20 godina nezavisnosti Crne Gore – hiljadugodišnja priča slobode i državnosti (I)
Pripremio: Ranko
KOVAČEVIĆ
Ove godine, 21. maja , obilježavamo 20.
godišnjicu referenduma iz 2006., kada je Crna Gora ponovo postala samostalna
i suverena država. To je trenutak koji je okončao stoljetnu težnju njenih
građana za slobodom i ravnopravnošću, ostvarivši san hiljadu godina državne
tradicije. Ideja o obnovi nezavisnosti jačala je decenijama, a posebno nakon
raspada Jugoslavije, kada je Crna Gora, zahvaljujući svojoj istorijskoj
posebnosti i kontinuitetu državnosti, imala istinsko pravo da odluči o
svojoj budućnosti čak i prije mnogih drugih bivših republika. Taj
trenutak bio je prilika da se hiljadugodišnji san o samostalnoj državi konačno
ostvari, zasnovan na pravnim, kulturnim i političkim temeljima Crne
Gore.
Danas, u vremenu kada neki politički akteri pokušavaju
da zanemare ovaj istorijski jubilej, pa čak i da ospore legitimitet
referenduma, podsjećanje na istoriju Crne Gore postaje važnije nego ikada. Na
hiljadugodišnjem putu Crne Gore, od Duklje, preko Zete, teokratske vlasti
vladika, moderne kraljevine, do referendumske obnove 2006. godine, provlači
se neprekidna nit državnosti i slobode. Ova tradicija nije
teorija — ona je istorijski dokaz da Crna Gora ima svoje mjesto među slobodnim
narodima i da njen identitet ne može biti poništen.
Na ovom portalu, povodom 20. godišnjice referenduma,
donosimo priču o hiljadu godina crnogorske državnosti — od prvih kraljeva
Duklje, preko ustavnih reformi Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, do
međunarodnog priznanja Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. ,
vladavine kralja Nikole, i brutalnih pokušaja beogradskog režima da uguši
crnogorsku posebnost od 1918. do 1941. te ravnopravne
federalne jugoslovenske republike, do referenduma 2006. koji je
obnovio suverenitet.
Ovaj tekst je podsjetnik svima da je Crna
Gora država sa hiljadugodišnjom tradicijom, sa jasnim pravnim,
kulturnim i duhovnim osnovama, i da njena nezavisnost nije dar, već istorijski
izbor njenih građana, koji zaslužuje da se poštuje, posebno danas.
//////////////////////////////////////////////////////////////////
Hiljadu godina državnosti Crne Gore
Duklja – prvi oblici samostalnosti (10–12.
vijek)
U 10. vijeku formira se država Duklja, a njen prvi
snažni vladar bio je Stefan Vojislav (1030–1042), koji oslobađa zemlju od
vizantijske vlasti. Nasljednik, Mihailo Vojislavljević, 1077. godine dobija
kraljevsku krunu i međunarodno priznanje. Duklja uvodi prve oblike
administrativnog i pravnog uređenja, ima svoju vojsku, novac i diplomatske
kontakte. Vladar i crkva grade temelje vladavine prava, poštujući običajno
pravo plemena, pravila nasljedstva i pravne običaje. Vladar Jovan Vladimir
simbolizuje jedinstvo političke i moralne vlasti, što je osnova za
kasniju institucionalizaciju prava.
Zeta – očuvanje kontinuiteta i pravne
autonomije (12–15. vijek)
Duklja prerasta u Zetu, kojom upravljaju
dinastije Balšića (1360–1421) i Crnojevića.
Vladari Zete jačaju lokalnu administraciju, sudove i vojne strukture,
održavajući kontinuitet vlasti. Ivan Crnojević (1482.) osniva Cetinje kao
političko i duhovno središte, čime Zeta dobija institucionalni okvir koji će
biti osnova kasnijeg pravnog uređenja Crne Gore.
Vladike – teokratska država (16–18. vijek)
U periodu Osmanskog pritiska, Crna Gora razvija teokratski
sistem vlasti, u kojem mitropoliti kombinuju duhovnu i svjetovnu vlast.
