Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)
Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (XV)
U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!
Zna Zogović sve što je slično ''krasti, zakrpi na
mramoru'', odnosno kojom se cijenom ljudskog znoja, ljudske krvi i ljudskih
nevinih žrtava, golim životima sužanja, galijaša i roblja, gradilo bogatstvo i
sjaj, raskoš i arhitektura, dvorovi, palate, kipovi, arkade, kupole, mostovi (viđeli
smo već da je, kao i za Andrića, i za njega svaki most jedno pravo i istinsko,
čudesno božanstvo!) mramor Venecije. ''Da me ne dotakne! Da me po rukama
talasom ne orosi,/ni kapljom svojom, čak s vesla, ne pokvasi čak ni stope!/Neću
da ga vidim. Ime mu ne podnosim. Miris mu ne podnosim./Miriše na jod – mučenog
mažu da ga za muke osposobe!//Neću da se okupam u njemu; neću, podbijen, da
zagazim;/neću nikad više rukom sa hridi pokupiti sone skrame./Da me jezikom ne
lizne po golom. Da mi odjeću ne nakvasi!-/Jer ono, drugim krajem, u tamnici,
zaliva mučke jame.//Ono, drugim krajem, podno zidova provedeno, kroz
rešetke,/puni samice zazidane. Puni zazidanome školjku ušnu./Da me ne dotakne –
drugim svojim krajem, bodljikavom solju četke,/ono meso riba. Sužnjevim negvama
cjevanice lomi sužnju.//... Ježim se! Svaki tvoj kanal, na drugom kraju, kroz
te šipke,/prodire u tamnice – zidove popada samrtna istudica!/Čak pod palatom
dužda... Ne potkuplja li ona zbog toga svoje čipke,/ne diže li se zato na prste
mramorne, čistunica?!'' (Pjesma ''Venecijansko more''); ''Balkoni, balkoni,
balkoni... Kliči, sriči!/O ti atlanti! O napreg i breme!/Galije. Povorke.
Gonjeni. Goniči./A atlanti drže balkone i vrijeme.//I jesu li što su? Galijaši
i rmbači!/Kašnjeni što su im cjevanice prebijene./Kažnjeni: da svaki blok
mramora nagrbači,/i drži, za primjer, bez stanke i bez smjene.//Drže, za kaznu,
galijaši!... A što leđa/uza zid drže – da bič ne zađe i ne požnje!/Zapasuju
sprijeda ukrućene dronjke vreća?-/Od vrška vičnog biča štite mošnje!//Atlanti?
Ne! Najednonoženi kamenari!/O ti mišići! O napreg i breme!/Gondole. Povorke.
Redovi. Redari./A oni ne miču ni teret ni vrijeme...'' (Pjesma ''Atlanti'');
''Taj mramor pamti, sve – te glave lavovske ispod krova./Pamti još stijenom.
Pamti odvaljen. Natragačen./Ruke, poglede, bičalje, pijuke, posrtanja, svaki
tovar,/galije, galijaše, gonjene, naganjače...'' (Pjesma ''Instrukcija
Čičeronu''); ''Mramor nad vodom i iz vode./Presto – oboren presto./Mramor –
tvoje ljepote./Mramor – tvoje prokletstvo.//... 'Mramoran! Mramor!' – Prevedi/ na
čovjek: strada – ne strada!/'Mramor!' – Težina? Jediv?/Ko? Zašto?
Robija?/Nada?//To najprije – pa da te gledam!/Tu ljagu-ranu izvidaj./Vidiš:
kanali i jedra/rumene, krvare od stida?//Da, grad! Linije! Boje!/Presto –
odražen presto./Mermer – likovanje tvoje/Mermer - tvoje prokletstvo.'' (Pjesma
''Grad nad vodom. Grad u vodi''); ''O strašno snoviđenje, o strašno, od koga
se/ni snom nee izbavljam – neuspavljive li, strašne spone!/Morem, pokrenutim na
sjever, od kopna suprotnog – ne dolaze/na grad, pregoneći se, talasi. O ne! O
ne!//S galija robijaških, iz buna, s kamenoloma, gorozatre,/s palubnih vješala
pred Hvarom, iz jama u Kotoru i u Splitu./polumodri, s dronjcima krpa,
šklopcima od uboja ili vatre,/upopriječeni, naređani - leševi na grad idu!''
(Pjesma '' Talasi''). Za stihove ove posljednje pjesme Zogović objašnjava: ''Riječi vješala pred Hvarom aluzija su na
mletačku podlost i surovost pri ugušivanju Hvarske seljačke bune, na čijem je
čelu stajao Matija Ivanić (početak XVI vijeka). Venecijanci su, naime, tobož
radi pregovora, domamili rukovodioce bune na komandantski brod pred Hvarom i na
njemu su ih povješali, podigavši vješala na samoj palubi.''
''Pamtite, ne prećutite – kad vas opčine ove kupole ovih zdanja...'
