Kultura

SAJAM KNJIGA: PREDSTAVLJENA ZBIRKA ESEJA KNJIŽEVNIKA MILORADA POPOVIĆA

U zadnjih 100 godina ovo je treći udar velikosrpskog nacionalizma na Crnu Goru

Okt 01, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Knjiga eseja “Zbilje i prividi” Milorada Popovića predstavljena je u Bemaks areni, u okviru šestog Internacionalnog sajma knjiga. Knjigu su predstavili autor, Dragana Tripković, Nemanja Batrićević i Darko Šuković kao jedan od suizdavača, pišu Dnevne novine.

Zbirka “Zbilje i prividi” objavljena je u izdanju OKF-a i Antene M. Sadrži poglavlja “Vitalnost i ambivalencija plemenskog duha”, “Ustavni patriotizam utopija ili manipulacija”, “Inferiornost i megalomanija”, “Crnogorstvo kao manjinski usud”, “Njegoševa nagrada”, “Đukanovićevo državotvorstvo i nedovršeni nacionalni identitet” i “Izazovi budućnosti”.

“U malobrojnom narodu, kakav je crnogorski, koji iz popisa u popis postaje dramatično malobrojniji, identitet je ključno pitanje, presudno za Crnu Goru”, istakao je Darko Šuković.

“Niko već dvije decenije preciznije i tako duboko ne promišlja pitanja crnogorskog identiteta i niko se surovije u svojim esejima ne suočava sa tom crnogorskom ambivalencijom, sa užasnim promašajima, prije svega u obrazovnoj i kulturnoj politici, ove i svih prethodnih crnogorskih Vlada, kao Milorad Popović. Knjigu zaokružuje jedan paradoks da čovjek koji je najutemeljenije kritikovao sve te loše strane u državnoj politici, u ovim presudnim oblastima za budućnost i opstanak Crne Gore i Crnogoraca, morao je da napiše jedan drugačiji, literarniji dio u toj knjizi, u kojoj se bavio tim ljudima koji su ga sve vrijeme etiketirali”, naglasio je on.

Pošto su iz Antene M odlučili da uđu u izdavački poduhvat, ljudi kojima je stalo do toga ne mogu da kažu da nemaju gdje da pročitaju nešto što je važno, neke činjenice iz istorije Crne Gore.

“Naš problem su mali brojevi, a naš adut, nedovoljno jak je istina, činjenice. Niko sa crnogorske strane ne mora da falsifikuje jedan zarez, jedno slovo. To se nažalost nije pokazalo dovoljnim u obračunu sa jednom brutalnom mašinerijom propagande i laži koja se sručila na Crnu Goru. Godinama unazad imate činjenice koje vrijeđaju intelekt, ali ostaju činjenice. Nama i dan danas Mitropolit crnogorsko-primorski prodaje priču, i to vrlo uspješno, da on brani Crnu Goru kralja Nikole”, dodaje Šuković.

Prema njegovim riječima čovjek koji slavi 1918. brani Crnu Goru kralja Nikole.

“To može da prođe samo kod ljudi ovog nivoa poznavanja vlastite istorije. Insistiranje na istorijskim činjenicama i vjerodostojnim podacima manipulativno je predstavljeno kao zalaganje za novi, drugačiji postojeći montenegrinski, milogorski identitet. I to nažalost prolazi. Ne ide nam na ruku činjenica da je neko prethodnih 14 ili 30 godina dozvolio da budemo kulturna i medijska kolonija i umjesto da ispravimo naslage ispiranja svijesti 70 i kusur godina, to se u ovom periodu nekakvog emancipovanja Crnogoraca još pojačalo i ostavilo pogubne posljedice”, ocijenio je Šuković.

Nemanja Batrićević, koji je ujedno i pisao predgovor knjige, ukazao je na dihotomiju ovog književnog djela, tačnije da ova zbirka eseja sadrži psihološku analizu nacionalnog pitanja, a ima i tu književnu notu, makar u dijelu koji se tiče opisa ljudi koji su ključni akteri.