Vladike održavaju plemenske sudove, pravne norme i samoupravu, što
osigurava kontinuitet pravne zaštite zajednice i unutrašnje
autonomije. Iako formalno bez klasičnog ustava, ovaj period postavlja
osnovu pravnog reda i samouprave, temeljne vrijednosti koje Crna Gora
njeguje i danas.
Petrovići – institucionalizacija prava
(1782–1851)
Dolaskom Petra I Petrovića Njegoša (1782–1830) uvode
se pisani pravni akti – Stega (1796–1798), kojima se regulišu
odnosi plemena i jača centralna vlast. Petar II Petrović Njegoš (1830–1851) je
organizovao vlast kao teokratsku monarhiju, gdje je bio i svjetovni
i duhovni vladar. Glavni organi vlasti bili su Senat, Gvardija i Narodni zbor,
čime je jačao centralnu vlast i stvarao temelje države. Uveo je i poreze radi
finansiranja države, ali su oni bili nepopularni zbog otpora plemenskog društva. Ovim
se formalizuje pravno uređenje, vojna disciplina i centralizovana
administracija, što predstavlja temelj moderne države i vladavine prava.
Kralj Nikola – vrhunac državnosti i pravne
institucionalizacije (1860–1918)
Vladavina Nikole I Petrovića-Njegoša kulminira
međunarodnim priznanjem:
- 1878.
godine, na Berlinskom kongresu,
Crna Gora postaje međunarodno priznata država.
- 1905.
godine donosi se prvi ustav,
koji formalizuje institucije: izvršnu vlast, sudstvo, vojni poredak i
administraciju.
- Crnogorska
crkva ostaje autokefalna, sa sopstvenim sinodom i ustavom, što
potvrđuje posebnost političkog i duhovnog sistema.
Ovaj period je primjer složene
institucionalizacije prava i državnih struktura, čiji temelji opstaju do
danas.
Period pripojenja Srbiji (1918–1941)
Period od 1918. do 1941. godine, nakon odluke Podgoričke skupštine, obilježen je ukidanjem crnogorske državnosti i njenim
prisajedinjenjem Kraljevini Srbiji, a potom i Kraljevini SHS. Ovaj čin, donesen
bez slobodno izražene volje naroda, otvorio je vrijeme političke nestabilnosti,
podjela i nezadovoljstva među građanima Crne Gore.
Vlast u tom periodu često se doživljavala kao
nametnuta i centralizovana, uz potiskivanje crnogorskog identiteta, institucija
i državne tradicije. Obilježili su ga politički progoni, ograničene slobode i
snažan otpor dijela stanovništva, što je kulminiralo događajima poput Božićnog ustanka. Zbog toga se ovaj period u značajnom dijelu javnosti tumači kao
vrijeme nenarodne vlasti i prekida kontinuiteta crnogorske državnosti.
Uprkos tome što je Beogradski režim brutalno
gušio svaki oblik otpora i težnje za obnovom crnogorske države, medjutim
pravno i kulturno naslijeđe Crne Gore nije nestalo, nego je
sačuvano u svijesti njenih patriota .
Drugi svjetski rat i ZAVNO (1941–1945)
Od iskre slobode do državnih temelja: Crna
Gora u antifašističkoj borbi
Od
veličanstvenog Trinaestojulskog ustanka 13. jula 1941. godine, Crna
Gora je među prvima u porobljenoj Evropi zapalila iskru otpora fašizmu, koja je
ubrzo postala dio šire narodnooslobodilačke borbe jugoslovenskih naroda. Taj
ustanak nije bio samo vojni otpor okupatoru, već i izraz duboke slobodarske
tradicije i jasne državotvorne svijesti — početak procesa u kojem se
istovremeno vodi borba za oslobođenje i postavljaju temelji nove države.
