Raprava o Zapadnom Balkanu, pod naslovom ,,Preporuke za novu administraciju“, koju je, prije nekoliko dana, organizovao američki Kongres, uobičajena je praksa koju sprovode odbori nadležni za vanjsku politiku na Kapitol Hilu. Prelazak sa jedne na drugu administraciju uvijek donosi potrebu da specijalisti i eksperti za pojedine probleme i krajeve svijeta iznesu svoja mišljenja i sučele stavove koji mogu biti od koristi novoj izvršnoj vlasti. Ovoga puta je ta promjena, i njena pretpostavljena dubina, posebnog karaktera.

Promjena igre

Trampova administracija je odavno iskočila iz tračnica koje su postavile nekoliko prethodnih administracija - i republikanskih i demokratskih - pa se sa velikim stepenom izvjesnosti mogu anticipirati značajne modifikacije i ,,resetovanje“ politike koju će novom predsjedniku SAD sugerisati Savjet za nacionalnu bezbjednost (NSC), s jedne, a sprovoditi, uz participaciju u njenom projektovanju, Državni sekretarijat (DoS), s druge strane. Očekivanja su velika, a projektovane promjene čak i veće, pa je panel diskusija, iako fokusirana na Zapadni Balkan, s pažnjom propraćena i u Briselu i na drugim adresama značajnim za formulisanje evropske politike u balkanskom ,,predgrađu Evrope“.

Sâm odabir panelista za tu priliku - Medlin Olbrajt, nekadašnja državna sekretarka iz Klintonove administracije, Danijel Server, sa vašingtonskog Dzons Hopkins univerziteta i Januš Bugajski, stručnjak za Istočnu Evropu i Rusiju - potvrdio je dobrim poznavaocima američke politike i pozicija u vašingtonskim ekspertskim krugovima da nova većina u Predstavničkom domu i najavljeni vanjsko-politički tim predsjednika Bajdena želi da vidi novu politiku, u ,,koordinatnom sistemu“ na koji su nas bile navikle tri administracije koje su prethodile odlazećoj. 

Revizija Tramp-Grenel politike

Nije, dakle, bilo nikakvog iznenađenja, niti neočekivanih stavova i prijedloga ovo troje vrsnih poznavaoca naših krajeva i prilika.

Za Crnu Goru, koja nije bila među centralnim temama, već je samo ovlaš (i za nas, vrlo korektno i realistično) pomenuta, u kontekstu destabilizacije koja ima svoje izvorište u politici zvaničnog Beograda i njemu bliskih krugova, pri čemu se linije tog destruktivnog uticaja mogu pratiti - bez ikakvog iznenađenja - do Moskve, ostaje podsjećanje da se, i u ovakvim prilikama, naše članstvo u NATO, ipak doživljava kao ozbiljni bezbjednosni momenat, koji ne dozvoljava opasnosti i rizike koje su panelisti jasno prepoznali u sagledavanju prilika u BiH, a posebno u srpsko-kosovskom čvoru, sa naglaskom, opet, na negativnim aspektima srpske politike, i na vanjskom, i na unutrašnjem planu.

Tramp-Grenel politika, neizbježno, mora pretrpjeti ozbiljno pretresanje i reviziju. To je zajednički imenitelj sva tri izlaganja, kao i dodatnih objašnjenja. Garant za to je i sama ličnost, biografija i višedecenijski politički angažman izabranog predsjednika Bajdena, još od njegovih senatorskih dana, na što je podsjetila Olbrajtova, njegovo vanredno (i direktno!) poznavanje prilika na prostorima bivše Jugoslavije. Kao i spremni vanjsko-politički tim, u kojem će, od samog vrha, predloženog državnog sekretara Entonija-Tonija Blinkena i Džejka Salivena, koji će biti nacionalni savjetnik za bezbjednost, pa do onih nivoa koji će se i neposredno baviti Zapadnim Balkanom - biti sve sami ,,diplomatski vukovi“ i veterani uspješnog i djelotvornog američkog angažmana u Klinton i Obama administracijama.

