Na ispraćaju ratnog zločinca
Oskrnavljena crnogorska nošnja
Najmučnija, najuvredljivija, najponiznija,
najprimitivnija i najodvratnija slika sa ispraćaja srpskog „nepomenika“, ratnog
zločinca, u Beogradu možda je ona na kojoj se, u zaluđenoj masi, vide dvije
muške osobe obučene u crnogorsko odijelo, u trenutku kada prolaze pored kovčega
zlikovca.
Ljudi moji, zamislite: na ovom žaropeku, na beogradskoj
sparini, ududili se dvojica „Crnogoraca“ u debelom crvenom džamadanu, plavim
čakširama i bijelim getama i klanjaju se – da je bar kome, nego presuđenom
ratnom zločincu.
I trpe onu vrućinčinu samo da bi se izdvojili,
istakli, da se vide. Jer to je, po njihovoj pameti, glavno – da budu
primijećeni, a ne da, ako im je već do toga, iskažu svoj odnos prema osobi zbog
koje su došli na Topčidersko groblje.
Najvažnije im je da budu viđeni.
Nema sumnje da je u pitanju mentalitetna potreba tih
osoba. Ali, vjerovatno, na taj način treba da se pošalje i neka šira politička
poruka: da „Crna Gora“ zna da cijeni „heroja“, da i ona stoji iza „srpskog
generala“, zajedno sa „svojom braćom“ Srbima; da su Crna Gora i Srbija, sada
plus i takozvana Republika Srpska, „jedna familija“.
A nije dovoljno biti samo fizički prisutan – mora da
se to vidi.
Vjerovatno je u tom gestu i neka vrsta „odgovora“
crnogorskoj vlasti, koja se jedva, sa velikom mukom, ustezala da je Evropa ne
uhvati u raspoloženju poštovanja i odanosti ratnom zločincu.
Bilo kako bilo, Srbi mogu doći na ispraćaj „svom
generalu“ kako god hoće: obučeni u tanka odijela, možda neko i u majici sa
likom dotičnog. Ali „Crnogorci“, crnogorski Srbi, e, oni moraju da se vide.
Da cio „srpski svet“ zna da su i oni bili na sahrani
haškog osuđenika. Da „Crna Gora“ nije izostala sa „istorijske sahrane“.
No, da ostavimo ovu dvojicu, koji su se tako lako
vidjeli u zanesenoj pogrebnoj masi.
Najveći gubitnik u ovom slučaju – i meni je to žao –
jeste kultno crnogorsko odijelo.
Ono se oblačilo, ko ga je imao, a malo ih je bilo,
samo u prilikama koje su njegovom vlasniku i njegovoj porodici bile važne, koje
su im radost donosile.
Dakle, na svadbi, kad se ženi sin ili unuk, kad treba
odivu ispratiti u njen novi dom. I za ukop, svakako.
Da se pokojnik naredi kad krene na onaj svijet, da
ljudi vide i da se dive. I da ostane fotografija za potomke.
Pa se u crnogorskoj odjeći slikao i onaj koji je nije
imao. Vični fotografi imali su crnogorsko odijelo u svojoj radnji. Obučeš se i
slikaš. A sliku poslije uramiš – za uspomenu i dugo sjećanje.
I, eto, nesrećno crnogorsko odijelo obučeno je da
slavi zlikovca koji je pobio toliko hiljada ljudi, čija će „ratna spomenica“, a
Srbi su mu je već dali, zauvijek ostati u sjenci haške presude za genocid.
Slavna crnogorska odjeća je oskrnavljena. Ponižena.
Ukaljana.
Crnogorci nikada nijesu slavili – a u svečanoj odjeći
pogotovo ne – one koji su svoje „herojstvo“ iskazivali nad nejači, nad djecom,
ženama i starcima. Svoje herojstvo pokazivali su samo prema sebi ravnima. I
njima su odavali počast.
Sjetimo se samo kako su Osmanlije ispraćene iz Nikšića
kada su ga Crnogorci oslobodili. Knjaz Nikola je sa zarobljenim Osman-pašom, na
Cetinju, igrao šah. Smjestio ga je u jedinom cetinjskom hotelu – „Lokandi“.
To je crnogorsko viteštvo.
Slave se vitezovi, a ne ubice nejači.
Crnogorsko odijelo oblači se samo kada Crnogorac treba
da pokaže ponos, mudrost, ljudskost i svoje gospodstvo.
I zato ispraćaj ratnog zločinca nije prilika za to.
Nije crnogorsko odijelo problem.
Problem je onaj ko ga je obukao da bi se poklonio
ratnom zločincu.
Ilija Despotović
0 Komentara