U godinama koje su uslijedile, narodni otpor prerasta
u organizovan politički i institucionalni pokret. Posebno mjesto u tom procesu
imaju tri ratna zasijedanja u Kolašinu tokom 1943–1944. godine, kroz rad Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke — prvo, drugo
i treće zasijedanje — na kojima se postepeno oblikuju političke odluke i
institucionalni okvir buduće crnogorske državnosti. Na tim zasijedanjima
posebno se ističe i politička inicijativa delegata iz Kolašina, koji su zahtjev
ZAVNO-a da Crna Gora bude posebna federalna jedinica prenijeli na Drugo
zasjedanje AVNOJ-a, čime je ta ideja ušla u temeljne dokumente budućeg
jugoslovenskog federalnog uređenja.
Nakon oslobođenja, Crnogorska antifašistička
skupština narodnog oslobođenja preuzima ulogu najvišeg predstavničkog
tijela i nastavlja rad kao Narodna skupština Crne Gore, čime se učvršćuju
pravni i institucionalni temelji nove vlasti. Izbori 3. novembra 1946. godine i
formiranje prve Ustavotvorne skupštine Narodne Republike Crne Gore
predstavljaju novu fazu u oblikovanju državnog i parlamentarnog sistema.
Tako je iz iskri ustanka nastao složen proces
oslobođenja i državnog uobličavanja, u kojem se Crna Gora ne samo izborila za
slobodu, već i postavila temelje savremenih institucija i svog budućeg državnog
razvoja.
21. maj 2006. – temelj savremene Crne Gore
Referendum održan 21. maja 2006. godine predstavlja
jedan od najsnažnijih i najdostojanstvenijih izraza demokratske volje u
savremenoj istoriji Crne Gore. Sa tačno 55,53% glasova „za“ naspram 44,47%
„protiv“, uz izuzetnu izlaznost od oko 86,5%, građani su donijeli odluku od
istorijskog značaja — odluku o obnovi državne nezavisnosti.
Ovaj rezultat, ostvaren u okviru strogo definisanog
praga od 55%, svjedoči o jasnoj, odlučnoj i legitimnoj većini, potvrđujući
tadašnje vlasti , da na miran i demokratski način odluči o svojoj budućnosti.
To nije bio čin podjele niti separatizma, već čin povratka Crne Gore sebi —
svojoj viševjekovnoj državnosti, identitetu i slobodi.
Dvadeset godina od referenduma predstavlja priliku da
se ovaj istorijski jubilej dostojanstveno obilježi — ne samo kao sjećanje na
veliku odluku, već i kao potvrda puta kojim je država krenula nakon obnove
nezavisnosti. U tom periodu, Crna Gora je učvrstila svoju međunarodnu poziciju,
postavši članica NATO, čime je dodatno osnažila svoju bezbjednost i
stabilnost, dok istovremeno nastavlja svoj strateški put ka punopravnom
članstvu u Evropskoj uniji.
Referendum iz 2006. godine ostaje trajni simbol
odlučnosti građana da očuvaju i obnove kontinuitet svoje države — temelj na
kojem se i danas, uz sva spoticanja i osporavanja ,
čak i od strane i djelova vlasti, gradi evropska i demokratska
budućnost Crne Gore.
Hiljadugodišnja nit državnosti, kao
istorijski oslonac trajanja
Hiljadu godina državnosti Crne Gore potvrđuje neprekidnu
tradiciju slobode, vlasti i posebnosti, uz stalnu brigu o pravnom
uređenju i institucionalnim osnovama. Od Duklje, preko Zete, teokratske
države vladika, kraljevine, do savremene republike — Crna Gora je opstala
zahvaljujući mudrosti vladara, odlučnosti naroda i snazi institucija.
Ova istorija nije samo hronika događaja — ona je istorijski oslonac koji potvrđuje da Crna Gora ima pravo da bude samostalna i suverena. Njena nezavisnost iz 2006. godine nije slučajnost, već vrhunac hiljadugodišnje borbe za državu, zakon i pravdu, koje danas zahtijevaju poštovanje i (upornu borbu) za njeno očuvanje.
0 Komentara