Društvo

Amfilohije između Mila i Momira: kako su društvene (ne)prilike mijenjale saveznike, izdajnike i heroje

Istorija koja traje: devedesete, referendum i borba za lice Crne Gore

Maj 13, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Dok Crna Gora obilježava dvije decenije nezavisnosti, možda je prilika da se podsjetimo ljudi i događaja koji su oblikovali put od antibirokratske revolucije, preko raskola devedesetih i referenduma 2006, do pojave novih „oslobodilaca" — nekadašnjih protivnika nezavisnosti koji su, uz snažnu podršku Crkve i različitih političkih i bezbjednosnih centara moći, na kraju izbili na čelo države. Istovremeno, to je i priča o tome kako se pod uticajem politike, medija, ideologije i emocija mijenja društvena svijest u Crnoj Gori — društva koje svoje junake i izdajnike ne bira jednom zauvijek, nego iznova, u svakom novom istorijskom raskolu.

Devedesete godine u Crnoj Gori nijesu bile samo vrijeme politike. Bile su vrijeme lomljenja identiteta, prijateljstava, porodica i pamćenja. Malo je epoha u kojima su ljudi tako brzo mijenjali zastave, uvjerenja i riječi koje su, koliko juče, izgovarali sa potpunom sigurnošću. U tom vrtlogu nastala je i jedna od najvećih političkih i društvenih podjela u modernoj Crnoj Gori — raskol između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića, nekada najbližih saveznika, ljudi koji su zajedno stvorili novu vlast nakon antibirokratske revolucije, a zatim postali simboli dva različita puta.
To nije bio obični partijski razlaz. Bio je to sudar dvije budućnosti. Jedni su vjerovali da opstanak leži u potpunom oslanjanju na Slobodana Miloševića i zajedničku državu sa Srbijom. Drugi su osjećali da se taj brod približava oluji i da Crna Gora mora tražiti sopstveni izlaz iz izolacije, sankcija i ratova koji su ojadili region.

U takvom vremenu niko nije mogao ostati po strani. Ni političari, ni novinari, ni intelektualci, ni Crkva.

Zato je i Amfilohije Radović morao izabrati. A izbor koji je napravio iznenadio je mnoge. Dio tadašnjeg prosrpskog (i momirovskog) biračkog tijela očekivao je da će Amfilohije stati uz Momira Bulatovića, čovjeka koji je i bio odan Miloševićevom političkom krugu. Međutim, Amfilohije je pokazivao više razumijevanja prema Milu Đukanoviću i njegovom odmicanju od Beograda nego što su mnogi očekivali.

Za ljude koji su politiku doživljavali kao pitanje lojalnosti, to je izgledalo kao izdaja. Zato su nastajali transparenti puni bijesa: "Amfilohije Turčine". U toj rečenici nije bila samo uvreda jednom mitropolitu; bila je sadržana cijela balkanska logika po kojoj čovjek u jednom danu može od svetinje postati neprijatelj, samo ako se ne uklopi u plemensko očekivanje trenutka.

Drugi put slična percepcija pojavila se u vrijeme referenduma o nezavisnosti 2006. godine. I tada je dio unionističke i prosrpske javnosti smatrao da se Amfilohije, makar posredno i oprezno, ne suprotstavlja dovoljno politici koju je predvodio Milo Đukanović. Iako nikada nije otvoreno postao lice suverenističkog pokreta, njegovi potezi, ton i izostanak suprotstavljanja tadašnjoj crnogorskoj državnoj politici kod mnogih su tumačeni kao prećutna podrška opciji nezavisnosti ili barem kao prihvatanje političke realnosti koja je vodila ka samostalnoj Crnoj Gori. Tako je u dva ključna događaja moderne Crne Gore — raskolu u DPS-u i referendumu o nezavisnosti — mitropolit Amfilohije u značajnom dijelu javnosti bio doživljen kao bliži tzv. suverenističkoj crnogorskoj opciji nego tvrdom prosrpskom bloku koji je očekivao njegovu nedvosmislenu podršku.

Zanimljiv i složen odnos između Amfilohija i Mila Đukanovića ogledao se i kroz odnos države prema Crkvi. Pojedinci koji su se predstavljali kao upućeni u društvena zbivanja godinama su spekulisali da je upravo crnogorska vlada, u vrijeme kada je Milo Đukanović bio premijer, bila među najvećim donatorima za izgradnju impozantnog Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. O tome se, međutim, rijetko govorilo javno i sa jedne i sa druge strane.

