U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam: Božidar Prosenjak

Priredio Božidar Proročić

BOŽIDAR PROSENJAK

BARBA

Barba je bio mlad!

Barba je imao krila,

a onda je došla vila,

mlada, lijepa k’o slika;

još mu se i danas

zamuti pogled od njezina lika.

Ljubio je barba vilu

na milo i na silu,

jer vila je vila,

sve dok nije shvatio

da više nema krila.

Od tada,

barbin život više nije

kao prije.

Sad barba pije

i razmišlja

uz čašicu rakije…

Nekako mu ne izlazi na čisto:

kad bi mu se vratio

sav život opet unazad,

sve ono što je bilo prije,

bi li opet postupio isto?

Jer krila su krila,

ali i vila je vila,

a krv kad uzavrije…!!!

Zatim barba natoči sebi

još jednu i ispije.

(2006.)

ČUDO USKRSNUĆA

Tek kad ti se korak

izmiri

s imetkom gubitka,

svojim slijepim srcem,

skrhan od ganuća,

dodirnut ćeš,

čudo uskrsnuća.

(1996.)

POETSKA RAZGLEDNICA

Oprosti, ja se ne usudim pisati pjesme,

nikad to, čini se, nisam znao.

Uzeo bih samo iz stihova ono nešto

i to bih ti dao!

Nudim do bola crven cvijet za ispriku

što noćas u grudima zgriješih s tobom…

Hodala si mi bosa u srcu

kao u nekom tebi i meni nepoznatom stanu

i otvorila širom prozore

pa mi sad toplo sunce drsko ljubi dušu

kao što zaigrana žena vršcima duge kose

cjeliva svome voljenome nos i trepavice.

I još mi se čini kao da ću iznenada čuti:

Prostrt je stol!

Ipak ustajem ispod pokrivača vjekova,

iako sam mislio da me nema,

da više odavno nisam…

I, gle čuda, pada s mene bol

i ja poput prvih ljudi prije grijeha,

bez stida sâm pred sobom i pred Bogom

opet mogu stati gol!

Što se to zbilo?

Htio sam tebi biti

tlo na koje ćeš stopalom stati, sigurna;

rukohvat tvojoj duši i ruci, usnama…

Beznačajan vratar koji

i bezbroj puta otvara ista vrata;

klin o koji ćeš vješati strah prije spavanja.

Htio sam tvoju šutnju uzeti u ruke

kao skupocjenu violinu

i svirati tebi samoj, nama,

uz večeru i svijeće,

notama tišim od posramljena lahora

i dodirom mekim

na onim samo tvojim strunama.

Htjedoh pokrenuti pjesmu punu svega

koju nisi htjela, nisi znala, ili nisi mogla čuti

tako dugo vremena…

Htio sam ti dati jutro

nasmiješeno nakon dobrih snova,

a ispod svake niti kose, u korijenu,

makar samo blagu slutnju

da si sada samoj sebi sasvim nova…

Začuđena…!?

Htio sam da sve i u svemu

budeš ti, samo ti…!

Da ti dođem sa šalicom vrele kave ili čaja,

da osjetiš onu stranu ljubavi

s druge strane jastuka, da se okreneš i vidiš…

To sam htio!

Htio sam da je nađeš svakom svojom porom,

čudesno do izazova, do mira,

da polako sklopiš oči umorne od sreće,

i da se u tebi sve sâmo dogodi,

onako kako mora…

Htio sam biti ona neodrediva crta

između meke pučine i čvrste obale

koja veže i krhko i neraskidivo

kao nîti suza dvije zagrljene prilike

dok stoje zajedno, a razdvojeno;

vez iz sna poput čipke od paperja,

ili možda kao uporne molitve pokojne bake

koja i preko crte živi u korak s unukom.

Čudo!?...

Htio sam da najprije ljubav Božja

bude krov tvoje kuće.

Ženo, taj svemir koji silazi na nas

u treptaju zvijezda

već je tisuće svjetlosnih godina star,

ali je naše sâda,

a tako sam možda i ja

tebi ispao sličan dar,

više u srcu nego u rukama.

Ja slutim, Bože, da mi nudiš samoću,

ali, Bože, ja te molim, ja hoću

da ona ne bude sama!

Nezgrapna je ova pjesma a ja zbunjen,

u odsjaju daljina još više...

Još više, još dublje sâm!

O ženo, možda na kraju ti spasiš stvar

i kažeš: Znam…!

(2014.)

SVJEDOK

Na ukletoj gozbi sred mraka

uvijek se netko penje na stolac.

Prost puk traži svjedoka

nabijanju Zemlje na kolac.

Gurnite Sunce na klimava kola,

čujmo tog Starca bez jednog oka!

Stavite Bibliju nasred stola,

nek se sudi na iskaz ovog svjedoka:

Tko nam je krao iz pješčanog sata?

Ja ne znam…!,

zadrhti Starcu bljesak oka

i drhtavim glasom se brani:

… jer otkad gledam na Zemlju s visoka

jedan njen dio je vazda u tami,

a krade se baš na toj strani.

(1973.)

IZVJEŠTAJ SA SPROVODA SRETNOJ

TRATINČICI

Izrasla je na međi kalendara

kao poljubac u travi

vrisnut u nebo,

šutljiva kao ranar u četveropregu.

Zajedno smo pili

san zvijezda do dna,

ta mala cvjetiljka i ja,

u razumnoj mjeri zaljubljeni

svatko u sebe.

A kad joj darovah

svoje sada - bezuvjetno,

najskuplju perlu vječnosti

u ogrlici vremena,

ona mi dobaci

mjesečasti osmijeh

iz rosne kapi - stidljivo

preko svoga bijelog ramena

kao mlada žena nakon poroda.

i na rastanku mi reče:

Ja ću odsad dalje

samo pravim putovima!

…I smrska je cipela.

Sklapam korice knjige

i polažem na njih

vijenac usana.

 Božidar Prosenjak rođen je 1948. godine u Koprivnici, u sjevernom dijelu Hrvatske. Školovao seu Kuzmincu, Koprivnici, Parizu i Zagrebu, gdje jezavršio Filozofski fakultet na odsjeku za romanistiku. Profesionalni je književnik. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi u Velikoj Gorici, blizu Zagreba. Autor je šezdesetak knjiga za djecu i odrasle.Danas je jedno od najznačajnijih imena u hrvatskoj književnosti svojega naraštaja. Djela su mu uvrštena u školsku lektiru i školske udžbenike. Njegovroman Divlji konj ubraja se u klasike književnosti idoživio je više od 20 izdanja u Hrvatskoj. Prosenjakje dobitnik uglednih domaćih i stranih nagrada zaknjiževnost Pojedini radovi prevedeni su mu naviše od dvadeset svjetskih jezika.