Društvo

Dvadeset godina poslije: Zašto je crnogorsko „DA" bilo istorijska nužnost

Maj 23, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Neko je davno kazao: kada je osoba u zabludi, posebno ako je javna ličnost, onda kada postane svjesna te zablude — ono nekadašnje „NE" treba da saopšti u današnje „DA".

Ovo je priča o crnogorskom referendumu.

Danas, dvadeset godina kasnije, mnogi koji su nekada zaokružili „NE" kažu da bi danas, sa ponosom, glasali za „DA" — za nezavisnost svoje države. Opravdanost crnogorske suverenosti danas je jasna svakom racionalnom biću. Jer u zajednici sa Srbijom Crna Gora nije mogla biti ravnopravna ni u jednoj varijanti.

Onaj koji je veći, koji ima mnogo više „kamiona i aviona", rijetko na ravnopravnost gleda blagonaklono. U prethodnoj Jugoslaviji Srbija je često isticala svoju navodnu neravnopravnost u odnosu na ostale republike, iako je bila najveća. A kako bi tek Crnu Goru, mnogo manju teritoriju sa znatno manjim brojem stanovnika, držala u podređenom položaju?

Možda jedan istorijski podatak dovoljno ilustruje svijest „većeg brata". Odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine Srbija je bila na nivou Šumadije, a potom je prisvojila Kosovo 1912. i Vojvodinu 1918. godine. Te iste 1918. prisajedinila je i Crnu Goru, uprkos činjenici da je Crna Gora ratnim skupštinama 1943. godine u Kolašinu jasno stavila do znanja da će u novoj jugoslovenskoj državi biti posebna federalna jedinica — država koja je obnovila svoju državnost i nacionalnu samobitnost.

Proces crnogorske državotvorne i nacionalne emancipacije i tada je često bio spotican iz Beograda. Kada su u Crnoj Gori otvarani fakulteti — najprije Ekonomski, potom Pravni, pa Tehnički — to nije gledano sa simpatijama. Poseban otpor postojao je prema ideji osnivanja Filozofskog fakulteta.

Da bi se doskočilo tom protivljenju obrazovanju „crnogorskih filozofa", jedan uman čovjek, prema mojim saznanjima dr Slobodan Tomović, predložio je da fakultet u Nikšiću u svom nazivu dobije marksističku odrednicu. A biti protiv marksizma u to vrijeme nije bilo politički prihvatljivo. Tako je progutana ta „obrazovna knedla", ali je iz Beograda ubrzo krenula posprdna priča o „crnogorskom marksizmu", koji je danas vraćen svom prirodnom i akademskom nazivu.

Ni osnivanje Televizije Crne Gore nije išlo lako. Crna Gora je dugo bila priključena na beogradski televizijski relej, pa smo svakog jutra slušali koliko autobusa vozi ka Mirijevu i Kumodražu. Kada je Televizija Titograd počela da emituje jutarnji program, organizovane su čak i ankete o tome da li građani Crne Gore podržavaju cjelodnevni program sopstvene televizije.

Kako bi izgledala ravnopravnost u eventualnoj zajedničkoj državi danas, dovoljno je zamisliti zajedničku reprezentaciju u bilo kojem sportu ili izbor predstavnika na međunarodnoj sceni. Dešava se da pojedine crnogorske reprezentacije pobijede Srbiju, a već sjutra, u nekoj zajedničkoj reprezentaciji, iz pobjedničkog tima bi svakako bilo manje pojedinaca. I izbor predstavnika za Pjesmu Evrovizije, kao i glasanja na aktuelnim takmičenjima, često pokazuju koliko su crnogorski žiriji naklonjeniji predstavnicima „velikog brata" nego obrnuto. Te „sitnice" nekome mogu djelovati nevažno, ali su veoma ilustrativne za razumijevanje odnosa, osjećaja neravnopravnosti i stalnog izvora nezadovoljstva.

Dodatnu potvrdu ispravnosti crnogorskog puta danas pruža i stanje u samoj Srbiji, društvu koje već godinama prolazi kroz duboke političke i društvene potrese. Gotovo da nema perioda bez protesta, demonstracija i izraženog nezadovoljstva građana zbog nedostatka demokratije, pravde i institucionalne sigurnosti. Umjesto ozbiljnog suočavanja sa problemima kriminala, korupcije i zarobljenih institucija, često se pokušava stvoriti utisak da su mnoge od tih pojava „uvezene", spolja podstaknute ili usmjerene protiv države. Istovremeno, prisutna je i očigledna zbunjenost u državnom kormilarenju — verbalno se zagovara evropski i zapadni put, dok se suštinski, kroz političke poruke i strateške odnose, često pokazuje oslonac ka Rusiji. Takva politika trajnog sjedenja na dvije stolice proizvodi dodatnu nestabilnost i neizvjesnost, prije svega za same građane Srbije.

Crna Gora, naravno, nije imuna na sve vrste nepodopština, kriminala i društvenih devijacija. Međutim, iz Beograda, ali i preko odatle instruisanih medija u Crnoj Gori, ti problemi se često prenaglašavaju i predstavljaju kao dokaz navodne neodrživosti crnogorske države. Posebno je primjetna težnja da se procesuiraju ili kompromituju oni koji su bili snažna brana crnogorskoj suverenosti, naročito ljudi koji su svojim finansijskim mogućnostima pomagali procrnogorske asocijacije — sportske, kulturne i druge — doprinoseći njihovom dostojanstvenijem opstajanju i radu. Time se često ne vodi samo politička, već i simbolička borba protiv ideje samosvojne i samopouzdane Crne Gore.

I tako, korak po korak, uprkos svim turbulencijama devedesetih i godinama nakon njih, Crna Gora je danas svoja država. I dalje često omalovažavana od „velikog brata", koji nikako da uredi sopstveno dvorište — Kosovo, autoritarnost jedne ličnosti, stalne zahtjeve za demokratizacijom društva, proteste i demonstracije građana koji za bolju državu često plaćaju krvavim glavama od batinaša ili povredama od automobilskih nasilnika.

Pa ipak, uprkos svemu, iz Srbije se više brine o „svojima i prečanima" nego o sopstvenim građanima.

Zato danas mnogi koji su nekada rekli „NE" razumiju da je crnogorsko „DA" bilo mnogo više od političke odluke. Bilo je to pitanje dostojanstva, ravnopravnosti i prava jednog naroda da sam odlučuje o sebi i svojoj budućnosti.

Zbog svega navedenog, i mnogo toga neizrečenog, mnogi su uvidjeli zabludu iz 2006. godine — i danas mnogi jasno i ponosno kažu: DA!

(R.Kovačević)