Spajićev politički bućkuriš: Negatori genocida, ministri bez portfelja i Evropa bez pitanja
Negatori genocida u Vladi, principi u opoziciji
Jole Vučurović, član Nove srpske demokratije, čovjek čije se studiranje
odužilo više od decenije i političar poznat po negiranju genocida u Srebrenici,
nagrađen je ministarskom foteljom.
Istina, osim što će odmah zasjesti u udobnu fotelju, nije dobio ni opis posla.
Ministar je bez portfelja. Nema sumnje da će privilegije ministarske funkcije
uredno koristiti, dok će, možda, onako ministarski dokon, početi da piše
memoare pod naslovom: „Kako sam ratovao devedesetih.“
Njegovo imenovanje najbolje oslikava karakter Vlade Milojka Spajića. U toj
vladi ministre više ne bira premijer, već ih u nju ubacuju partije
parlamentarne većine kao košarkaški treneri u završnici utakmice, kada nastupi
cajtnot i svaka lopta mora završiti u košu. Tako svaka stranka dobije svog
ministra, bez obzira postoji li stvarna potreba za tim resorom ili ne. Rezultat
je vjerovatno najbrojnija vlada u Evropi, a možda i šire. Premijeru bi, u šali,
trebalo ponuditi nagradu ako bez greške nabroji sva ministarstva ili imena svih
ministara koje predvodi.
Da apsurd bude potpun, Vlada je gotovo prešla na telefonske sjednice. Ne samo
zato što očigledno ne voli transparentnost, već, ironično govoreći, ni sala za
sjednice više nije dovoljno velika da svi ministri mogu stati za isti vladin
sto.
Manje je iznenađujuće što je čovjek sa takvim političkim stavovima dobio
podršku stranaka vladajuće većine, čije političko djelovanje nerijetko prati i
snažan uticaj Srpske pravoslavne crkve. Mnogo je zanimljivije da su za njegov
izbor glasali i bošnjački poslanici.
Isti oni koji su prije nekoliko godina beskompromisno tražili smjenu ministra
Vladimira Leposavića zbog njegovih stavova o genocidu u Srebrenici. Tada su
tvrdili da za negiranje genocida nema mjesta u izvršnoj vlasti. Danas, izgleda,
ima. Samo ako je to cijena očuvanja fotelja i pripadnosti parlamentarnoj
većini.
Kriterijumi su se, očigledno, promijenili. Ili su, možda, potpuno nestali.
Zato je sasvim legitimno pitanje: da li bošnjački poslanici koji su podržali
izbor Jola Vučurovića i dalje smatraju da je genocid u Srebrenici istorijska i
sudski utvrđena činjenica? Ako smatraju, kako onda opravdavaju glas za čovjeka
koji je upravo po negiranju te činjenice postao prepoznatljiv u javnosti?
Izborom ministra Jola iznova se potvrdila izjava lidera Bošnjačke stranke
Ervina Ibrahimovića, izrečena tokom pregovora o ulasku te stranke u vlast:
„Nećemo se spoticati o Srebrenicu.“ Ta rečenica možda najbolje opisuje novu
političku realnost u Crnoj Gori – gdje se principi odlažu kada postanu prepreka
za ulazak u fotelje.
Ali ova priča prevazilazi domaće političke kalkulacije.
Nameće se pitanje i za Evropsku uniju i Evropsku komisiju: može li Vlada u
kojoj sjede ljudi poznati po negiranju genocida u Srebrenici biti prihvatljiv
partner u pregovaračkom procesu sa Evropskom unijom?
Još je teže razumjeti evropsku političku toleranciju prema činjenici da partije
koje čine ovu vladu na lokalnom nivou, u opštinama Zeta i Pljevlja, usvajaju
akte kojima simbolično “povlače” priznanje nezavisnosti Kosova, iako je vođenje
spoljne politike isključiva nadležnost države.
Ako su suočavanje s prošlošću, poštovanje presuda međunarodnih sudova,
dobrosusjedski odnosi i prihvatanje evropskih vrijednosti temeljni kriterijumi
za članstvo u Evropskoj uniji, onda građani Crne Gore imaju pravo da pitaju
gdje su ti kriterijumi danas.
Da li su evropski standardi ostali isti ili su postali fleksibilni kada
politička stabilnost postane važnija od principa? Da li je Briselu važnije da
ima sagovornika nego da taj sagovornik poštuje vrijednosti na kojima počiva
Evropska unija?
Građani koji iskreno žele članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji očekuju
dosljednost. Ne zbog finansijskih koristi koje članstvo donosi, već zato što
vjeruju da evropske integracije podrazumijevaju prihvatanje civilizacijskih
vrijednosti, poštovanje ljudskih prava, odgovornost za javno izgovorenu riječ i
jasno distanciranje od negiranja ratnih zločina.
Ukoliko vlada koja u svojim redovima ima negatore genocida i političke aktere
koji dovode u pitanje temeljne spoljnopolitičke odluke države može nesmetano
biti poželjan sagovornik Brisela, onda je legitimno zapitati se – da li su
kriterijumi isti za sve ili su i oni postali dio političkog kompromisa?
Hiljadama nevino stradalih u Srebrenici neka je vječni mir.
A onima koji su zarad vlasti zaboravili sopstvene principe – srećne fotelje.
Bez portfelja, ali sa mnogo političke udobnosti.
(R.Kovačević)
0 Komentara