Kultura

Goran Sekulović

‘’VJENČANJE METAFIZIČKO’’ RISTA RATKOVIĆA (V)

Jul 07, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Ratković se u pjesmi – po kojoj se najčešće prepoznaje – ‘’Ponoć mene’’[1], obraća svojoj dragani sa već čuvenim i legendarnim stihom: ''Mrtva si a tebe nema./Zašto mi ne dođeš...''. '’Mrtva si a tebe nema’’, kaže, dakle, pjesnik – kao da apostrofira neku sasvim svakodnevnu pojavu koja se ne bi trebala na taj način odvijati i dešavati, već ‘’naravno’’, sasvim suprotno, da je/te ima i da je/si tu, iako si mrtva, bolje reći, upravo zato što si mrtva, jer to što si mrtva daje ti najviše pravo i razlog, moć i logiku da se pojavljuješ i da te ima, da se susrećeš s nama i da si stalno u realnosti i u životu!? Iznenađenja pri susretima nijesu zbog bića iz i sa onostranog svijeta, naprotiv! Iznenađenja ostaju za životnu svakodnevicu, a ‘’zagrobni svijet’’ je živ i u susretu sa njime nema nikakvog iznenađenja. ‘’Ona je čudno ličila na drevnu Egipćanku, sem što imaše moderan pohaban kaput. I beše u licu izmučena. On kad je spazi, iznenadi se mada ne znađaše da je pokojna.’’[2];''Pred zoru odoh u njenu bivšu postelju, da je sanjam./I ona se javi. U telu beše vesela, a u licu tužna./U rasvit zore videh dve slepljene sveće gde se cepaju jedna od druge, a kanda i gase./I čuh njen glas, beše u vidu osmeha./Otkinu se i pade kao srebro./Neko je negde odlazio, a ja sam plakao./Rastanak nije više bio sa njom, ali ma s kime se rastajao, to je bivao rastanak sa njom./I sve tako, dok se ne razdani.''[3] 

Stih '’Mrtva si a tebe nema’’ djeluje potpuno apsurdno i paradoksalno, a opet toliko ljudski i pjesnički, toliko i logično i zaumno u isti mah, životno i patnički, tragički i bolno, u svakom slučaju! Pjesnik zapravo kaže: Živa si a tebe nema! Jer, za njega je njegova draga, bez obzira što je mrtva, i dalje živa, pa se zato i čudi što se ne javlja i što je nema, bez obzira što je mrtva, budući da za njega to ne znači ništa, on je i dalje naime stalno viđa kao svoju (jedinu) javu. I što je onda nema da se javi, da je ima, da je vidi, da je susretne?!, ako je i kad je ‘’tako neminovno živa – na  n e b u  sjećanja, svejedno!’’[4]  

Ovđe postoji jedan ontološki nivo, jedna ontološka ravan na kojoj je drago mrtvo biće zapravo suštinski živo, i kao takvo stalno i svuda u vidokrugu i djelokrugu života onog ko to biće iako mrtvo i dalje nosi kao živi dio svog sopstvenog života. Dakako postoji i jedan fenomenološki dio, stvarnosno-zbiljski fenomenološki dio u kome se –  kada je već ontološki apsolvirano to da drago biće, iako je mrtvo, zapravo i dalje živi, jer su potpuno izjednačeni i ravnopravni metafizički, onostrani i fizički, ovostrani svijet – lirski subjekat pita zašto se onda, kada je sve to tako, drago biće ne javlja, zašto ga nema, zašto se ne susreće na javi, pjesnikovoj javi, koja i ne mora da bude ona realistička i stvarna java, ali ovđe očito u javi pjesnikovoj koja je samim tim onda posljedično i prava i zbiljska java. Java u kojoj pjesnik živi i kojoj zato i vjeruje. Sada se, dakle, postavlja pravo pitanje zašto se onda, ako se sve to zna i ako je sve to upravo tako, zašto se drugo biće ne javlja, zašto nije susretljivo, gotovo da se kaže zašto nije predusretljivo!, zašto nema inicijativu da se samo javi, da podstakne na susret, na razgovor, na druženje, na javu?! Otud čuveni stih: ‘’Mrtva si/A nema te’’!?

