Sagovornici

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (XI)

Maj 14, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

Priroda pomaže kad je najteže, a osobito pjesnikov zavičaj koji se kod njega širi –  jer se i mora širiti!, budući da je čovjek! – na cijeli svijet, na cijelu Planetu, na sav ljudski rod.[1] ''Tmurni stranče'' – evo ti ''... zavičaj tvoj, vječno kazivan a ne kazan.'' (Pjesma ''Jesenje putovanje'') – pjeva Zogović – evo ti ''kako ogranu'', kako zgriju'': ''Ti uštapi tikava, ti zubi kukuruza pod strehama'', ''I svele, nakriškane, nanizane, medom oznojene pozne kruške''... Sve su to slike ostavljene ''na stanici djetinjstva.'' ''Stazo djetinjstva! Vrh visa, iz stoga snijega, izbija kao stožer,/i Lim je, zazupčan vrbaku pri dnu kose – u kosi češalj koštan./Majakovski mjeri vis; cigarom i okom i dimom kaže: 'Može!'-/Ritmu? Visu koji se otima iznad drugih? – Skupa možda.'' (Pjesma ''Još jedno naknadno – kad već zapisujete snove'').  Pjesnik objašnjava: ''U proljeće 1940. godine, zatvoren u Glavnjači, autor je odista sanjao kako ga je Majakovski posjetio u zatvoru i izveo u šetnju po autorovom zavičaju.''[2]

Iskrene ljudske suze, ''diverzija suza'', iskrena ljudska osjećanja, radost, ponos, prkos, sreća zbog svakog ''retka'' i ''notice'' istinskog ljudskog napretka u svim porama i sferama bivstvovanja i opstajanja čovjeka, prirode i kosmosa, na kraju ili na početku! – kao vrha i samog njenog vrhunca! te ljudske moći združene sa moći Prirode shvaćene kao cjeline svega što opstoji – zbog moći čovjeka i čovječanstva da se vine u kosmos, u orbitu oko Zemlje, pa sve do Mjeseca – to je ona snaga, onaj garant za solidarnost, empatiju, slobodu, pravednost i jedinstvo ljudskog roda. ''Gdje onda da ljudske suze,/suze ponosa, ljubavi, prkosa, pobjede, prosto sreće,/što svaku ćeliju preperu i poljude -/gdje kopna da ne krenu, ne suze moreuze,/ne zbliže na praznik, ne pomiješaju ljude-crne-bijele-smeđe?'' (Pjesma ''Suze po rukopisu, 2. Kiše'').

U pjesmi ''Suze po rukopisu, 1. Suze''), čitamo: ''Nasred pasusa, na rečenici: 'Star i sijed,/mokre, slijepljene kose, gluv od znoja,/udaren, posrnu po otkosu...' -/vijest:/Komunist, uzdanje moje, briga moja -/ vijest;/čovječji čovjek u kosmosu!//Na po pasusa, na sav, koso položen, sitan usjev,/s blizine, gdje su se neopazice sve obrele -/gotove, briznuvši, iznenadivši, stisnuvši dah i vjeđe:/suze!/One – odjednom; pod gornjim kapcima tako vrele./One od ponosa, prkosa, ljubavi, prosto – sreće./One -/po tekstu sve krupnije i sve češće.//One -/melem!/A rukopis moj – razgledam i prevrćem:/ovi mjehuri, razlivi, ove muse?/Prekinut? Pokapan? Promašen? – Obesmrćen!/Besmrtnost su njegova ove suze.''

''... Ja sam gdje bije i gdje boli,/ sav na ratištu...''

Ljudski tehnološki i svaki drugi razvoj ne smije stati i mora ići i dalje i dalje, sve dalje, do beskraja, kakav je i kosmos. Čovjekovo srce je tu da sve to podrži, proprati, izdrži i podstakne, ojača, oplemeni i razvije. A sa njim samim, sa srcem, biće to što jedino i može biti i jeste sa srcem: da posluži svojom ljubavlju i solidarnošću jedinstvu čovječanstva i njegovom cjelovitom napretku. ''A sa srcem nek bude kao sa srcem. (Pjesma ''Suze po rukopisu, 4. Mjesec i srce'')

Nepokornost i buntovništvo – uz etički stav da je čovjek čovjek kada neće, kada odbija karakterno, čvrsto i odlučno, beskompromisno, da bude ono što ne želi i ne može da bude – koji idu u luku od zavičaja, predačkih zavjeta i roditeljskih ruku do sopstvenog nezavisnog i slobodnog mišljenja i djela, udruženog sa milionima! proletera, seljaka, komunista i revolucionara, nerazdvojni su od prirode i njenog vaskolikog svijeta, jer Zogović u njoj prepoznaje združenost i solidarnost, empatičnost i istovjetnost sa nikad presahlom i pobijeđenom ljudskom težnjom ka borbi za slobodu, pravdu, jednakost, čovječno i humano bivstvovanje. Na ovaj način Zogović daje cjelinu ontološkog bića života, čovjeka, prirode i svijeta, vasione čak. Rodna i radna žila – dvije su strane Zogovićevog postajanja i postojanja. Tu su ''... žile kamenja, žile maslina...'', stihovi posvećeni primorskoj, mediteranskoj maslini i sivom, podlovćenskom kamenu, simbolima i metaforama crnogorskog čovjeka, njegove rodne i radne žile, ali i čovjeka uopšte i njegove vječite usudne sizifovske borbene žrtve: ''... ja sam gdje bije i gdje boli,/ sav na ratištu – kamenje, masline (kamenje koje lista!),/ zidine, koje, po meni, osipa tišina ili gušter;/ta staza – ona se nekud penje, na neko Biokovo ili Stoliv;...'' (Pjesma ''Slano kamenje'').

