Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (II)

Jun 30, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Ratković je bio izuzetno obrazovani i vrhunski i svestrani intelektualac kojemu je bila bliska svaka vrsta umjetnosti, ne samo književnost. Tako je muzika za Ratkovića vrhunoravna svijetlost, najviše dobro, ‘’ogromna pesma’’[1], ona apsolutno i trijumfalno pobjeđuje, razagnjava, mrak, zlo. Muzika je potpuno izdvojena duhovnost, sa njom se nijedna druga umjetnost – osim naravno književnosti kao najidealnije duhovne tvorbe  čovjekove, najbliže, uz muziku!?, nebeskim, Božijim, bolje reći Demijurškim, metafizičkim, svijetlosnim obzorjima i predjelima – ne može upoređivati. ‘’Gramofon je sasvim poslušna stvar, dok ima ploča kakve se žele… Metnuše i jednu drugu ploču. Tako nešto Vasko nije dotada čuo. Nešto lako, kao ptičji san, zabruja u celom njemu. Noć se raspada, neke bezbrojne ograde ruše se, i neka unutarnja svetlost prožima sve stvari. Je li to muzika, ili to devojke skrštenih ruku osvajaju nebo…’’[2];’’Da bih…razagnao…mrak, priđoh klaviru da sviram svetlost. Po unutrašnjem nekom taktu u vazduhu su se palile sveće i gasnule, prema tome koliko sam ja proizvodio na klaviru svetlosnih zvukova.’’[3]  

Spojio je Ratković nespojivo, spojio je Istok i Zapad, Evropu i Aziju, hrišćanstvo i islam, stare, drevne civilizacije i modernu tehnološku civilizaciju, uvidio je ograničenja, vještačko-formalnu neautentičnost i utamničenost tamnog racionalizma Zapada, s jedne, i slobodu i radost, ali i opijenost i opasnost svijetlog, sunčanog iracionalizma Istoka. Našao se na poprištu oštrog i radikalnog susreta, prožimanja i sukoba dvije moćne civilizacije i kulture, dvije religije i dvije duhovnosti, filozofije i dva pogleda na svijet, iz čega proizilazi sve drugo: način mišljenja, svijest, shvatanje, smisao i cilj života, sve tvorbe duha i bivstvovanja. O tome najbolje i najveličanstvenije govori Ratkovićev tekst ''Hiljadu i jedna noć''.

''Posle dva-tri meseca boravljenja u Kairu kod mene je bio počeo slabiti smisao za oštro razlikovanje istine i laži. Bila je to radost duše i tela. Od sunca. Od sunca koje se uvlačilo u sve pore. Pune oči i puna utroba sunca. Činilo mi se da ću ga i u najzatvorenijoj prostoriji naći. Kad ga napolju nema, ono je u meni. A noći, noći koje bujaju, a ne otiču. Ili se najednom isprazne, pa te nema.

Razmišljao sam o toj čudnoj želji da pričam radi pričanja, da brbljam makar šta i da izmišljam. I posle pet godina ćutanja, počeo sam ponovo da pišem. Voštani kip u meni bio se već istopio od sunca. Ali sam i dalje mislio o toj svojoj radosti koja je plavila naše zakone prividnog morala licemerja. Jednog sumraka, u hodu, iziđe stih iz mene:

                               Lažem, a nije laž.

On mi objasni tu moju nevinu radost. I osvetli mi   H i l j a d u   i   j e d n u   n o ć.''[4]

Čudesni, možda i najčudesniji i najblistaviji, najraskošniji, najdarovitiji i najsvijetliji svijet Istoka na Planeti Zemlji, toliko je očarao i začarao Rista Ratkovića da mu je ispjevao dostojnu Himnu ljubavi i odanosti svoje najuzvišenije. U pjesmi ''Tri rastanka'' pjesnik se oprašta od Kaira, Jerusalima i Bagdada.   