Prema njegovim riječima, u ovoj knjizi na analitičan način predstavljena je sudbina crnogorskog naroda savremenog doba, a sociološki profili koji se u njoj nalaze nije su plod fikcije već stvarnosti i svakodnevice.

“Ako je u dijelu polemike o nacionalnom pitanju na viđelo izašao Milorad Popović kao analitičar društvene zbilje, onda se u dijelu knjige posvećenoj zabludama o njemu kao pojedincu, u svoj snazi iskazao Milorad Popović kao književnik. Psihološki profili difamatora, ideoloških neprij atelj a i bivših saveznika razrađeni su do tančina”, kazao je Batrićević.

Lično svjedočanstvo o sitnim frustracijama i patološkim ambicijama čini da se na momente čitaju više kao književni likovi, nego li kao akteri političkih zbivanja, dodaje saradnik u nastavi na Fakultetu političkih nauka.

“Nijedna knjiga na ovom Sajmu nije dobila toliko na svom značaju i aktuelnosti nakon perioda izlaska. Pogovor sam pisao u junu, a ove teme koje knjiga obrađuje i uopšteno sama suština, u međuvremenu su dobile još više na značaju. Niko ne može da spori da je ovo bio pravilan pristup, što samo govori o vrijednosti Popovićeve knjige uopšte”, ističe Batrićević.

Kroz ključne likove obrađuju se najveće tragedije Crne Gore XX vijeka, suština izdaje, konvertitstva, onoga što je prije mjesec dana bilo skriveno, a danas više nije…

Ključni problem što Popovićev rukopis i potvrđuje, je problem kulturne i prosvjetne prirode, a ne nužno političko i ekonomsko pitanje.

“Država stvara nacije češće nego što nacije stvaraju državu i to je veoma važno sa stanovišta zabluda ili privida”, zaključuje Batrićević.

Popović je istakao da bi se njegova knjiga mogla čitati na isti način kao i Markesova “Hronika najavljene smrti”.

Mi smo, pojašnjava autor, jedna malobrojna ljudska zajednica koja je kroz razne forme, imena i istorijske kontekste trajala, a do dana današnjega nije uspjela da se stabilizuje.

“Na neki način, ovo što se sad događa mi daje neku satisfakciju u smislu da me jedan broj dobronamjernih, ne glupih ljudi gledalo sa čuđenjem, zašto se ja toliki niz godina bavim tim pitanjem, je li to neka vrsta egzibicionizma, intelektualne uskraćenosti…Identitet je ko sam ja i ko smo mi, ali nijedan od nas nije ni 24 časa ni Crnogorac ni Srbin, Hrvat, Albanac, u međuvremenu imamo različite osobine, afinititete, hobije, itd. Ali onog časa kada vam neko negira ono što jeste onda to pitanje postaje dramatično”, objašnjava Popović.

Odvajanje Đukanovića od politike Slobodana Miloševića, bilo je hibridno, imalo je neke ideološke uporišne tačke, ali to je bio jedan spoljni dio te storije. Kulturni agens nije u dovoljnoj mjeri formulisan. Kako tvrdi Popović, on je na to često ukazivao, znajući iz iskustava drugih malih naroda koji trpe hegemonizam, Korzikanci, Škoti, Velšani, Baskijci…

“Nijesmo imali ni političko vođstvo koje bi to razumjelo niti intelektualno elitu koja je imala cijelu sliku i bila sposobna da stvori održivu strategiju nacionalne obnove ili renesanse. Ovi naši lideri su mislili da je država sama po sebi dovoljna, pogotovo nakon ulaska u NATO pakt, da će relativni ekonomski napredak smiriti te kontroverze. Naravno, nije bilo tako… Velikosrpski nacionalizam svih ovih godina, od početka XX vijeka do danas ima konstantu da se u prvom redu različitim ideološko-propagandnim, represivnim, diplomatskim, administrativnim i drugim sredstvima poništi svijest Crnogoraca o svojoj posebnosti kao kondicija za likvidiranje crnogorske državnosti. To je kauzalitet koji neprestano traje, čak i u doba Titove Jugoslavije kada je crnogorska nacija bila zvanična ideološka kategorija. Razne borbe su se vodile unutar ideološkog sistema da bi se kroz formulacije određenih istorijskih događaja, ličnosti, dala određena značenja koja će sugerisati da je crnogorska nacija tvorevina Kominterne, druga Tita, Đilasa, itd, zbog geostrateških odnosa”, kaže autor.

