Šest godina kasnije: cijena ćutanja
(15 riječi)
Piše: Nemanja Vukićević
Šest godina je od 30. avgusta. Dovoljno da se više ne raspravlja šta je ko očekivao, a šta dobio.
Ja nijesam bio za promjenu vlasti. Nijesam vjerovao da će ono što dolazi biti bolje od onoga što odlazi, ali izborni rezultat sam prihvatio. Jer demokratija nema smisla samo onda kada pobijediš.
Ono što nijesam prihvatio i što mi je danas mnogo važnije od samog 30. avgusta jeste ono što je uslijedilo, jer vlast je promijenjena, ali je zajedno sa njom na površinu isplivala jedna mnogo ozbiljnija bolest našeg društva. To je naša spremnost da ćutimo.
Da ćutimo kada se vrijeđa ono što nam je sveto.
Da ćutimo kada se ponižava institucija.
Da ćutimo kada se državna funkcija pretvori u privatnu pozornicu.
Da ćutimo kada politički submediokriteti, obučeni u uniforme i sa grbom države na sebi, ljube ruke popovima, a onda nam objašnjavaju kako izgleda patriotizam.
I tu više nije problem samo politika. Tu je problem psihologija društva.
Jer čovjek koji stalno živi u osjećaju ugroženosti lako prihvata priču da mu je za sve kriv neko drugi. Jedna poznata crnogorska psihijatrica je u jednom intervjuu prije par dana upozorila da mržnja nije psihijatrijska dijagnoza, nego društveni i kulturološki fenomen, te da čovjek ne mora biti bolestan da bi svjesno usvojio sistem vrijednosti koji drugome uskraćuje dostojanstvo.
To je možda najneugodnija istina.
Nije svako zlo bolest. Nekad je samo izbor.
Ali, kada takav izbor postane društveno prihvatljiv, onda problem više nije samo u onome koji mrzi.
Problem je i u onima koji gledaju. I ćute.
Jer ćutanje nije neutralnost. Ćutanje je saglasnost koja se pravi da je pristojnost.
Zbog svega navedenog, mislim da nam danas čast i dostojanstvo leže u tami. Ne zato što nas je neko pobijedio, nego zato što smo pristali da gledamo.
Gledamo kako se izvrće istorija.
Gledamo kako se državnost mjeri tuđim odobrenjem.
Gledamo kako se od građanina traži da se pravda zbog imena, jezika, zastave ili identiteta.
Gledamo kako se politička poslušnost predstavlja kao patriotizam.
I onda se čudimo što nam je društvo sve nervoznije, agresivnije i podijeljenije.
Čovjek koji nema osjećaj pripadnosti zajednici traži zamjensku pripadnost.
Neko je nalazi u partiji.
Neko u naciji.
Neko u crkvi.
Neko u mržnji prema drugome, a političar koji to razumije dobija savršeno gorivo. Ne mora da rješava probleme. Dovoljno je da pronađe neprijatelja.
Zato je šest godina nakon 30. avgusta manje važno ko je pobijedio te noći. Mnogo je važnije šta smo mi kao društvo postali poslije nje.
Jer nijesu nas podijelili samo političari. Pomogli smo im.
Dali smo im publiku.
Dali smo im aplauz.
Dali smo im svoje ćutanje.
I zato danas ne želim da pravim još jednu kolumnu o tome ko je kriv za 30. avgust. Ta priča je potrošena.
Hoću da govorim o onome što dolazi poslije.
O društvu u kojem će svaka vlast morati da zna da nije vlasnik države.
O društvu u kojem uniforma sa grbom neće biti kostim za političko ponižavanje institucije.
O društvu u kojem se popu može iskazati poštovanje bez ljubljenja ruku u ime države.
O društvu u kojem patriotizam neće biti mjera poslušnosti.
I, prije svega, o društvu u kojem će čovjek imati dovoljno dostojanstva da kaže "ne" čak i onda kada svi oko njega ćute.
Jer vlast se mijenja izborima, ali karakter društva se ne mijenja glasačkim listićem. Za to treba nešto mnogo teže. Treba imati kičmu. Šest godina nakon 30. avgusta, možda je upravo to naš najveći deficit.
Ne demokratija.
Ne zakoni.
Ne institucije.
Nego kičma.
A bez nje će nam svaka naredna vlast biti ista priča sa drugim imenima.
Zato pred revanšistima, bilo koje boje, ne treba uzmicati ni pedalj, ali ni pred sopstvenim strahom.
Jer kada jednom pristaneš da ćutiš zbog mira, sjutra će od tebe tražiti da ćutiš zbog poslušnosti, a prekosjutra će ti objasniti da je ćutanje patriotizam.
E, tu se već mora reći: "nije".
Ćutanje nije patriotizam.
Ćutanje je trenutak u kojem dostojanstvo počinje da umire, a Crna Gora je već dovoljno dugo ćutala.
"Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može."
Njegoš
0 Komentara