Ne zaboravlja Zogović ni socijalni, imovinski,
ekonomski – širi (ne)narodni, odnosno onaj svakodnevni od kojega se i od čega
živi – momenat kod Mlečana. Iako su
stolovi i sovre, trpeze i sinije svuda, ''stolnjaci, bijeli da izgore!'', iako
se šalje poruka radnom narodu – ''Prilazite! Ne gladnite! Ne žednite!/Sve je
ovdje vaše – od trga do čaše! -/Za gotove stolove zasjednite!'', u Mlecima taj
isti radni narod kome se njegova uprava i vlast dvolično obraćaju, lažno
prikazuju i dodvoravaju laskajući i obećavajući im uprazno i za ništa, na kraju
upravo kao posljedica takvog otuđenog i modernim riječnikom rečeno
eksploatatorskog i nedemokratskog odnosa, ostaje sam bez iđe ičega: ''Što god
zatreba, što god se sprema/(Izvolite! Ne dajte da se molite!) -/na stolovima –
n e m a...'' (Pjesma ''Harlekin – rukom na mletačke trgove'' sa stihovima kao
motom ''Za gotovu sovru zasjedoše./Što
god treba, to na sovri nema!'')
Dvije su sasvim osobite cjeline-pjesme u ciklusu
''Mleci'' u kojima Zogović pjeva o tragičnim sudbinama dvije ličnosti sa
istočne, slovenske obale Jadrana u Mlecima, odnosno Veneciji. Prva je pjesma
''Kupole u kupoli neba'' u kojoj je riječ o ''pravoslavnom svešteniku Petru
Jagodiću, zvanom Kuridža, rodom iz sela Bilišana kod Zadra'' koji je ''bio
jedan od vođa seljačke (morlačke) pobune u Bukovici i okolnim selima protiv
nepodnošljivih mletačkih nameta, zloupotreba i pljačkanja (početak XVIII
vijeka).'' Kuridža je proveo u nesnosno teškim mletačkim zatvorima punih
četrdeset godina. ''... O kupole ove prevedre – one su i tamnice olovnjače!/I u
svakoj od njih, ovjekovječeno, robujem ja-/Kuridža...//Nađite tamnice Poci.
Gdje vam nazdrave stubovi i arkade,/tu su tamnice. I ja sam tu – u brodu
potopljenu vezan lađar!/U vodi... Čujte: časovnici upadaju jedan drugom u riječ
– to ja kucam,/to ja kucam, ja prokljucavam kupole i fasade;/to ja, svojih
četrdeeset godina olovnjače/razbijam na četvrti i na sate!//Godina tamnice –
gdje da se pokajem kada ne nađoh sebee kriva;/deseta – gdje da se povratim na
pravu putanju kad ne zađoh;/trideset olovnjače – kako da se popravim kad grijeh
ne otkrivam;/četrdeset olovnica – kako, kad kajanja u duši ne pronađoh?!/Da
providur tuži i sudi; da sramoti, a ti: amin!;/da je bog i božje na zemlji
(našoj!) – desetina i desetar;/da Posedar s konja razgovara, nagoneći nam u
brke konjske sapi?!/U ratu: 'Sinovi!' U miru: 'Rebeli! Pohvataj i domami!'/O,
sve to ja ovdje rasplećem i saplećem, sužnji pletar!/Ja se, svakosatno,
preznajam i leedim, u koru olovnu ukornjačen!/O, ja se tu rastvaram,
stvrdnjavam, kidam na krupice i na kapi!/I četrdesete godine – četrdesete
godine olovnjače/krivice ne osjećam čak ni sjetan.//Sad sam i slijep – a ja
sam, pismen budući, u naroda bio pisar/njegova gnjeva. I bez sluha sam gotovo.
I bez glasa./... //Pamtite, ne prećutite – kad vas opčine ove kupole ovih
zdanja,-/ja sam tu, raščinjen na sate četrdeset godina – dah i struna!/Ja sam
tišina što na stvarima ostane od dodira i skončanja./Tu – u olovnjači što
Mletke kruniše kao kruna!''
''I te alke na zidu, podmukle i mokre''
Druga je pjesma ''Đurađ Crnojević sam sobom'' koja
govori o dvoličnom i prijetvornom odnosu Mletačke uprave i vlasti prema Đurađu,
kako piše Zogović – ''sinu i nasljedniku Ivana Crnojevića, osnivaču prve naše
štamparije, mletačkom zetu (oženjenom Elizabetom,
ćerkom plemića Erica).'' Đurađ je pobjegao pred Turcima sa ženom i dva sina iz
Crne Gore u Mletke, ali u zlom času, jer su Mleci tada bili u dobrim odnosima
sa Turcima. Zogović u Napomenama knjige ''Artikulisana riječ'' objašnjava:
''Nazivajući ga prije toga 'bedemom prema Turcima', mletačka Sinjorija, kad je
dobjegao u Mletke, dočekala ga je kao više-manje nepoželjna gosta. 'Po dolasku
u Mletke – kaže Jov. N. Tomić – Đurađ je više puta tražio od Sinjorije da mu
dodijeli platu, ali Sinjorija nije odgovaraala, kako joj se ne bi prebacilo da
štiti čovjeka koji je pao u sultanovu nemilost.' Đurać je upućen u Ravenu kao
starešina odreda konjanika-najamnika. Ali njegovo stanje se time, dabogme, nije
popravilo, a nada na pomoć Sinjorije – kako nastavlja Tomić – 'sve više
iščezavaše, jer je tada Republika s mukom održavala dobre odnose sa sultanom'.
