Mogao je Milenko Lainović da postane bogat trgovac ili biznismen, vrsni intelektualac, nadareni sudija ili advokat, vrhunski slikar, ljekar, univerzitetski profesor, naučnik-istoričar…Mogao je, jer su Lainovići jedna od najstarijih, najpoznatijih i nekada najbogatijih crnogorskih građanskih porodica, u kojoj su pripadnici mnogih generacija u rasponu više od šest ipo vjekova od kada su se doselili iz Bratonožića u Podgoricu, sve to bili i jesu. Ali, Milenko se od malena vezao za svog brata od strica dr Branka – poznatog zubara u Podgorici prije Drugog Svjetskog rata, oca istaknutog likovnog umjetnika i mislioca Cvetka Lainovića. Od zubarske bušilice nije se nikada više odvajao. Nije je gasio ni u Kraljevini Jugoslaviji, ni za vrijeme okupacije od strane Dučeove Italije i Hitlerovog Trećeg Rajha, ni za vrijeme više od pola vijeka komunizma.

   Počeo je zubarsku karijeru kao učenik-šegrt uoči Drugog svjetskog rata kod čuvenog dr Rista Kusleva (kako se u to vrijeme uobičavalo), da bi već 1943, kada je dr Kuslev umro, sa petnaest godina, preuzeo njegovu ordinaciju. Pacijenti – prije Drugog Svjetskog rata oficiri Kraljevine Jugoslavije, visoki činovnici Zetske banovine, poslanici, ministri. Za vrijeme okupacije ponovo visoki oficiri, ali italijanske vojske koje je predvodio komandant Podgorice Mario Mori, njemački oficiri, čelnici okupatorskih civilnih službi, pripadnici crnogorske građanske, tzv. kvislinške elite raznovrsnih političkih uvjerenja – zelenaških, nacionalnih, četničkih, ljotićevskih, ''persona'' Đuro Pešić, direktor podgoričke Gimnazije, koji je zabranio da se iz nje nosi cvijeće prilikom sahrana poginulih četnika, kao i da učenici i profesori koji su pripadali četničkom pokretu dolaze na nastavu sa šubarama, kokardama i mrtvačkim glavama, zbog čega je na kraju i ubijen...Nakon oslobođenja formira prvu Zubnu ambulantu u Podgorici i opet pacijenti ministri i poslanici, ali sada komunistički i ''narodni'', kako se govorilo. Već 1946 odlazi u Sarajevo gdje završava Srednju zubarsku školu, a 1948 upisuje stomatološki odsjek na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od devedesetišest studenata jedino je on diplomirao u redovnom roku 1954, postavši prvi doktor zubne medicine i u Crnoj Gori i ‘’u historiji Zagrebačkog sveučilišta.’’ Slijede specijalizacije u Zagrebu, Rimu i Beogradu.

Hipokratova zakletva

   Tako su sticajem nepredvidljivih istorijskih okolnosti i zahvaljujući jednom nesvakidašnjem talentu, stalnom učenju i usavršavanju, velikom radu, požrtvovanosti, entuzijazmu, predanosti, vrhunskom medicinskom i stomatološkom obrazovanju, uzuzetnom profesionalizmu, visokoj stručnosti, maksimalnom držanju Hipokratove zakletve, minucioznosti i gotovo nepogrešivosti u poslu, njegove usluge tražili i, naravno, dobijali i obični ljudi, ali i pripadnici vrhuške nekoliko ''režima'' iz više istorijskih epoha, političke elite i društvenog krema kako prije, tako i tokom i poslije Drugog svjetskog rata, evo već preko šezdesetipet godina. Stigao je popravljati zube i velikodostojnicima Jugoslavije Karadjordjevića, i Dučeovim i Firerovim oficirima, i Titovim komunističkim prvacima... 

