Ušli smo u obljetnički mjesec obnavljanja državne nezavisnosti. Dvadeset godina nakon referenduma iz 2006.g. – zaista dovoljno izazovna tema za rasprave đe smo i dokle smo stigli? A dosta je samo malo izaći iz kruga naših ‘’dvojki’’ i biće nam sve jasno. Evo, recimo, pođimo u okolinu Podgorice, na nekoliko istorijskih mjesta, đe se stvarala i stvorila crnogorska država! I to samo na jednu stranu, na primjer, tu oko Lješkopolja, đe se odigrala za crnogorski opstanak vododjelnička 1603.g. bitka s Turcima u kojoj su Crnogorci odnijeli prvu značajnu pobjedu – u trenutku najveće osmanske moći!? – i prvu pobjedu koja je dobijena pod komandom jednog crnogorskog vladike, vladike Rufima Njeguša. Da li išta podsjeća na ovom mjestu na tu slavnu bitku?! I to kakvo je stanje na terenu, skoro da je isto takvo i u udžbenicima, u vladajućem obrazovnom, naučnom, kulturnom, medijskom i nevladinom diskursu i javnom mnjenju u cjelini! I da ne bude nimalo zabune, treba odmah reći da je ‘’naravno’’ ovakvo stanje još od prije 2020.g. Uostalom, upravo zbog ove činjenice danas i jesmo ovđe đe smo!?

Krećemo od Podgorice preko Bera koje su i dalje ‘’oslobođene’’ posvuda sa srpskom trobojkom. Nema plota ni tarabe ni direka bez nje! Penjemo se ka Krusima. (Mala digresija: prijethodno smo bili do Komana đe je već decenijama osobiti spomenik čuvenom Suli Radovu Raduloviću – kamena gromada-stijena iz okoliša postavljena simbolično njemu u čast u dvorištu Osnovne škole – kome se kada praznicima i vikendom škola ne radi, odnosno kada je zatvorena dvorišna kapija, ne može prići jer se ograda ne da preskočiti zbog neravnog terena. Zato bi valjalo da se ovo spomen obilježje Suli Radovom poveže i sa javnim prostorom – da ostane u školskom dvorištu, ali da mu se može prići nesmetano i sa ulične strane). Neđe na pola puta do njih, malo niže same Kruske glavice – đe je centar sela, crkva i groblje, kao i spomenik-obelisk, koji se podiže 1996.g. i čiji je autor Pavle Pejović, poginulim Crnogorcima u bitci na Krusima – postoji putokaz za niđe, iako na njemu piše da vodi do ‘’memorijalnog centra’’!? Naime, kad se dođe poslije par stotina metara do table koja bi trebalo da predstavlja i označi to mjesto ‘’memorijalnog centra’’, čovjek se nađe, jednostavno rečeno, u čudu. Riječ je o potpuno zapuštenom i devastiranom okolišu, o tabli sa izblijeđelim slovima sa koje se jedva može pročitati da je upravo tu poginuo skadarski vezir Mahmut paša Bušatlija (zapovjednik turske vojske u bitci na Krusima) i da se zato na tom mjestu gradi ‘’memorijalni centar’’. A od centra ni kamen temeljac!? I sada slijedi krem de la krem ovog čudestvija koje bi moglo da bude i paradigma vaskolikog aktuelnog (koje traje dakako već decenijama!?) stanja u Crnoj Gori. Investitor ‘’memorijalnog centra’’ je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore, a kao datum završetka radova na ‘’memorijalnom centru’’ stoji 2016.g.!? Taman da ove godine uz 20-godišnjicu obnove nezavisnosti i 230- godišnjicu od bitke na Krusima (3. oktobar 1996.g. po novom kalendaru), proslavimo i 10-godišnjicu od postavljanja investitorske table Ministarstva kulture i medija Crne Gore za ‘’(iz)gradnju’’ ‘’memorijalnog centra’’ na mjestu đe je poginuo Mahmut paša Bušatlija!?

Toliko zaista ‘’dugujemo’’ bitci na Krusima! Možda i najznačajnijoj bitci u istoriji Crne Gore, poslije koje nije više bilo ništa kao prije nje! Praktično, Crna Gora je od bitke na Krusima, postala nezavisna zemlja, mada je to bila i prije nje, ali sada u smislu skoro i de jure priznanja te nezavisnosti, ako još ne u međunarodnim okvirima, a ono bar od turske strane – iako naravno postoji i činjenički, pravni akt, da Crna Gora nikada nije bila u turskom podaništvu!  Vuk Karadžić u knjizi ‘’Crna Gora i Crnogorci’’ je zapisao: ‘’Pogranični Turci već se navikoše da na Crnu Goru gledaju kao na tuđu državu.’’ Poslije bitke Sveti Petar Cetinjski poruči da je pobjedu odnio ‘’slaveno Ilirski crnogorski narod’’, a svi sa svih strana pozdravljahu ‘’narod crnogorski’’, odnosno osuđivahu turske ratne i nasilničke ‘’pokušaje protivu pravoslavnoga i viteškoga naroda crnogorskoga i drugijeh pravoslavnijeh hristjana’’ na Balkanu. A o značaju bitke govore i ove riječi Branka Pavićevića: "Nikada do tada u istoriji Crne Gore na njenim granicama nije postojao tako opasan susjed kao što je bio Mahmut paša Bušatlija.’’

