Kultura

Filozofija i crnogorski nacionalni pogled na svijet

Maj 22, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Riječ akademika DANU dr Gorana Sekulovića na Autorskoj večeri (Narodna biblioteka i čitaonica ‘’NJEGOŠ’’ , Cetinje, 14. 05. 2026.g.)

U ovoj autorskoj večeri akcenat je na više mojih novih knjiga. Riječ je o knjigama o Đilasu, Pekiću, Andriću, Marksu, kao i o knjigama ''Kraj metafizike: Marks, Spengler, Hajdeger'' i ''Utopija od Platona do Bloha i Đilasa''. Tu je i knjiga poezije, poezije u prozi i lirskih zapisa ''Neprijatelj mojih Kantovskih šetnji'' i knjiga aforizama ''Blic krig duha! Sve je isto, čak i njega ima! Ma nije nemoguće!'' (u kojoj sam u dakako kritičkom duhu pokušao osvijetliti složen odnos vođe i naroda, osobito u našoj balkanskoj vizuri čijih pogubnih posljedica nikako da se oslobodimo!). Naravno, večeras je, makar po śećanju, riječ i o mojim ranijim i prijethodnim knjigama, kao što je ona o Kišu odnosno knjizi ''Kišovo pero iz pakla'', ili o I-om tomu ''Istorije crnogorske filozofije'', knjizi o Marku Miljanovu ''Crnogorski Kant: Etos kao jedini etnos'', knjizi o Jovanu Džonu Plamencu ''Crnogorski romantik britanskog empirizma'', o Njegoševoj filozofiji ''Njegoš naš nasušni'', o Jovanu Stefanoviću Baljeviću, prvom Crnogorcu doktoru filozofije ''Trpeljivost – plata ljudskosti'', ''Razum i um: Od Platona do Kanta'', ''Globalizacija (država – mediji)'', ''NATO i EU: Crna Gora, Istok i(li) Zapad'', ''Za jednom kapi čistoga života (Braća po rimi: Arsen Ddić, Miladin Šobić i Vito Nikolić)''... 

Dvije odlike povezuju sve najnovije knjige, naizgled sasvim raznorodnih tematika. Prva zajednička odlika je ta da su u osnovi sve one prožete filozofijom i to njenom prije svega najtradicionalnijom metafizičkom vrstom. I to kako knjige iz korpusa političke i druge vrste filozofije (đe spadaju dakako knjige o Marksu, zatim o utopiji i pokušaju prevazilaženja metafizike kod Marksa, Spenglera i Hajdegera, koji su djelimično odgovorni za uspostavljanje rasnog s jedne i proletersko-klasnog tipa totalitarizma s druge strane), tako i one koje se tiču analize književnih djela pojedinih autora. Mislim na knjige o Kišu, Pekiću, Đilasu, Marku Miljanovu, dakako Njegošu ili nadasve o njemu. Posebno bih izdvojio knjigu o Pekiću, jer se ona bavi ne samo posthumno publikovanom njegovom političkom i filozofskom ostavštinom koju je priredila njegova supruga, već i metafizičkim i filozofskim kvalitetima njegovog sedmotomnog romana ''Zlatno runo'' i romana ''Graditelji'' u kome se ovaj veliki pisac oprašta od posljednjeg muškog pripadnika loze Njegovan.