Objašnjenja tog odnosa kreću se od toga da Crkvi nije odgovaralo da previše ističe državnu pomoć i bliskost sa tadašnjom vlašću, jer bi to izazvalo negodovanje tvrdih nacionalnih i klerikalnih krugova u Srbiji, naročito onih koji su Đukanovića već doživljavali kao glavnog političkog protivnika srpskog nacionalnog projekta. Potvrda te teze mogla je ublažiti oštrinu narativa prema njemu i pokazati da odnosi nijesu bili ni približno tako crno-bijeli kako su predstavljani.

Na osnovu tih spekulacija, smatralo se da ni Milu Đukanoviću, sa druge strane, nije politički odgovaralo da naglašava doprinos države i vlasti izgradnji hrama i pomoći Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Time bi samo potvrdio sumnje koje su se godinama mogle čuti u dijelu suverenističkih i procrnogorskih krugova — da je njegova politika dugo održavala tihu saradnju sa Crkvom, čak i onda kada je među njima javno ispoljavano političko nesaglasje.

Tako su i vlast i Crkva, svako iz svojih razloga, prećutkivali ono o čemu se decenijama govorilo gotovo šapatom: da je odnos između Amfilohija i Mila bio mnogo složeniji od slike neprijateljstva koju su često nudili politika, mediji i navijačke podjele društva.

A onda je istorija napravila novi krug.

Godinama kasnije isti taj Amfilohije postaće najvažnija figura otpora vlasti DPS-a. Tokom litija 2019. i 2020. godine za mnoge ljude on više nije bio čovjek koji je "pogriješio" devedesetih ili 2006, već simbol otpora, dostojanstva i odbrane svetinja. Oni koji su ga nekada napadali počeli su da ga slave. Njegove riječi su se citirale, njegovo ime izgovaralo sa poštovanjem gotovo mitske vrste.

To, naravno, izgleda kao licemjerje. I svakako — jeste. Ali to je i nešto dublje: dokaz da balkanska politika rijetko počiva na dosljednom sjećanju. Naša društvena zbilja kao da se trudi da potvrdi onu: ljudski mozak je kao glina — važan je posljednji otisak. Ljudi ne pamte čitave biografije; pamte posljednju veliku emociju. Jučerašnji neprijatelj može postati današnji heroj ako se promijeni front sukoba. U društvima opterećenim identitetom i istorijom, ljudi često ne traže istinu nego simbol koji im je potreban u tom trenutku.

Zato su devedesete ostale nedovršene. Nije se završio samo rat; nikada se nije završilo ni tumačenje tog vremena. I danas isti događaj ima dvije, tri ili deset različitih istina, zavisno od toga ko govori. Za jedne je Milo bio spasilac Crne Gore od Miloševićevog ponora; za druge čovjek koji je kasnije izdao zajedničku državu i srpski identitet. Za jedne je Amfilohije bio nacionalista; za druge duhovni otac naroda. Za jedne Momir tragični patriota; za druge političar koji nije razumio vrijeme koje dolazi.

Možda je najveća istina upravo u toj promjenljivosti ljudskih uvjerenja. Ljudi, posebno ,,teorijski nepotkovani", rijetko ostaju vjerni principima onoliko koliko ostaju vjerni osjećaju pripadnosti. A pripadnost se na Balkanu često mijenja.

Zato transparent "Amfilohije Turčine" i današnje gotovo svetiteljsko poštovanje prema Amfilohiju nijesu kontradikcija koliko ogledalo jednog društva. Društva u kojem se političke uloge mijenjaju brže od kolektivnog pamćenja. Društva koje svoje junake i izdajnike ne bira jednom zauvijek, nego iznova, u svakom novom sukobu.

Možda je upravo u tome i suština crnogorske istorije — da gotovo nijedna generacija nije prošla bez podjela, političkih lomova i borbe oko pitanja identiteta, države i pripadnosti. Od vremena dinastija i velikih sila, preko jugoslovenskih epoha, pa do savremenih sukoba oko nacije, Crkve i geopolitike, Crna Gora je vjekovima živjela između različitih uticaja i različitih predstava o sebi.

I uprkos svim promjenama i smjenama heroja i izdajnika, Crna Gora je opstajala, uvijek sa sposobnošću da, poslije svake bure, ponovo pronađe sopstveni kurs.
Upravo u toj sposobnosti opstanka, uprkos svim unutrašnjim sukobima i spoljnim pritiscima, ono najtrajnije nalazi se u njenoj hiljadugodišnjoj istoriji.

(R.K.)