Ostavljen bez sredstava, uvrijeđen, nezadovoljan, Đurađ je došao u sukob s
predstavnicima vlasti. Stvar je došla pred Vijeće desetorice – uklonili su ga
iz Ravene; dužd ga je pozvao i priprijetio mu da ne traži zla. Đurađ je
protestovao protiv svega ovoga i nanio uvredu nekima od mletačkih činovnika.
'Zato – kaže dalje Tomić – bi pozvan... na odgovor od strane Vijeća desetorice,
i kad se bavio u Duždevoj palači, bi uhvaćen i odveden u zatvor. Tek poslije
osam dana okupi se to Vijeće koje... donese odluku da se Đurađ uputi u tamnicu
Torezela, i da tamo ostane za neodređeno vrijeme' (Torezela je bila
tamnica za veleizdajnike i nalazila se u
Duždevoj palati). Sam Đurađ, nešto kasnije, u svojoj oporuci, govoreći o svom
hapšenju, kaže da su ga 'ni kriva ni dužna vezali i pogrdili', da su mu, pri
hapšenju, uzaptili posljednjih 1.100 fr. i da su mu oduzeli konja vranca.''
Zogović pjeva: ''Tu smo. 'Naš sin. Naš zet i
plemić. Štitonoša svetog Marka'./I te alke na zidu, podmukle i mokre. Gnusna
zdjela./Sav kamen Mletaka u jedan teret nazidan; smrad iz jarka./Vezan,
pogrđen, ja žmurim: Torezela!//Oni klicahu: u borbu! Oni nas proglasiše svojom
branom!/Priznaše: vjeran. I sad sam ja i njima kriv za tu vjeru!/Pomoći
saborcu, iz života, iz domovine izagnanom?-/Česa! Oni sad od mene, pred
sultanom, ruke peru!//Oni, odjedanput, natrbušeni, s carem uzeše da se ljube
-/i otkud pomoć za one koji u mržnji na cara ne patišu?/Gonjenje – to je sad
prilog saradnji, iskrenosti. Miroljublje./A kakav je tek prilog ključ mog
katanca u čoji za patišu?!//Pobjeći saborcu, od tamnice, od cara-tamničara, već
dovreban,/i dočekati da te saborac, da caru ugodi, – pogrdi i zatoči!/I povod?
– Rekao da lav mletački maše pred Portom metrom repa./Grdio činovništvo.
Sinjoriju samu. – Kakav zločin!//Ćutati. I dužd-poočim psiče: kneže Đurđe,
kneže Đurđe,/ne traži zla! A ja ga ne tražim. On će to – ja sam u njega 'mio
posin'. Ćutati? I kad se uvjeriš da su zakletve za njega – slovobluđe?/I kad ti,
zbog njih, po Mlecima žena prosi?//I kad ti posljednji cekin uzmu? I kad ti
vjernoga otmu vranca?/Kad oči vide – da ne vide! Kad uši čunu – da ne čunu!/Kad
misliš, uviđaš – da sve to, za sve nas, bude posao smislodavca? -/Ne! Od rđe
takvoga ćutanja zubi trunu!//Ne! U nas ni oblak nad Lovćenom nije oblak –
kuljanje iz vulkana!/I sve se pravo zove; ako i knežev, Žabljak je ipak –
Žabljak!/Sav svijet nije oblažen natrbušenim grljenjem baila i sultana./Nek
glava pokorna nije, a sablja – nek je sablja!//I nek sam gdje sam. Tu gdje, s
žilama nožnim sprženim u zle čvarke,/tamnuju i drugi – koji su Mletke zidali,
vajali svetog lava./Koji su, do Skadra i Kipra, za Veneciju, ukrštali mačeve i
katarke;/čiji su ožiljci, pozlijeđeni ovdje, datumi njeni, njena slava!//Tu,
gdje ti, Izabela, toliko isplaka gorkih suza,/gdje zlomislene, mokre alke ko
omče vise; truje zdjela./Sav kamen Mletaka – jedna uvreda; sve gvožđe – pokovi
ovih kljusa./Zatočnik iz zemlje zatočene! Ja stežem zube: Torezela!''
0 Komentara