Danas u Crnoj Gori nema mlađih, novijih pisaca za đecu i mlade. Zašto je to tako?

   U vrijeme kada sam počinjao da pišem mogao sam objavljivati svoje pjesme, priče i prijevode u brojnim časopisima, listovima i podliscima za đecu u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, pa i u Sloveniji i Makedoniji.  Objavljene pjesme i priče bile su podstrek da se i dalje stvara. Bilo je takođe mnogih izdavačkih kuća u kojima su štampane knjige crnogorskih i drugih pisaca za đecu. Osim toga, crnogorski pisci su mogli da prodaju svoje knjige đeci u školama, što je sada strogo zabranjeno od strane “dušebrižnika” iz Ministarstva prosvjete Crne Gore, a što nije slučaj u Srbiji. Sada nema ni sponzora, pa naši pisci o svom trošku objavljuju svoje knjige u minimalnom tiražu od 50 i 100 primjeraka, ne mogu ni u knjižarama da ih prodaju i poklanjaju ih samo svojim prijateljima i redakcijama dnevnih listova, u kojima se rijetko nađe vijest da je objavljena knjiga nekog našeg pisca za đecu. Nema crnogorskih listova i časopisa za đecu, niti podlistaka u dnevnim novinama. U brojnim prosrpskim časopisima za đecu “Nove škole” iz Podgorice (“Šiki-Miki”.”Školarac”, “Školarka”, “Naj” i drugim)  nema književnih priloga crnogorskih pisaca za đecu.

  U takvoj situaciji samo je u “Prosvjetnom radu” izlazio podlistak “Đečiji svijet” i pripremljen crnogorski časopis “Vrhovi”. Ali, Ždanovci iz prije svega Zavoda za izdavanje udženika i Ministarstva prosvjete Crne Gore onemogućili su, prvo, izlaženje “Vrhova”, pa, kasnije, i “Prosvjetnog rada” ukinuvši mjesto odgovornog urednika lista.

   "Prosvjetni rad" je trebao da bude na korist crnogorskog otečestva i svih prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika naše zemlje, samostalna Novinsko-izdavačka javna ustanova kao što je to bio više od 60 godina – odnosno sve do 2012.g. godine kada je njenim pripajanjem Zavodu za udžbenike počeo njen hod po trnju, a poslije četiri godine od toga, tj. 2016.g. je i zvanično praktično ukinut kao samostalni štampani medij kojeg je davne 1949.g. osnovalo tadašnje Ministarstvo prosvjete i kulture NR CRne Gore – da ne zavisi ni od koga, a najmanje od Zavoda za izdavanje udžbenika i negatora svega crnogorskog.

   Dosta mi je takozvanih članova DPS-a koji su formalno članovi radi privilegija i ćara, a ustvari su prikrivene posrbice i velikosrbi, obrijani četnici koji potajno, mučki, đe god mogu rovare protiv crnogorske nezavisnosti, suverene države, nacije, jezika, kulture, prosvjete i crkve. Takvi blate časno ime DPS-a, a kuda nas to može odvesti pokazuju i najnoviji događaji koji i dalje prijete ozbiljnoj destablizaciji naše jedine nam domovine koju pokušavaju da sruše i spolja i iznutra.