Poslije obilaska ‘’memorijalnog centra’’ upućujemo se ka Kruskoj Glavici, svetom mjestu crnogorske istorije i Crkvi Svete Paraskeve iz koje je Srpska crkva na prijevaru odnijela kandilo Svetog Petra Cetinjskog i srebrni krst. Mještani, istinski rodoljubi, braća Mladen Mađo i Predrag Peđo Bojanović, ističu da još nije pronađeno i vraćeno opljačkano blago ove bogomolje. Njih dvojica i ostali mještani Krusa sa velikom ljubavlju održavaju i čuvaju sva ovdašnja istorijska znamenja i spomenike. Dok je njih i svih onih identičnih njima niko neće i ne može asimilovati nacionalne Crnogorce i crnogorstvo pretopiti ili ‘’inkorporirati’’ u ‘’srpski svet’’. Ili, kako to poruči Sveti Petar Cetinjski Mahmut-paši Bušatliji: “A mi ćemo se od tvoje sile i napasti, s pomoću Božjom, braniti dokle jedan teče!”.

A upravo možda i najznačajnijem članu dinastije Petrović Njegoš i uopšte najznačajnijoj crnogorskoj istorijskoj ličnosti, Svetom Petru Cetinjskom, ‘’odužujemo’’ se na ‘’najbolji’’ mogući način. Naime, svako se u to može uvjeriti lako i očigledno ko se zaputi na Karuč. Prije toga, kraj magistralnog puta Podgorica-Cetinje, ko svrati na Carev Laz ima da vidi još jedan naš ‘’nacionalno’’, blago je reći, nemaran odnos. Bitka na Carevom Lazu je bila 28.-og jula 1712.-te po novom kalendaru, a crnogorskom vojskom je komandovao vladika Danilo Petrović Njegoš. Turci su masovno izginuli i mjesto boja je izgledalo kao lazina pa je dobilo ime Carev Laz. Danas su i lokalitet i sam spomenik dosta zapušteni i ruinirani, a ‘’raritet’’ je, što se lijepo vidi na jednoj od fotografija, da je kraj spomenika, na postolju sa vijencem, pocijepan papir kojim se u znak śećanja odaje pijetet poginulim Crnogorcima – dakle, ostalo je samo početno slovo ś, pa je, jasno je, izvorni, jotovani crnogorski jezik, ovđe bio glavni razlog za nepočinstvo ove vrste.

Stanje u kojem se već odavno nalazi Zimovnik na Karuču Svetog Petra Cetinjskog govori nam sve o našem odnosu prema vlastitoj tradiciji, identitetu, istoriji, državnosti i kulturi. Zimovnik je skoro u potpunosti devastiran, do njega se teško stiže, istorijsko staro kameno stepenište je zaraslo u travu, krov je odavno urušen, ostali su samo goli spoljnji zidovi unutar kojih nesmetano raste šiblje, korov i drača. Niđe nikakvog znaka, nikakve table, čak ni neke poput one ‘’preistorijske’’ Ministarstva kulture sa mjesta pogibije Mahmut paše Bušatlije! Niđe ništa! Ni na našem, a kamoli na nekom stranom jeziku! Novak Kilibarda je u svojoj beśedi ‘’Sula Radov i istorijsko-etičko iskustvo crnogorskog naroda’’ – koju je izgovorio na otvaranju prvih crnogorskih politikoloških dana ‘’Dvije rekoh, te ovakav džamadan stekoh’’ koji su organizovali 8-og i 9.og juna 2017. godine u Podgorici Društvo za očuvanje crnogorske duhovne baštine (DOB) i Fakultet za državne i evropske studije (FDES) – istakao da niđe nije viđeo tako porazan raskol između najuzvišenijih civilizacijskih kulturno-istorijskih uzdignuća duha i tekućeg aktuelnog primitivizma kao što je to slučaj u Crnoj Gori. (Još jedna mala digresija: osim ‘’Pobjede’’, o prvim crnogorskim politikološkim danima ‘’Dvije rekoh, te ovakav džamadan stekoh’’ nijedan drugi medij u našoj zemlji nije izvijestio ni jednog jedinog retka! I to je dakako još jedan činjenični dokaz više za ono stanje na terenu i, između ostalog, u medijskom i ukupnom javnom mnjenju sa početka kolumne).

Na Karučkom Zimovniku se još mogu viđeti puškarnice, odnosno uzani otvori i prorezi kroz koje su mogli proći puščane cijevi zarad odbrane od neprijatelja. Takve puškarnice su i na crkvi u Krusima, i još na mnogim drugim! Govori to mnogo, između ostalog, i da su Crnogorci imali i da imaju još uvijek, ako ih ima?!, svojee osobito shvatanje vjere i hrišćanske, pravoslavne religije, svoje borbeno, životno, čovječno, slobodarsko, crnogoroslavlje! Što bi rekao Sveti Petar Cetinjski – ‘’dokle jedan teče’’! Tako smo i opstali hiljadu godina, sve do danas, tačnije do juče i neđe još malo ranije, kad nam to ‘’dokle jedan teče’’ nekako – uteče!?