Cetinjski privrednik Saša Martinović, čija porodica na Lovćenu ima katun, tvrdi da su mještani na sopstvenim imanjima u Nacionalnom parku potpuno obespravljeni, dok investitori betoniraju hektare zaštićenog prostora.
Naglašavajući da Lovćenu gravitiraju tri mjesne zajednice – Konak, Bajice i Njeguši, on kaže da mještani od toga što su im imanja u nacionalnom parku nemaju nikakvu korist.

“U Nacionalnom parku Lovćen imamo svoj katun koji je pripadao mom đedu i tu sam potpuno obespravljen. Imam pravo da radim, ali moram da prođem birokratiju”, kaže Martinović za Rmedia.

“Ja bih želio da nešto uradim, ali da mi je to olakšano kao što je olakšano investitorima koji dolaze na Lovćen, a koji su Lovćen ranije viđeli možda samo sa razglednice, a možda ni tako”, ističe on, dodajući da razlika u pravima ide na štetu domaćeg stanovništva: “Nemam pravo da u sopstvenom imanju uberem jednu suvu granu, a neko ima pravo da devastira hektare i hektare”.

LOVĆENU NE TREBA BETONIZACIJA

“Lovćen sve manje postaje nacionalni park, a sve više uzurpatorski prostor”, ocjenjuje Martinović.
On naglašava da nije protiv razvoja, već protiv betonizacije za koju smatra da uništava ono što je jedina prava vrijednost planine. “Lovćen ima savršenu prirodu i to je njegov najveći potencijal. Lovćenu ne treba betonizacija. Betonizaciju imamo svugdje. Lovćenu treba mir, tišina i ništa više”, poručuje.

Problem, tvrdi, nije investicija sama po sebi, nego neravnopravan položaj onih koji na tom prostoru žive.

“Nijesam ja protiv ekonomije i izgradnje, ali sam protiv da bilo ko ima pravo da investira, da od te investicije ubira plodove, a da su oni koji tu gravitiraju potpuno obespravljeni. Da nemaju nikakvoga prava. To su naša vjekovna imanja. Od nacionalnog parka stanovnici nemaju ništa. Bukvalno ništa, ne pitaju se ništa, nemaju pravo na svojinu, na miran i dostojan život”.

Kao poseban primjer navodi dalekovode koji su, prema njegovim riječima, mogli biti riješeni bez štete po mještane.
“Nije samo u pitanju žičara, imamo dalekovode koji su ljudima uništili sve. Nijesam protiv izgradnje. Ali dalekovod je mogao da se izmjesti ili ako nije mogao da se izmjesti mogao je da se stavi podzemni kabl pa da nikome ne pravi problem ako je morao tuda da prođe”, objašnjava Martinović.

NE MOŽE SE UNIŠTAVATI PRIVATNO DA BI SE NEKOME DONIO PROFIT

Sličan stav ima i prema projektu žičare: “Nije problem investicija u žičaru, ali je problem što domicilno stanovništvo nema nikakva prava na svojim imanjima”.

“Poenta je u tome da je tu naše porodično imanje i da ja želim da nešto radim tu za sebe i svoje potomke i da na kraju krajeva vratim spokoj precima koji su tu živjeli. Da se ne gledaju ruševine njihove, da se ne gledaju kućišta uništena”, kaže Martinović.

“Ja nikad nijesam predavao zahtjev da nešto radim jer ne želim da me dočeka neka rampa i da ja na sopstvenom imanju ne mogu da obnovim prađedovu kuću”, ističe Martinović, objašnjavajući zašto je važno pojednostaviti proceduru za obnovu starih kuća i kućišta na Lovćenu”.

Ubijeđen je da nijedan investitor, pa ni on sam, ne bi smio imati prednost nad onima koji su vlasnici zemlje. “Ne može se uništavati privatno da bi se nekome donio neki profit. Nebitno je ko je investitor, da sam ja, ne mogu ja imati pravo veće na Lovćenu od vas koji tu imate imanje”.

PREVIŠE BIROKRATIJE SMETA RAZVOJU PRIVREDE

Kao glavnu prepreku i sopstvenom i tuđem angažmanu na terenu navodi administraciju. “Kad radite i kada ste spremni da radite 12 sati dnevno minimum onda ćete da stvorite nešto, ali za to treba da prođe ogromno vrijeme. Birokratija je ta koja smeta. Ogromna papirologija”, kaže Martinović, koji se bavi poljoprivredom.

On ukazuje da su sredstva iz evropskih fondova dostupna, ali teško upotrebljiva zbog obima dokumentacije. “Kada pričamo o poljoprivrednicima, ogromna se sredstva dodjeljuju iz Evropske unije, mi smo korisnici većeg dijela tih sredstava, ali je ogromna dokumentacija potrebna da se to iskoristi.”

Prema njegovim riječima, bez te podrške modernizacija ne bi bila moguća: “Ti predpristupni fondovi su za crnogorsku poljoprivredu jako bitni. Omogućeno nam je da se modernizujemo na način što ćemo uložiti milion eura ili više, od čega će nam se vratiti polovina i to je ok. Iskoristili smo sve moguće povoljnosti tih kredita. Jer bez toga nema modernizacije. Ne možete vi danas da platite neku mašinu milion eura iako radite toliko godina.”

Kvalitet domaćih proizvoda, tvrdi, nije upitan, upitna je samo količina. “Imate najsvježiji primjer mlijeko. Ne vidim razlog zašto bismo insistirali na uvoznom mlijeku kada je naše mlijeko kvalitetom neuporedivo bolje. Ili vodu. Crnogorska voda je među desetak najboljih na svijetu, a mi pijemo ko zna što”, kaže Martinović.

ZAŠTO SU SE KUĆE VAZDA GRADILE PRI STIJENI?

Na primjeru mesne industrije objašnjava zašto Crna Gora teško može parirati uređenim tržištima EU. “Crna Gora nije imala tradiciju veće proizvodnje sem individualnih domaćinstava koja su se time bavila u maloj količini za sopstvene potrebe. To je moguće razvijati, a da stignemo EU u tom dijelu je jako teško. To su zemlje koje su potpuno uređene, koje imaju stočnu hranu na izvolte, sve firme koje se bave uzgojem svinja imaju svoja dobra na kojima sade kulture koje su im potrebne za uzgoj. Ne možemo praviti farmu bilo čega, a onda uvoziti hranu za to što radimo.”

Kao tešku anomaliju izdvaja pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko. “Imamo još jednu strašnu anomaliju, a to je da se poljoprivredno zemljište pretvara u gradsko-građevinsko zemljište. To je ozbiljan problem i onda se poslije ispostavlja da je neko povrće iz Albanije ili okruženja jeftinije od onoga što mi proizvodimo. Ja sam siguran da je kvalitetom naše bolje, ali su količine te koje diktiraju cijenu. To se nažalost godinama radi”, kaže Martinović.

Upoređujući današnji odnos prema zemlji sa onim koji su njegovali naši preci, Martinović podsjeća da su se kuće radili u ćošku imanja, pri stijeni, samo da ne oštete nijedan kvadrat doline: “Nijedan od naših predaka nije radio ove međe od zora no ih je radio da bi sačuvao ono parče koje je obrađivao na proljeće. I svaki kvadrat doline je bio obrađen. Danas toga više nema, sve se pretvorilo u sjenokos”.