Toliko je zauman, nelogičan, neobjašnjiv, neodrživ i začudan, neobičan i uistinu paradoksalan i apsurdan ovaj stih da se Svetlana Velmar Janković zapitala da nije zapravo riječ o običnoj slovnoj grešci i da se htjelo reći: Mrtva si/I nema te!? No, poenta je upravo u vezniku koji ne ‘’dopunjuje’’ ravnodušno, neupitno, dodatno i podatno, odnosno koji se ne uklapa i spada u već pretpostavljeni i logični, očekivani i ‘’prirodni’’okvir, opus i značenjski koridor pojma uz koji se veže, na koji se oslanja i u odnosu na koji posljedično slijedi njegova upotreba i njegovo mjesto u stihu, strofi i pjesmi. Pjesniku je upravo bilo potrebno sve suprotno od ovog prethodnog. Suštinski mu je za ono što je htio reći i (o)pjevati bio potreban sasvim poseban veznik i sasvim posebno slovo, slovo odrečno, slovo buntovno, slovo hajdučko, slovo uskočko, slovo ustaničko, slovo enigmatično, slovo tajanstveno, slovo neomeđeno, i on ga je pronašao! To je slovo, to je veznik koji se protivi, koji kontrastira, koji (se) spori, koji protivriječi, koji ruši svu prijašnju pretpostavku i osnovu, svu raniju granicu, među i logiku na kojima počiva cijeli ovozemaljski i ovosvjetski plan i ravan postojanja i značenja – i pojmovnu, i misaonu, i logičnu, i jezičku.

No, nije samo stvar u tome što pjesnik živi sa svojom voljenom i poslije njene (fizičke) smrti, što je ona i dalje za njega živa, pa se čudi što se ne javlja iako je mrtva, jer je, dakle, za njega živa, a to je najvažnije. Uostalom, i ona sama je dala obećanje da će se javljati: ‘’Ta znaš li kako si obećala/češće da ćeš se meni javljat…’’ To se već ne može ‘’urediti’’ samo sa posthumnim životom drage osobe u životu onog ko je i dalje voli kao da je živa. ‘’Premišljao je… Senina je duša možda odmah po smrti ušla u neko žensko novorođenče.’’[5] Riječ je, dakle, o tome ‘’što svaka stvar/bješe zagrobno živa.’’[6] Tek pod tom pretpostavkom može umrla draga odmah u startu sama dati obećanje da će se javljati. Ni u jednom drugom ontološkom obliku ili valeru postojanja na nešto takvo se ne može računati! I zato pjesnik i vapi i poručuje, doziva, priziva i zaziva, i skrušeno moli i preklinje, ali i gotovo proklinje – iako ‘’u Boga nijesmo vjerovali/ni ja ni ti’’ – odlučno i jasno: ‘’Voskresni!/Voskresni ili sebe ili barem oči moje…’’ Jer: ''Sila moje ljubavi i mog zamišljanja jača je od tenkova.''[7] Ljudska emocija i poetska riječ jači su od svakog vojništva, topništva i militarizma!, pa makar to bila i ona da ‘’iscrpljena je svaka nada.’’[8]

Pjesnik krvavo pozdravlja svoju mrtvu voljenu (''On kad je spazi, iznenadi se, mada ne znađaše da je pokojna'') – groblje na kome je sahranjena ''puno je vjetra'' i prekriveno je ''krvavim lišćem ljudskoga mesa!'' – ''jaukom poludjelog vjetra/što čupa kose od bola,/od bola i jada besmislenog.'' [9]''Bila je prozračna. Kroz njeno telo jasnije se video duh nego što se kroz njenu haljinu videlo telo... Ona je imala lepotu udaljenosti od koje se je bojala... 'je li sve ovo možda san?... Ko zna kakva je java moga tela...?' Brzo bi stala pred ogledalo, osmehnula se pobedonosno, da zatim počne tonuti u tugu. Njena senka razuveravala je njene slutnje, ona joj je jasno kazivala da 'ovo' nije san, da ona stvarno postoji, ali u isto vreme ona bi, ugledavši svoju senku, toliko se zbunila, obradovala i uplašila, i potanjala zatim u tajanstvenost svoje prozračnosti, maglovitosti i udaljenosti.''[10]