   Posebno je bilo interesantno raditi u bivšoj SFRJ. Jer, punih trideset godina bio je – ilegalac. Od 1961. do 1991. na snazi je bio Zakon o zabrani privatne ljekarske prakse. Privatni zubari su morali u – ilegalu. Međutim, kod jednog od njih, najpoznatijeg, dolazili su i dalje bivši pravi gerilci, nekadašnji najpoznatiji partizanski ilegalci, a potom najugledniji crnogorski političari i državnici. ''Inkognito''. Bivši ilegalci kod ilegalca kojeg su oni sami stvorili. Komšije dr Lainovića nijesu javno smjeli pričati da se u ulazu i u hodnicima zgrade najsrdačnije pozdravljaju sa predsjednikom crnogorske Vlade, Skupštine, ministrima i poslanicima...Morala se čuvati tajna da su kod ''maestra'' Milenka Lainovića, i pored nastupajuće zabrane, nastavili privatno da popravljaju zube crnogorski komunistički funkcioneri, upravo oni koji su je i kreirali, donijeli i izglasali. U danu kada je proglašen Zakon, Blažo i drugovi prije podne su sjedjeli u Skupštini, a naveče u zubarskoj stolici dr Lainovića. Na jednoj strani, morali su odraditi ono što je ideologija koju su (op)služili i kojoj (nije)su vjerovali zahtijevala, a na drugoj, zdravlje je tražilo svoje. A najbolji u tom delikatnom poslu, zna se ko je bio – dr Milenko.

Zubima je bilo pomoći, a komunizmu nije

   Tako je život pobijedio dogmu. Komunistička ideologija se rastakala postepeno, gotovo nevidljivo, svakodnevno, korak po korak, plompa po plomba. Zakoni i teorija su išli drumom, a praksa i stvarnost šumom. Komunizam se samourušio najviše zahvaljujući zagrcnutosti od svojih ideoloških laži: uglavnom je jedno pričao, a drugo radio. Marks i Lenjin na nebu, a ideali odveć daleko. Raskorak između riječi i djela je ‘’krasio’’ i komunizam, koji je baš zbog tih i sličnih ‘’slatkorječivih’’ laži i kritikovao kapitalizam i pokušao da prevaziđe njegove slabosti. Komunizam se kvario i taj neumitni proces dr Lainović je mogao pratiti kao malo ko tako neposredno u svojoj ordinaciji popravljajući zube ''ljudima posebnog kova'', razgovarajući s njima i družeći se, vrlo brzo postavši i njihov intimus. Bilo mi je jasno, kaže dr Lainović, da je zubima bilo pomoći, a komunizmu nije. Uništavao se iznutra, ili kako bi rekao Lenjin, glave su mu došli mangupi u njegovim sopstvenim redovima. Iako nikada nije bio član nijednog političkog pokreta, dr Milenko Lainović je tako ne svojom voljom postao čovjek koji je plombama višedecenijski rušio i srušio komunizam.

   Naravno, zakon je morao ''da važi za sve'', pa i za one najbolje zubare. Socijalizam ''nije'' pravio razlike među ljudima, barem nije htio ili nije smio praviti. Na tome je uostalom i počivala njegova ideologija. I dr Lainović nije smio privatno popravljati zube. Ali, kako odbiti jednog Blaža Jovanovića sa porodicom, Filipa Bajkovića, Andra Mugošu, Dušana Vukovića, Veselina Đuranovića... 

   Dolazili su i kod dr Milenka inspektori iz nekadašnjeg  SUP-a da popišu opremu i stave ''plombu na plombe'', ali to se nikada nije desilo. Preko dana bi inspektori zatvorili butigu, a naveče bi se opet stavljala ''u pogon'' kada bi došli ''Blažo i drugovi''.

Antrfilei

Bolji od Lainovića

Jednom je dr Lainović rekao sestri da pacijentima kaže da nije u ordinaciji, jer je morao pripremiti važno stručno saopštenje. Ubrzo čuje kako sestra nekom kaže da nije tu, a on uzvraća da je iz Mojkovca i da mu je sinu prilikom intervencije ''iščašena'' vilica. Išao je svuda, ali su mu rekli da to može ispraviti jedino dr Milenko Lainović. ''Ne idem dok ga ne vidim'' – bio  je uporan. Doktoru je bilo žao pacijenta, ali nije htio da sestru dovede u nezgodan položaj. Izašao je u čekaonicu, ali ''stričan'' nije htio da čuje ni za koga, osim za ''dr Milenka''. Doktor se snašao rekavši da on treba samo da pogleda ranu, pa će izvijestiti dr Lainovića. Bilo je dovoljno par sekundi da zglob ''škljocne'' i vrati se u prvobitan položaj. Stričan se iznenadio i prišao doktoru, rekavši tiho: ''Mladiću, ne znam ko si, al' si bolji od Lainovića!''