Druga zajednička odlika je ta da sve knjige afirmišu crnogorski nacionalni pogled na svijet. U II-om tomu ''Istorije crnogorske filozofije'' koji će se uskoro publikovati (od ukupno četiri toma koliko će ih ova Istorija imati) navodim knigu  ''Socijalizam u Crnoj Gori'' Radovana Radonjića u kojoj on citira ''pismo Fridriha Engelsa Eduardu Bernštajnu od 22-25. februara 1892. godine u kome se objašnjava zašto se Crnogorci bore ‘protiv Biograda i svake druge centralne vlade, bila ona srpska ili ne, isto kao što su to činili protiv Turaka i Austrijanaca’. Engels – koji inače na Crnogorce, kao i na neke druge male narode ‘usred Evrope’, ne gleda sa simpatijama – naime, kaže da crnogorska borba za slobodu i nezavisnost traje ‘već 1.000 godina’.’’ Autori o kojima govorim u mojim najnovijim knjigama imaju i dio crnogorskih korijena i duša, ili makar velike simpatije i poštovanja za Crnu Goru i prije svega Crnogorce, iako dakako pripadaju i drugim nacionalnim kulturama i imaju širi, evropski pa i svjetski značaj. To ne samo da važi za npr. Jovana Džona Plamenca (koji je, između ostalog, objasnio dvije vrste nacionalizma – građanski, državni, evropski, progresivni i nazadni, etničko-vjerski, tipično u savremenom dobu vanevropski, ali nažalost još uvijek naš balkanski!), ili Kiša kome je majka bila Crnogorka (jedan odjeljak u knjizi o Kišu nosi naziv ''Kišov nenapisani cetinjski roman''), ili pak za Pekića kome je otac bio Crnogorac a majka Cincarka (što mu je pomoglo da uoči jedan nazadan, kako on kaže krak i smjer tojage i buzdovana u srpskoj kulturi a što sprječava Srbe da iskorače iz velikosrpskog šovinizma koji najviše šteti upravo njima samima, ili kako sam to naslovio u samoj knjizi ''Kritika velikosrpstva od strane jednog Cincar-Crnogorca''), to čak važi i za Andrića, koji u romanu ''Na Drini ćuprija'' Crnogorcima preko portretisanja Crnogorca-guslara, zarobljenog ali ne i ućutkanog, ne i oduzetog dostojanstva i obezvrijeđenog!), daje izuzetan slobodarski, etički, filozofski i civilizacijski značaj ne samo kroz borbenost i beskompromisnost epskog duha slobode i nezavisnosti, već i preko jedne ličnosti graditelja iz Ulcinja ukazuje na mediteranski, evropski, civilizacijski duh graditeljstva i modernosti koji je bio uz onaj slobodarski takođe predvodnički za sve balkanske narode i zemlje. To je isti onaj mediteranski duh koji Pekić u svojoj beśedi povodom uručenja Njegoševe nagrade podvlači kada govori o Njegošu i njegovoj ukorijenjenosti u dubini mediteransko-grčko-rimske kulture.

Takođe, to je isti onaj duh pripadanja – o kom govori Đilas –  Njegoša dubokim slojevima predslovenskih tragova na ovom tlu, prije svega ilirskim i takođe grčko-rimskim. Zato je gotovo ravno čudu – bez obzira na njegovu tvrdnju iz 1945.g. da su Crnogorci nacija, ali nacija na srpskom etničkom stablu – da Đilas na kraju životnog puta postaje najgorljiviji zastupnik da je čak, ne samo nacionalnost dakle, već i državnost crnogorska ili kako on to kaže ''regionalnost'', privremena, odnosno praktično nepostojeća, i da u budućnosti je samo u suštini pitanje vremena kada će sve to nestati!?

