Opet su teška, neugodna pitanja naljutila jednog ministra. Slične scene gledali smo i ranije: prilikom prvog gostovanja na javnom servisu, u svojstvu člana vlade, Dritan je bio nezadovoljan novinarskim pitanjem. Nakon odlaska iz studija čak je zaprijetio „grčkim scenarijem“ – otpuštanjem svih novinara i prijemom samo podobnih.

Od tog oštrog reagovanja, međutim, na javnom servisu više nijesu “problem” novinarska pitanja, već – pitanja gostiju u studiju, studenata.

Tako je, tokom gostovanja potpredsjednika vlade i ministra Ervina Ibrahimovića, nakon niza „ugodnih” pitanja novinarke i odgovora „o boljoj Crnoj Gori”, uslijedilo ono koje se pokazalo kao stres-test: pitanje studentkinje. Pitala je ministra, između ostalog, o nepotizmu, isto ono što mu je ranije postavio jedan novinar na drugoj televiziji. Ministar, tada, odgovarajući na pitanje o broju članova porodice i rodbine koje je zaposlio u „državnoj službi” i državnim preduzećima, vidno se mučio, ali nije dovodio u pitanje pravo iskusnog novinara da pita. Ovoga puta, međutim, na isto pitanje reagovao je – napadom na studentkinju. Izbjegavajući odgovor, pokušao je da predstavi kako je problem u pitanju, a ne u izostanku odgovora.

Pokušaj diskreditacije mlade osobe, studentkinje Ajle Drešević, kroz priču da su joj izvori za pitanje u „žutoj štampi“ i navodnoj političkoj pozadini, predstavlja klasično skretanje pažnje sa suštine. U demokratskom društvu, pravo na pitanje ne zavisi od toga ko ga postavlja, već od javnog interesa koji to pitanje sadrži. A sumnja na zloupotrebu javne funkcije to nesumnjivo jeste.

Napadi se, međutim, nijesu tu zaustavili. Branitelji ministra, u svojim objavama, zamjerili su način izbora studenata za TV studio – ko dobija priliku da pita, čak “previše nezgodno”. Voditeljki se spočitava i to što je dozvolila studentkinji da, u jednoj rečenici, odgovori ministru koji ju je prethodno omalovažavao. Time se dodatno učvršćuje opasna poruka: da pitanja treba filtrirati, a izbor onih koji pitaju – kontrolisati.

Ono što je uslijedilo nakon emisije još je problematičnije. Umjesto da se javnost bavi suštinom – mogućim nepotizmom i izostankom odgovora – svjedočimo organizovanoj kampanji usmjerenoj protiv studentkinje. Njena politička uvjerenja, privatni i društveni angažman stavljeni su pod lupu, dok se samo pitanje sistematski potiskuje.

Čak i kada bi tvrdnje o njenim političkim simpatijama bile tačne, to ne mijenja suštinu. Pitanje o mogućem nepotizmu ne postaje manje važno zbog (političkog) identiteta onoga ko ga postavlja. Naprotiv – pokušaj da se diskvalifikuje glas, umjesto da se odgovori na sadržaj, dodatno produbljuje sumnju, da je pitanje i te kako opravdano i sa stanovišta javnosti – potrebno! To su potvrdila reagovanja nekih javnih ličnosti i brojnih „običnih” komentatora po društvenim mrežama, koji su studentkinji pružili snažnu podršku!

Ali, ministar i njegovi podržavaoci, stvorili su slučaj, iz kojeg čitamo prepoznatljivi obrazac: umjesto odgovornosti – napad; umjesto odgovora – diskreditacija; umjesto javnog interesa – kontrola narativa.

Ako su optužbe netačne – demantuju se dokazima. Ako se na njih ne odgovara – ostaje sumnja. A kada se umjesto odgovora pokrene kampanja protiv onih koji pitaju, pitanje više nije samo šta je istina – nego zašto se od nje bježi.

R.K.