Stomatolog i stomak

''Kad sam završio fakultet, stavio sam na ordinaciju natpis: 'Stomatolog'. Počeli su dolaziti pacijenti koji su se žalili na bolove u stomaku. Bilo mi je jasno da riječ stomatolog mnogi još prilično bukvalno shvataju. Zamijenio sam je sa 'jasnijom' firmom: 'Ljekar za bolesti usta, zuba i vilica'.'' 

Cikotić

   ''Poslije Drugog Svjetskog rata na fakultet se upisivalo planski i svaki kandidat je morao da predloži tri alternative za studranje. Ja sam htio da studiram isključivo stomatologiju. Plašio sam se da mi to neće biti dozvoljeno. Dugo sam razmišljao koja još dva fakulteta da predložim. Iz straha da mi ne izmakne stomatologija, odnosno iz želje da samo nju studiram, ja sam i pod a, i pod b, i pod c, upisao: stomatologija. 'Ovo mora da je neki veliki cikotić' – prokomentarisao je ondašnji ministar zdravlja Mato Petrović.''

Crna Gora iznad svega

   Dok je jednom u ratnim godinama, čistio dvorište kuće Kusleovih (jer je i to bila obaveza učenika-šegrta), pronašao je ''grumenčić'' zlata od nekih četrdesetak grama (što je tada bilo prilično bogatstvo), koji je vjerovatno negdje slučajno ispao prilikom obrade. Predao ga je gospođi Kuslev. Tada – nakon kapitulacije Italije – u ordinaciji je na kratko radio i dr Aurelio Rufa, italijanski kraljevski oficir-stomatolog, kojeg su na taj način pokušali spasiti, ali su ga Njemci ubrzo otkrili i internirali. Od tada o njemu više ništa nijesu čuli. Dr Lainović kaže da je od njega jako puno naučio. Krajem pedesetih godina, odmah pošto je dr Lainović stigao u Rim radi specijalizacije, potražio je dr Rufa preko telefonskog imenika. Ispostavilo se da italijanski doktor radi upravo na Institutu na kome je specijalizirao dr Lainović. Dr Rufo je svojim kolegama saopštio čak i detalj o pronađenom zlatu prije mnogo godina. Doktoru Lainoviću su ponudili da ostane na radu u rimskom Institutu, na – kako je komunistička ortodoksija naglašavala – ''trulom kapitalističkom Zapadu'', ali kao i u odnosu na mogućnost da ostane u Zagrebu, Podgorica i Crna Gora su bili iznad svega!

Poslušao Tita

Dr Lainović je strastveni ljubitelj fudbala. Kada je daleke 1947 u Podgorici jednog radnog dana u poslijepodnevnim časovima gostovao splitski ''Hajduk'', jednostavno je zaključao ambulantu i otišao na utakmicu. Sjutradan stiže poziv za saslušanje u Ministarstvu zdravlja na Cetinju. ''Nijesam znao o čemu se radi. Kad, traže da se samokritički odredim i priznam grešku zbog zatvaranja ambulante. Ja odgovorim da nijesam pogriješio već da sam poslušao Tita. Objasnim: drug Tito je rekao da omladina mora učiti, baviti se sportom-''fiskulturom'' i raditi. Upravo tim redom ja i izvršavam njegove zadatke. Pošto sam odradio prvi i drugi, krenuo sam na izvršavanje i trećeg! 'E, baš si pravi cikotić!' – rekli su mi za ovo moje 'vađenje'.''

Ordeni i nagrade

   Iako je pripadao ''buržoaskom'', građanskom sloju crnogorskog društva, iako su njemu i njegovoj porodici oduzete kuće i druga nepokretna imovina, iako je kontinuirano obavljao privatnu zubarsku praksu u vrijeme kada je bila zabranjena i zakonski izjednačena sa kriminalom, bivše socijalističko samoupravno društvo nekadašnje SFRJ i SR Crne Gore, vremenom se sve više civilizacijski i demokratski razvijalo, pa je dr Lainović za svoj neumorni pionirski rad u crnogorskoj stomatološkoj nauci, za preko pedeset objavljenih naučnih radova i za ukupni veliki doprinos  odlikovan sa ordenima rada sa srebrnim vijencem i zasluga za narod sa srebrnim vijencem, te Nagradom oslobođenja Titograda. Tu su i bezbrojne plakete i diplome, kao i najviša stručna i naučna priznanja u bivšoj SFRJ. Jedini je Crnogorac koji je bio predsjednik Udruženja stomatologa SFRJ.