U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam: Anku Žagar

Priredio Božidar Proročić

ANKA ŽAGAR

TAMNI VRH JEZIKA

snježenje. jezik moj. bijela točka

odakle tebi pada snijeg, raste kosa

iz crnoga ti djevojčica plače

čim vidi mrak, umorna je kao voće

i zaspi na vrh jezika

snježenje. obrnuta bol koju treba sačuvati

mekanu kretnju, šapu od okomice kojom bi

se taknula površina kože, sva od usijanja

snjegovina. ne. ne. snježenje, tekuća glazba

glazba sebe same, duge bijele trave

plesni glas kako pada, bez povijesne razlike

u trbuh od mrlje, odakle tebi raste križ

golo rame zemlje

snježenje. jezik moj. ekran od sipkosti

kamo ide duša. zar je ikad bila

uhvatljiva u vrijeme (dah koji piše)

tiho tijelo snijega

zatvori ti taj motiv

u živi bok ga rani

planinu bijelu kao upitnik

NEKA TIGROVI SPAVAJU

pronježite im zemlju na kojoj

u bešumnim šapama cvjeta noć

drhtave strune u mišićje se

svijaju i lišće je lišće je lišće

neka tigrovi samo spavaju

uzgibana crta fluorescentnih leđa

valovlje se mreška, u mreži je noć

sjaj je san presavijen u krv i ćuh

je mačji šaputav sav po koži (on

sapet je u kožu koja je žar-i-gar)

to nečije srce spava u tigrovu srcu

prosijava kroz krzno zlatna rešetka

prašuma se kruni svjetlopisom

gregor u sunce oblači slovo po slovo

neka ih tigrovi u njihovu domu spavaju

GUAR, ROSNA ŽIVOTINJA

2.

kruna. i zadrhti

kao ptičja zjenica

kad prolazi vjetar

koje je boje bol

koje je boje bol

i još malo trese s

titra dahom, zbiva se

kaže: daj mi svoj jezik

obrubit ću ga svojim

jezikom, okrunit ću ga

da sav zlatan, skoro

bešćutan, bio je

zlatnom krunom otrnjnen zrak

a kreneš li unatrag

zaboravit ćeš:

gdje vrši se žito

u duši je sumrak i

ne zna ne zna

kako je

kad prođe pjesma

jednostavnost se

ne može naučiti

da bude kao:

a onda sam pomislila na tebe

4.

olovko, kome sam stala na sjenku

da se mrtav igra mojim prstima

ali to mi više ne možeš reći

to mi više ne možeš reći

jer

već mi govoriš

majko, ti se mrtva

iz mene

igraš mojim prstima

i ne pomaknem se

da ne zatrudnim

ispočetka

gdje mi se pjesmo

u mrtvu zemlju skrivaš

zato mi se žuri

zato sam teško

i što mi je olovka bliže bliže

to si između više ti

- kindertotenlieder

12.

i ruka mi je uvis pala:

odakle se rađaju mrtvi

tko je začeo ljiljane

kako miriše vječnost

ima li ona kost

ima li ona tu činjenicu

raste li u meni dijete

tko upravlja ovim prstima

bijelo

gdje si

prije sebe

bilo

16.

tko je dovršio oblik

nije dušu

ona oko njega

još leti leti

valovita

moja ruka

pahuljasta

kao krhotina

budućega

ODLAZI FLEKA, ODLAZI SRCE

prespavati, kažem

na tržnicu, na tržnicu

gdje hrani se nečija znatiželjna svjetlost

gdje voćni mrtvaci i lisnatorosni i povrtni i

i korjenasti neki, svi mrtvi nudisti isti isti

i mala obrubljena punina – subota je

to gusto žamorno tijelo i šumna ti duša

subota – glad puštena s lanca

o kako žamor najljepše vijori kroz život

mi žene dakako kroz plač izlazimo

i čovjek na uglu koji prodaje kišu

i sredstva protiv mrlja

viče nema tu što, nema tu što

otići će, evo već odlazi fleka

od olovke od kemijske, od smijeha masna

od rđe svakojake, od život nespretna

evo odlazi fleka, odlazi i slobodna je

a ne ne, ostavi mi to

ne čini to, kriknem samo ja

odlazi li fleka, odlazi srce

i ulični vjetar zanjiše lišće ovo

turobno

mene ne

kao da nešto neutješno odlazi

a nešto baš ne

odlazi fleka, odlazi srce

sve dok je i nema stvarnosti

i nema što odlaziti

s bluze na prsi

ABECEDA, NIČIM IZAZVANA

stvarnice gledati

kako se snijeg

u njima budi

i. ništa

oblik će se sam

obući u sebe. izotići

zapisati, zasijati pustinju

milosti puno probodeno more

sve ušutnjeno

prosijava se

misli dok se još njiše

a što bi stablo obuklo

uskliknulo bi!

Anka Žagar rođena je 1954. u Zamostu u Gorskom kotaru. Polazila školu u Plešcima, Čabru i Zagrebu, gdje je diplomirala na Filozofskom fakultetu. Objavljene knjige pjesama: Išla i sve zaboravila (1983.), Ona on (1984.), Zemunice u snu (1987.), Bešumno bijelo (1990.), Nebnice (1990.), Guar, rosna životinja (1992.), Stišavanje izvora (1996.), Die Besanftihung der Quelle (2008.), Male proze kojima se kiša uspinje natrag u nebo (2000.), Stvarnice, nemirna površina (2008.), Crta je moja prva noć ( izbor, 2012), Songiforme (2013.), Pjevaju razlike tihotapke (2015.),Murmure de la matiere (izbor, 2018.)