''I Gola kao oljuštena banana./Pred nama urme i pomorandže./Buja naša noć, a ne otiče./Ah, ta noć!//Prvu čašu za drevnu špijunku Amunahairu!Drugu čašu za košulju Sunca, zemlju tvoju!/Treću čašu za tvoja vita rebra!/Zbogom, Kairo!//II Via doloroza... Ulica Hristova./Težak je krst buntovnika./Svilen ubrus i drage žene./Jecaju Magdalene ispod okrvavljenog boga./Na ruševinama Solomona zvanično očajanje./Sve suze prodane kod Zida Plača:/Ko ima da oglasi tužno pokajanje?//Rembo je prodao čak i ono/Što ni trgovcu nije uspelo da proda./Video sam na pijaci pola đinđuve/Sa kaftana Avramova.//Odmahni rukom i zaboravi./O mesečino modra, o ljubavi smerna, hvala!/Rano jutrom vetar mahnu zelenim rukama: Zbogom, Jerusalime!//III Sve je oblake zbrisao on, Bagdadski Lopov/Zato je tako plavo, plavo./I sve je ružne žene sklonio on: Pogledaj lepotu ovu!//Podrhtavaju bedra, uzavreo mozak,/Gubim se od seebe sam./Ovo je zbilja istorija drevna, drevna./Evo ga, živ je Vavilon.//Ženama ispod kože plamsa plamen./Iz očiju plava jara./O, dokle da lutam od tajne do tajne:/Zbogom, Bagdade!''[5]

Risto Ratković je objavio ''sljedeća djela kao posebne knjige: Mrtve rukavice (pjesme i pjesme u prozi), izdanje biblioteke Večnost, Beograd 1927; Leviatan (kraća poema; u istoj knjizi je objavljena i poema Moni de Bulija), izdanjee biblioteke Večnost, Beograd 1927; Ćutanja o književnosti, skice, Beograd 1928; Zoraj, tragedija u tri čina, izdanje Grafičkog instituta Narodna misao, Beograd 1929; Nevidbog, roman, izdanje Srpske književne zadruge, biblioteka Savremenik, Beograd 1933; drugo izdanje: Narodna knjiga, Cetinje 1953; Dodiri, zbirka stihova, izdanje Novog pokolenja, Bograd 1952; Sa Orijenta, zbirka stihova, izdanje Prosvete, Beograd 1955; Risto Ratković, izbor iz poetskog stvaralaštva pjesnikova, priredila Svetlana Velmar Janković, biblioteka Živi pesnici, Nolit, Beograd 1962.''[6]; ''Ponoć mene, izbor iz djela (priredio Sreten Perović), Titograd  1966.; Izabrana djela, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1991.''[7]; Branko Banjević: ‘’Crnogorska moderna’’ (Risto Ratković, Mirko Banjević, Radovan Zogović, Janko Đonović, Stefan Mitrović, Aleksandar Leso Ivanović), Matica crnogorska, Podgorica, 2012.g.

Sreten Perović i Branko Banjević se slažu kada je u pitanju ocjena Ratkovićevog djela i po pitanju njegovog nevelikog obima i kvantiteta i po pitanju njegovog prevashodno poetskog karaktera i bića. ‘’Ratković nije plodan pjesnik. U desetak svojih najboljih pjesama on je uhvatio skalu patnje koja je toliko široka da se ne može iscrpsti analizama i objašnjenjima, i koja čini plodnost ove poezije… Njegova prozna i dramska djela satkana su od elemenata koji grade i njegovu poeziju. Predjele svoga djetinjstva, đe se zbivaju radnje djela, uspio je da dovede do poetskog značenja.’’[8]; ‘’ ''Ogledajući se u gotovo svim književnim rodovima, on je svugdje prevashodno bio i ostao  p j e s n i k. Romantični pjesnik. I u romanu i u priči, i u drami i u eseju, i u svojim sjećanjima esejističko-memoarske, autobiografske prirode.''[9]... ''Risto Ratković nikada nije mogao biti svrstan u pisce za koje se kaže da su p l o d n i. Kad bi se sabralo sve što je napisano u toku tridesetpetogodišnjeg rada na književnosti, n bi iznijelo više od hiljadu stranica, od čega bi svakako dobar dio pripao recenzentskom radu.''[10]