Sve je borba, ratište, i čovjek, i priroda, kosmos. Tu heraklitovsku i njegoševsku osnovnu nit vodilju Zogović razvija dosljedno, kontinuirano i dramatično/tragično, jer je u međuvremenu svijet postao još više, uhiljadustručeno više zlo i naopako mjesto za život ljudski. ''Kako pjevati nakon Aušvica'', upitao se njemački filozof Teodor Adorno. I kada se čovjek nađe u ''tišini ratišta'', ili se sprema ''već viđeno'' –''Plotuni idu! Palikuće! Brani! Goni!'' ili se sjeća ''hrabro palih'', on, ''... sav bojište i sav oni?!'' (Pjesma ''Slano kamenje''). Vidimo da priroda nije odvojena i podvojena sa čovjekom samim tim što se u njoj, u njenom prostoru i u njenom vremenu!, odvija borba i nalazi, ruje i nadire ratište!

''Vrijedi – da se, uspravno, prosto stoji!''

Zogović se u tom jedinstvenom prostoru ratišta prirode i čovjeka obraća maslini, tražeći (i) od nje ''formulu ljudskoj sreći''. (Pjesma ''Slano kamenje''). Dajući instrukciju maslini: ''Žilama za kamen!... hrani se kamenom – kamen jedi! I postaj kamen... Kamen jedi!'', on poručuje: ''Vrijedi – da se, uspravno, prosto stoji!'' (Pjesma ''Instrukcija maslini'').

Vrijedi da bi i Ti bio ono što si i što si uvijek bio i što ćeš biti – Priroda, vrijedi da bi i Ti bio ono što si i što si uvijek bio i što ćeš biti – Čovjek! Jedinstvo geografije i istorije, zavičaja i svijeta, prostora i vremena, Čovjeka i prirode, rodne i radne žile: sve je u tom zbiru i odabiru! I zato – vrijedi! U svakoj rodnoj, prirodnoj i zavičajnoj, nalazi se i radna, proletersko-seljačka, žila i obratno! Čovjek nastavlja milenijumski ontološki i antroploški, kosmički, vaseljenski, posao i zadatak, poslanje i zavještaj Prirode i sebe samog! ''U sami kamen! U zavičajne, / od mora slane ljute kore / bušačem korijena, hiljadu i / jednom radnom žilom! / I svaku izračvaj u kliješte, / naiviči i nabrusi kao borer, / produžuj, sekund po / sekund, jedva vidljivo živo / šilo!'' (Pjesma ''Instrukcija maslini'').

Vrijedi – da se, uspravno, prosto stoji! I maslina, i jablan, i čovjek da uspravno, prosto stoje kao cilj prvi i najuzvišeniji, kao simbol i smisao najvišeg postojanja! Uz maslinu – ''kao ruj zajeseni'', ''ko kesten na kosi'', ''ko jasen u jeliku, ko jasika'', ''ko breza zajeseni'' (Pjesma ''Instrukcija instruktoru'') – i jablan je za Zogovića simbol upornosti i izdržljivosti ljudske, znamen najdublje čovjekove vezanosti za Z/zemlju i Prirodu: ''Tako je rastao, taj jablan nade... Moj jablan nade!'' (Pjesma ''Hikmetov jablan''). U ovoj pjesmi Zogović za moto uzima riječi – kako piše, ''najvećeg turskog pjesnika, neustrašivog revolucionara, komuniste'', koji je ''proveo u turskim zatvorima 17 godina, od kojih 13 neprekidno'' – Nazima Hikmeta: ''Ja na rodnoj grudi nijesam podigao ni jedan jablan.'' Zogović pjeva: ''Ne vjerujte mu! Ni kad ga volite kao ja – ne vjerujte/da ni jablan nije podigao na zapustarenoj rodnoj zemlji./To on od strogosti k sebi, od ljubavi k zemlji, od pravedne i preljute/srdžbe... Ali je jablan podigao. Suncu stremljiv!//Sam on, sedamnaest godina, bio je svom jablanu korijen ispod zemlje;/sedamnaest tamničkih godina bile su jablanu – korijenje korijenja.//I tih 17 korjenova, u prostoru što mlinski nasrće da te smelje,/ražiljavalo se, sporo, u mjesece, u dane, minute, magnovenja...//... Zato mu ne vjerujte! I kad ga volite kao ja – ne vjerujte!/Jer jablan je on, iz zemlje i znoja, podigao – jablan lisni!/Po njemu uvis zemlja se njegova vidi od Nome Hirosi do Nerude,/po njemu se čuje šta korijenjem, sokovima, lišćem misli!'' (Pjesma ''Hikmetov jablan'').