Za nas, u Crnoj Gori, bez obzira što pozicija naše zemlje i unutrašnje prilike nisu, ovoga puta, bile pod lupom u raspravi, od posebnog značaja može biti činjenica da sagovornici nisu odbacili plan o tzv. ,,Mini Šengenu“, za koji je, u njegovoj ,,Grenel-interpretaciji“, zvanična Podgorica, donedavno, izražavala kontrolisanu, ali istrajnu suzdržanost (sa opravdanim rezonom da to ne može biti surogat za EU-integracione procese).

Ali na način koji će, ako bude primijenjem, značajno relaksirati, ne samo Crnu Goru, nego i mnoge druge na Zapadnom Balkanu, od bojazni da je taj plan bio samo okvir za napuštanje modela da svaka zemlja ponaosob napreduje prema EU i da bi on mogao, na temelju ekonomskih sporazuma (i onih drugih dogovora sa ,,ekonomskim“ opravdanjem) biti platforma za nametanje vodeće uloge Srbije u regionu, bez obzira na njene značajne i golim okom vidljive insuficijencije, opterećenja i aspiracije u pogledu odnosa da susjedima, koje nemaju nikakve veze sa dobrosusjedskim odnosima i propagiranom ,,zajedničkom evropskom budućnošću“. 

Bajdenov put

Zato je, koliko smo mogli da primijetimo, mnogo manje oduševljenja (dozvolićete nam taj prikladni eufemizam) za odjeke pomenute vašingtonske kongresne sesije bilo u Beogradu, nego što je to bio slučaj u Sarajevu i Prištini.

Podgorica i Skoplje su, kao što znamo, ovih dana bile zaokupljene drugim aktuelnostima i problemima - ali je za obije zemlje jasno da će i za njih, uz nesporno pozitivni momenat stabilnog NATO članstva - biti od velikog značaja (treba li reći: mirna) tranzicija vlasti u kući sa adresom Avenija Pensilvanija, broj 1600. A za one koji su, bez obzira na to, ovih dana izražavali izvjesno razočaranje što se gospođa Olbrajt i naši stari poznanici Server i Bugajski nisu detaljnije bavili našom malom zemljom (a najvećom i najvažnijom za nas!), izabrani predsjednik Bajden je Crnogorcima davno dao vrlo jednostavno objašnjenje.

Naime, kada smo, u februaru 2010, na kraju dugog susreta delegacije tadašnjeg crnogorskog premijera sa timom tada potpredsjednika Bajdena, u Ruzvelt sobi Bijele kuće, prevodili dodatni lični razgovor Đukanović - Bajden, domaćin je, na poziv gosta da posjeti Crnu Goru, uz smijeh kazao: ,,Mi na Balkanu posjećujemo naše probleme, a ne naše prijatelje!“ Tada je to bio dobronamjeran i realističan prijateljski odgovor. Kako će to biti danas, poslije cijelih deset, odnosno jedanaest godina, pokazaće mjeseci pred nama. Jedno je, ipak, sigurno: Crna Gora ostaje pouzdani prijatelj i saveznik Sjedinjenih Država.

Niko ozbiljan u Crnoj Gori to ne želi da kvari, a posebno ne oni koji su ključne istorijske odluke i uspjehe donijeli i ostvarili u prijateljstvu i savezništvu sa SAD. Zato su pomalo smiješni, mada nisu naivni, aktuelni pokušaji da se izgradi ,,narativ“ koji bi konfrontirao politike koje su zajedno djelovale više od dvije decenije. A oni koji su namjerili ili namjeravaju drukčije, imaće ozbiljne protivnike u saveznicima - i u SAD, i u Crnoj Gori, bez obzira na aktuelne i buduće opoziciono-pozicione distinkcije i konfrontacije. I tamo i ovdje, dakle, bez razlike. 

(Autor je bio crnogorski ministar vanjskih poslova u vrijeme obnove nezavisnosti i prvi crnogorski ambasador u SAD. Sada je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeti stavovi i mišljenja ne odražavaju nužno zvanične crnogorske pozicije.)