U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje autora Božidara Proročića i dr: Željke Lovrenčić i izlaska dvije panorame savremenog Crnogorskog i Hrvatskog pjesništva ,,Odlazak u stihove’’   i  ,,Razlog za pjesmu’’ predstavljamo jednog od najznačajnih savremenih crnogorskih pjesnika predstavljamo vam jednog od najznačajnih savremenih hrvatskih pisaca:

KREŠIMIR BAGIĆ

ŠESNAEST

kada bih mogao biti broj

bio bih šesnaest

rado bih primao goste

koji spajaju točke i pokrete

koraci i riječi vodili bi do mene

krijepio bih putnike

pjesnike dozivao elipsama

kao bršljan na starom zidu

šesnaest je skladan i dobar broj

lako se množi i dijeli

možeš ga crtati i mjeriti

ispisivati dok ti ne ponestane daha

šesnaest je pravac krug i trapez

šesnaest nikad ne kasni

šesnaest je kult rajčica i let

šesnaest je istina iznad oblaka

kada bih mogao biti broj

bio bih šesnaest

gostima bih govorio

uđite ja sam šesnaest

KROŠNJA

Ispočetka bila točka

mijenjala boje

ljubavnike

šumila u ptici

krošnja

bila slijepa

da je nitko ne ugleda

da je nitko ne poleti

kad joj se silazi

krošnja

kasnije točku napustila

i kristal i nebo i misao

postalo joj tijesno

pa se smanjila

krošnja

onda došli mnogi

(s njima i ja)

otkinuli po list

kazali to je

krošnja

a ona lebdjela u zraku

bijelila sunce

zlatila snijeg

ponavljala

krošnja

krošnja

ne mogu te shvatiti

iz tebe pobjeći

kazati ja nisam

krošnja

a i zašto bi

(šapuće moj list)

kad jesmo

ja tvoja životinja

ti moja

krošnja

a pjesma

je li ona

životinja ili

krošnja

ispočetka je bila točka

(ljuti se moj list)

mijenjala boje

ljubavnike

šumila u ptici

ali joj postalo tijesno

pa se smanjila

sada raste umjesto tebe.

MRAK U SLIKOVNICAMA

ravnica mi prilazi odasvud

ili ne prilazi

nalazim je

stojim penjem se silazim

ona me gleda

kaže: tu smo

šetam gradom ona pogledom ruši nebodere

kaže koraku: more ne može skočiti u vodu

zato nam rastu brodovi

ravnica stanuje u meni putuje

gdje ja stignem ona se

odmori

dok je još u slikovnicama mrak

ravnica ustane odjene se

i čeka

ono što s njom dijelim

sva mi je imovina

tu smo

široko smo

EPIDEMIJA POKLIČA

Prije koju godinu okružili su nas pokliči. Muški,

ženski, crveni, žuti, ćelavi, pobjednički, izdajnički,

navijački, desni, lijevi, jutarnji, večernji, biciklistički, radosni, neutješni… Ljudi su prestali normalno

razgovarati, šetati, šutjeti, razmjenjivati pozdrave.

Susjed se nadvikuje sa susjedom, pekar s kupcem,

plakat sa zidom… Više nije moguće biti intiman

ili zbunjen, kazati ‘možda’, ‘ipak’, ‘tko zna’, ‘vidjet ćemo’...

Svaka situacija i svaki čovjek imaju svoj poklič. ‘Živio’ i ‘Dolje’

izmjenjuju se nevjerojatnom brzinom, napučuju ulice i gostionice,

prodiru u spavaće sobe, zavlače se u postelju, na koncu lijepe za

kožu. Dodir s pokličem jedne tjera u ognjicu, dok

u drugih izaziva svrab. Prvi mu kažu ‘Živio’, a drugi

‘Dolje’. I jedni i drugi, međutim, zaboravljaju mjesto

u šumi na kojemu se susreću misao i tiha emocija. Ne dogodi li se čudo, pokliči će uskoro pojesti i

šumu i nas. Prostorom će kružiti grleni zvukovi, sudarati se, poništavati i množiti - kao u svakoj pravoj

drami. Ili možda nije sve tako crno. Možda, ipak,

tko zna, vidjet ćemo…

POGLED

Skočio sam davno i nikako da prizemljim.

Zapravo maknuo sam se s čvrstoga tla, zaboravio

grad, postao prolaznik. Lebdim tako već petnaest

godina. Oko mene raste trava, miriše poljsko cvijeće,

poslije ljetnih pljuskova raslinje mi dotiče lice.

Slučajno započeta igra ima samo dva smjera – gore

i dolje. Kada mi se učini da se prekomjerno uspinjem, poželim biti rudar.

Zaklopim oči, a sunce mi

sjedne na čelo kao svjetiljka na kacigu. Kada, pak,

počnem padati, široko raširim vjeđe, pogledam

sunce u oči i upitam:

- Možeš li izdržati pogled?

Ono se nasmiješi nevoljko kao čovjek koji nema što

kazati. I ode svojim putem. Oko njega raste trava,

miriše poljsko cvijeće, poslije ljetnih pljuskova raslinje se pretvara u srebrne zrake. Ponekad prođe i

godina da se ne sretnemo. Kada se to ipak dogodi,

sunce posramljeno sagne glavu i prošapće:

- Ne mogu.

Krešimir Bagić (Gradište, 1962), pjesnik, stilističari kritičar. Objavio je zbirke pjesama: Svako je slovokurva (s B. Gregorićem, 1988), Između dva snažna dima (1989), Krošnja (1994), Bršljan (1996), Jezik zasvaku udaljenost (2001), Le palmier se balance (Pariz, 2003), U polutami predgrađa (2006), Trebalo bi srušiti zidove (2011), Plaši li te moja boja (2013) i Tkobaca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème desmiettes de pain en traversant les bois (Rennes 2016).

K tomu, stručne knjige: Živi jezici (1994), Umijećeosporavanja (1999), Brisani prostor (2002), Treba lipisati kako dobri pisci pišu (2004), Rječnik stilskih figura (2012), Uvod u suvremenu hrvatsku književnost (2016) i Pogled iz Dubrave (2017). Predavao jehrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996-1999).

Bio je voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005-2009). Profesor je stilistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Urednik je portala stilistika. org.