svojim nesavršenostima, zabludama i ograničenjima globalnom nesavršenom društvu, tj. čovječanstvu kao takvom. Uz sve to, i baš kao posljedica toga!, u ravni praktičnog ostvarenja Marksovih ideja i ideala, drugačije se ništa ne može desiti, niti se moglo desiti, osim onoga što se istorijski i realizovalo kao staljinizam, odnosno takva i slična antiutopijsko-distopijska, nehumano-antihumana, birokratska i otuđena (samo nazivom socijalistička i komunistička) društva.[9]