Kad odgovori izostanu – počinju napadi
Kako neugodno pitanje postaje “problem”, a izostanak odgovora prolazi bez odgovornosti
Opet su teška, neugodna
pitanja naljutila jednog ministra. Slične scene gledali smo i ranije: prilikom
prvog gostovanja na javnom servisu, u svojstvu člana vlade, Dritan je bio
nezadovoljan novinarskim pitanjem. Nakon odlaska iz studija čak je zaprijetio
„grčkim scenarijem“ – otpuštanjem svih novinara i prijemom samo podobnih.
Od tog oštrog reagovanja,
međutim, na javnom servisu više nijesu “problem” novinarska pitanja, već –
pitanja gostiju u studiju, studenata.
Tako je, tokom gostovanja
potpredsjednika vlade i ministra Ervina Ibrahimovića, nakon niza „ugodnih”
pitanja novinarke i odgovora „o boljoj Crnoj Gori”, uslijedilo ono koje se
pokazalo kao stres-test: pitanje studentkinje. Pitala je ministra, između
ostalog, o nepotizmu, isto ono što mu je ranije postavio jedan novinar na
drugoj televiziji. Ministar, tada, odgovarajući na pitanje o broju članova
porodice i rodbine koje je zaposlio u „državnoj službi” i državnim preduzećima,
vidno se mučio, ali nije dovodio u pitanje pravo iskusnog novinara da pita.
Ovoga puta, međutim, na isto pitanje reagovao je – napadom na studentkinju.
Izbjegavajući odgovor, pokušao je da predstavi kako je problem u pitanju, a ne
u izostanku odgovora.
Pokušaj diskreditacije
mlade osobe, studentkinje Ajle Drešević, kroz priču da su joj izvori za pitanje
u „žutoj štampi“ i navodnoj političkoj pozadini, predstavlja klasično skretanje
pažnje sa suštine. U demokratskom društvu, pravo na pitanje ne zavisi od toga
ko ga postavlja, već od javnog interesa koji to pitanje sadrži. A sumnja na
zloupotrebu javne funkcije to nesumnjivo jeste.
Napadi se, međutim, nijesu
tu zaustavili. Branitelji ministra, u svojim objavama, zamjerili su način
izbora studenata za TV studio – ko dobija priliku da pita, čak “previše
nezgodno”. Voditeljki se spočitava i to što je dozvolila studentkinji da, u
jednoj rečenici, odgovori ministru koji ju je prethodno omalovažavao. Time se
dodatno učvršćuje opasna poruka: da pitanja treba filtrirati, a izbor onih koji
pitaju – kontrolisati.
Ono što je uslijedilo
nakon emisije još je problematičnije. Umjesto da se javnost bavi suštinom –
mogućim nepotizmom i izostankom odgovora – svjedočimo organizovanoj kampanji
usmjerenoj protiv studentkinje. Njena politička uvjerenja, privatni i društveni
angažman stavljeni su pod lupu, dok se samo pitanje sistematski potiskuje.
Čak i kada bi tvrdnje o
njenim političkim simpatijama bile tačne, to ne mijenja suštinu. Pitanje o
mogućem nepotizmu ne postaje manje važno zbog (političkog) identiteta onoga ko
ga postavlja. Naprotiv – pokušaj da se diskvalifikuje glas, umjesto da se
odgovori na sadržaj, dodatno produbljuje sumnju, da je pitanje i te kako
opravdano i sa stanovišta javnosti – potrebno! To su potvrdila reagovanja nekih
javnih ličnosti i brojnih „običnih” komentatora po društvenim mrežama, koji su
studentkinji pružili snažnu podršku!
Ali, ministar i njegovi
podržavaoci, stvorili su slučaj, iz kojeg čitamo prepoznatljivi obrazac:
umjesto odgovornosti – napad; umjesto odgovora – diskreditacija; umjesto javnog
interesa – kontrola narativa.
Ako su optužbe netačne –
demantuju se dokazima. Ako se na njih ne odgovara – ostaje sumnja. A kada se
umjesto odgovora pokrene kampanja protiv onih koji pitaju, pitanje više nije
samo šta je istina – nego zašto se od nje bježi.
R.K.
0 Komentara