Za razliku od njega jedan Savić Marković Štedimlija, upravo suprotno, na kraju životnog puta postaje jedan od najgorljivijih zastupnika crnogorske nacionalne i državne individualnosti, iako je prošao put od bjelaša, pa zatim put bliskosti sa komunistima, u širem smislu preko sopstvenog literarnog rada i sa Đilasom i drugim crnogorskim pjesnicima i književnicima između dva svjetska rata, nešto slično Sekuli Drljeviću, koji je na početku bio i tvrđi pristalica velikosrpstva. Spominjem Štedimliju i Đilasa jer iako su kasnije imali sasvim suprotne ideološke putanje, gotovo identično posmatraju pojam srpstva u Njegoševoj literaturi, naime, ne ni kao etničko, nacionalno, ne ni kao vjersko, već pitanje oslobodilačkog, istorijsko-državnog, političkog, u biti kao pitanje samoodržanja Crnogoraca i Crne Gore kao nezavisnih entiteta u dugom vremenu njihove potpune opkoljenosti sa svih strana turskim porobljivačem. Ova tematika se nalazi u drugom tomu ''Istorije crnogorske filozofije''. I ovo je dokaz da nam i te kako hvale trezvene i hladne analize crnogorskih zamršenih i enigmatičnih istorijskih puteva ideologija, nacionalnih i vjerskih pripadništava i raskola, a ne unaprijeed osuđivanja i zaključivanja na osnovu totalitarnih svjetonazorskih Prokrustovih postelja, čemu je i Crna Gora bila podložna u prošlim vremenima.

Na kraju bih pročitao dvije moje kraće pjesme koje sam nedavno napisao našavši inspiraciju tokom rada na analizi poezije Radovana Zogovića – koju na '''Crnogorskom portalu'' objavljujem u većem broju nastavaka pod nazivom ''Radovan Zogović ili: 'Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav!' '' – osobito njegovih knjiga o ''Ali Binaku'' i ''Artikulisana riječ'', jer u ovoj drugoj postoji i ciklus o Crnojevićima.  

Amanet Radovana Zogovića

      ''Lakomstvo čojeku čojstvo popije.'' (Sula Radov Radulović)

Sahranite me pored Dečana,

Zavješta pjesnik: I to bezimeno!

Da ga nema kad ga nema, rekli bi!

Al' smrt nije crvena linija postojanja!

Ima ljudi i poslije smrti!

I nema ljudi i kad su živi!

Ima ljudi i ima neljudi!

Nema ljudi i kad ih se ureže u kamen,

I ima ih i kad su u grobu bez imena!

Znao je pjesnik da će ga biti

I bez imena ako bude onih koje je

Opjevao i utisnuo u pamćenje svih!

Ako zaborave Ali Binaka zaboraviće

Onda i njega, ali i same sebe.

Tada mu ne može pomoći ni

Ime na spomeniku iznad groba!

Tada neće biti ni onih od kojih je

Besmrtni Ali Binaka, ni onoga

Ko ga je opjevao, ni onih od

Kojih je pjesnik iskovan!

Bio bi to kraj svijeta, kraj nade!

Znao je pjesnik sve to i zato je

Ostavio amanet: samo prah u

Grobu tom da se nađe i ništa drugo!

Ime je njegovo na drugim mjestima,

Svuđe tamo će živi Ali Binaka i njegov narod,

Svuđe tamo đe živi pjesnik i njegov narod,

Đe živi čovjek, đe živi nada,

Đe živi ljudska riječ,

Đe živi čojstvo!  

 

Posljednji dani Đurađa Crnojevića

 

Poručiše Turci Đurađu da se iz zemlje skloni,

Ili da pod hitno dođe u Carigrad i pokloni!

Ne htjede Đurađ da na njega padne mrlja:

Crnojevići su ime časno, a ne nikakva krlja!

Zato sa vjernom ljubom ode u tazbinu,

Ne mogavši znati da idu u vučju jazbinu!

Čekali su Crnogorci da se Đurađ i Elizabeta vrnu,

Da im džaba za slobodom duše ne zebu i ne trnu!

Računali su: Kada njih dvoje iz Venecije krenu,

Da će i oni sami u domovini iz letargije da se prenu!

No, bez pomoći Mlečana, ostavljen sam na ledini,

Ne mogaše Đurađ ništa: on, inokosnik, jedini!

Čak ga zatočiše bivši saborci za veleizdajstvo,

Đurađ ponese svoj krst, i viteško stradalstvo!

Pošto pobježe reče: pravac turska Anadolija!

I ona mi je milija no mletačka gosparska lija!