Ovo danas što živimo, nastavlja on, ova nova bujica prostote i primitivizma to smo mi stariji već preživjeli 1988. i 1989. godine. Sve ovo je potvrdilo da crnogorska nacionalna i državna politika nije dostigla stepen zrelosti koji je bio neophodan da podupre ono što je Crna Gora radila ovih godina na vanjskopolitičkom planu. Uvijek je slaba i nestabilna ako nema unutrašnje agense koji je mogu podržavati na relevantan način. Takođe je potvrdila da se velikosrpski nacionalizam još brutalnije, retrogradnije očitao u negiranju crnogorske posebnosti i Crne Gore u zadnjih dvije godine.

“U Srbiji ćete na prste jedne ruke naći ljude koji tvrde da je Njegoš crnogorski pisac. I onaj nacionalizam 1918. i 1989. imao je neke sekularne, drugačije ideološke koncepte. Ne može nijedan homogenizam biti napredan sam po sebi jer on uvijek podrazumijeva nasilje, ali ovo danas što se izlilo u Crnoj Gori, ovo je poraz, ovo nije samo poraz Crne Gore, već srpske nacije, jer ti popovi, ti ziloti, te vradžbine, to praznovjerje se na tako brutalan način pokušava postaviti kao mejnstrim u jednom društvu koje planira da uđe u EU, koje pokušava biti dio evroatlanske civilizacije. Ovo je naš strašan poraz”, navodi Popović.

U zadnjih 100 godina ovo je treći udar na Crnu Goru sa istim ciljem, oni to više i ne kriju, vidi se iz izjava srpskih drugorazrednih dužnosnika. Ovaj, kako ga naziva Popović, besprimjerni hibridni rat nije vođen nigdje na svijetu a da se nije završio oružanim sukobom, a kod nas izborima.

“Na vlast u suverenoj zemlji došla je struktura koja smatra da ta vlast ima više suverenosti nego što pripada jednoj zemlji.Nije ovo tako dramatično kakve su bile okolnosti u ranijim vremenima, vjerujem da će ova garnitura vrlo brzo pokazati da ona ne zna upravljati Crnom Gorom. Problem srpskog nacionalizma je u tome što on hoće sve, a ne daje minimalnu šansu za kohabitaciju, kompromis. Englezi dozvoljavaju Škotima jezik, Španci Kataloncima i Baskijcima takođe, a oni nama ne dozvoljavaju ništa. Kažu vi ste Srbi ili milogorci, ili ste kopilad, itd. Ne daju nam šansu da pravimo dogovor, već je ili da nestanemo ili da se borimo”, tvrdi on.

Međutim, Crnu Goru ili crnogorsku naciju ne može ništa uništiti, ova zemlja planira da uđe u EU, po njihovim konvencijama kao nacionalna manjina imali bi pravo na jezik, na vjerske slobode i na kulturne institucije… U to je sasvim siguran, uprkos zastrašujućem stanju stvari danas, ali i mnogobrojnim iskušenjima koja nam predstoje narednih mjeseci i godina.

“Čovjek koji se najavljuje za mandatara Vlade ne priznaje Darvinovu teoriju evolucije, a politički uzor mu je Ahmadinedžad, predsjednik Irana koji je zbog radikalizma smijenjen. Upravo u tome vidim šansu da nije toliko ljudi u Crnoj Gori zaslijepljeno i glupo da će ići u propast, jer ta politika može samo da vodi u primitivizam, zatvaranje, jer popovi danas u Evropi sjede u manastirima, crkvama, nema ih na trgovima, ne kade po ulicama, itd…”, zaključuje Popović.