Goran Sekulović
Birajmo…
Neđe je Milenko Perović zapisao da će DPS obnoviti crnogorsku državnu suverenost sa svim svojim vrlinama i manama, pri čemu je akcenat bio dat na DPS-ovskim ograničenjima raznih vrsta. Nalazeći sličnosti između velikosrpskih kleronacionalističkih unionističkih struktura uoči Referenduma 2006.g. i parlamentarnih izbora 2020.g., Perović se nadao i vjerovao da će iste biti poražene i 2020.g. kao i 2006.g. A neposredno poslije poraza prije šest godina napisao je sljedeće: ‘’Ako je DPS-u stalo do opstanka Crne Gore treba da stimuliše svoju suverenističku konkurenciju, kako bi se uspostavio blok različitih kolona suverenizma, koji bi bacio četništvo na smetlište istorije. Ako to u DPS-u ne shvate, ne samo da će propasti oni nego i Crna Gora.’’ Očigledno da DPS-u do 2020.g. nije bilo ‘’stalo do opstanka Crne Gore’’, a i sada se isto ponaša. Da mu je bilo stalo učinio bi sve da se ojača suverenistički blok i da se nakon 2006.g. – a osobito uoči 2020.g. i poslije nasilnih događaja pred zgradom Parlamenta iz 2015.g i sudskog procesa o ‘’pokušaju državnog udara’’ 2016.g. – sistematski, strpljivo i predano što brže i efikasnije izgrađuje i izgradi, pronalaze i na kraju i pronađe, realna i ozbiljna, kredibilna i kompetentna suverenistička alternativa ‘’prvoboračkoj’’ strukturi DPS-a i drugih suverenističkih subjekata koji su dominantno iznijeli teret formalne obnove punog crnogorskog suverenizma. Nakon referenduma 2006.g. tek je slijedio proces suštinskog građenja crnogorske suverenističke države i što je izuzetno važno – nacionalnog crnogorskog subjekta bez kojeg nema ni suverenističke države Crne Gore, odnosno nema ni Crne Gore!
Ovakvu pogubnu politiku DPS je nastavio i kao opozicija. Uvijek je jedan korak iza klerofašističkih struktura na vlasti. Dok su bili na vlasti može se lako shvatiti – ali nikako ne i opravdati! – kako su prenebregli svoj osnovni ljudski, etički, državni, politički, istorijski i civilizacijski zadatak da čuvaju, jačaju i šire povjerenje građana u obnovljenu punu državnu suverenost Crne Gore. Kao opozicija ni iz daleka ne koriste sve što im nudi aktuelna vlast kao bogom dani prostor da se afirmišu i dokažu kao kredibilna konkurentska stran(k)a u borbi za vlast. Kako je DPS dok je bio na vlasti imao niz autogolova i autodestruktivnih radnji, tako sada i aktuelna vlast ima kontinuitet autodestruktivizma na žalost crnogorskih građana kojima je primarni i priirodni cilj da bilo koja da je vlast u pitanju radi prije svega u njihovom (građana a ne u pojedinačnom i privatnom) interesu, a time i u interesu države (nasuprot poruci Zdenke Popović da je inflacija loša za građane, ali da je dobra za državu).
I neće se ovđe ništa mijenjati ili promijeniti preko noći. I u Crnoj Gori i u regionu. I u vlasti i u opoziciji. Dokaza za to je svaki dan bezbroj. Od državne sahrane presuđenog ratnog zločinca u Srbiji i slanja telegrama saučešća šefa crnogorskog Parlamenta porodici preko pritiska ‘’građanstva’’ na Kosovu i šire da se ukine prvostepena presuda vođama OVK (u čemu učestvuje i potpredsjednik Vlade Crne Gore) do populističkih najava crnogorskog premijera o velikom povećanju plata tik uoči glasanja o povjerenju šefu crnogorskog Parlamenta. Rekli smo već da DPS stalno kasni. A tajming je vrlo bitan.
Znajući da iza aktuelne vlasti u Crnoj Gori stoji moćna organizacija kakva je Srpska crkva iliti Crkva države Srbije, svi politički tekući događaji dobijaju svoj prepoznatljivi mozaik i vrlo vjerovatno moguću i praktičnu skorašnju realizaciju na predstojećim parlamentarnim izborima iduće godine. Pisao sam već da bi se od aktuelne vlasti akteri crnogorskog suverenizma mogli naučiti barem tome kako da se na najbolji mogući način (pre)grupišu i u nekoliko kolona, poput ovih prvih, i oni ponovo osvoje vlast, odnosno da je se ‘’dočepaju’’ (bolji izraz jer bilo koja do sada vlast u Crnoj Gori – a svi su bili u međuvremenu i vlast – pokazala je na djelu da joj je najvažnije da se što jači i masniji dio njenog bogatstva očepi i prelije u sopstveni džep). Ali, da bi se to dogodilo, potrebno je mijenjati ‘’ja pa ja’’ ideologiju i čuti i druge što imaju da kažu.
Crna Gora će (možda) ući u EU. Pa čak i da dobije ograničavajući i redukovan status, status drugorazrednog karaktera, to je za nas veliki korak. Ulazak Crne Gore u EU je naravno plod prije svega geopolitičkog trenutka i potrebe same EU da se nađemo tamo. Aktuelna vlast će uvesti Crnu Goru u EU (ako je uvede, odnosno ako nas prime ovakve kakvi smo) sa svim svojim manama i vrlinama, pri čemu je dakako akcenat (opet kao što je bio slučaj i sa DPS-om i obnovom punog suverenizma) na njena sva ogromna ograničenja i (auto)destruktivna angažovanja. Ali, to je realnost i to je Crna Gora. Da je DPS bio bolji i i patriotski posvećen do kraja nacionalnim i državnim interesima Crne Gore, znalački 30. avgust 2020.g. ne bi bio onakav kakav je bio. Ovako, džabe vam novci svirači. Śedite i vi i svi ostali tu đe ste, jer ni zato nijeste. Najgore je naravno što Crna Gora (auto)destruktivno, čini se nezadrživo, propada sa prilično velikom pomoći sa strane. Ali, (i) to je realnost.
Na kraju čujmo kako se Milenko Perović pokazao dalekovidim i u još jednom ‘’detalju’’. Odmah poslije smjene vlasti 2020. g. izjavio je i ovo: ‘’Postoje ruski apetiti, apetiti vlasti Srbije prema Crnoj Gori, apetiti SPC, Srpske patrijaršije i apetiti posebno MCP (što nikako ne treba izjednačavati) i apetiti u svakoj od postojećih koalicija. Da bi se sve to namirilo CG bi morala da ima vladu od 100-ak ministarstava, čak mi se čini i da bi tada bilo malo mjesta za sve te ambicije najrazličitijih političkih amatera“. Tek smo, dakle, na pola puta do ostvarenja realnog cilja aktuelne vlasti, realnog jer je realna i vlast, vlast jave a ne (grozomornog) sna. Pa, građani, birajmo…
0 Komentara