U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam jednog od najznačajnih hrvatskih pjesnika: Željka Kneževića

Priredio Božidar Proročić

ŽELJKO KNEŽEVIĆ

DOM MOJ, ZAPLJUSNUT SVJETLOM

Dom moj nastanjuju sitni pauci

i mravi krilati, kukci pakosni

Teško dišu, dišu nekućevno

rupe od tanadi, olovo u ciglama

Ako otvorim vrata, zapljusnut

svjetlom budućeg ognja, ono prazno

i zauvijek moje, bježi od mene

i od mojih riječi: bijelih

pilića, na pragu

(Brdo na okupu, 1997.)

VUČEM KORIJEN

Vučem korijen iz riječi

kojom hoću reći...

Vučem kao i oni, stari pjesnici,

pjesma je, očito, dublje

Nešto izlazi: voće, povrće,

lišće vinove loze...

Zamišljam valovito kretanje

crnoga repa na bijelom papiru

109

Bože! Što je to?

Sanja? Pomračenje?

Mrtav korijen

vučem prema Suncu

i pjevam, pjevam, pjevam...

(Kopito trajnoga konja, 2005.)

STABLO U KOŠTICI

Već danima teško dižem noge

i hodam polako. Pun zemlje i vode.

I sve teži.

O, staro i truhlo, o moje korijenje

združimo se u čistu lomaču.

Već zamišljam u tami krijes

i kako plamti vatra visoko u zraku

dok miris šume love metafore.

I sad na kasnojesenski tamnoj mahovini

ležim, ležim zemlji na jeziku

i nešto, ništa osobito zapisujem:

Pjesmo, moje šumno

stablo u koštici.

(Iskorak iz sna, 2011)

PLAVETNA SJENICA

U grudi snijega

prespavala noć

Malo sunca

ostalo u zjenici

za lijepo uzlijetanje

u tiho zimsko jutro

Plavetna moja, visoko gore

napokon netko u pahulji

spušta se na zemlju

i pokazuje put

(Dom za pčele samice, 2015.)

CRC

Redovito perem duboke i plitke

tanjure i čujem nešto kao crc.

Pitam se, gdje je tu smisao i kakvo to

značenje ima i može li se o tome

ozbiljnije govoriti s raznim ljudima uz kavu?

Evo, upravo čitam, grickam olovku i slušam

kako radi moj bešumni stroj za pranje rublja

i opet jasno čujem nešto kao crc.

Siguran sam, nije riječ o ptici, ne dolaze

žune, zebe, sjenice ili stidljive grmuše

meni u goste, tek tu i tamo meni poznati

domoljub i razmetljivac, vrabac.

Ne, tako se ne glasa ni crv u jabuci.

On tiho radi i samo za sebe

kao i svaki drugi umjetnik, u samoći.

Krajnje je vrijeme da konačno shvatim

što me to opominje i povremeno uznemirava.

Ne kipi juha u loncu, u kadi ne pliva riba,

ništa, ništa, samo taj crc u uhu.

U redu, mislim, možda je to početak ludila,

možda su se dva puža prepustila ljubavi, ovdje

pod tepihom, možda sam ušao u onu fazu života

kad gori pod nogama i kada se posvuda u stanu

taj crc tiho uvlači u moju novu liriku

sumnjive vrijednosti.

(Dom za pčele samice, 2015.)

Željko Knežević (Gornji Rajić, 14.12.1943.). Diplomirao je 1976. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, radio i kao tajnik Društva hrvatskih književnika(1985. - 2008.). Pjesme objavljuje od gimnazijskih dana (Polet, 1960.); uvrštene su mu u 30-ak domaćih i inozemnih antologija, prevedene na više stranih jezika. Piše i kratku prozu, putopis (u: Hrvatskiputopisi, 1997.). Objavljene (i nagrađene) zbirke:Pepelom i ružom, 1971. (Nagrada Fonda A. B. Šimić); Svuci svoju kožu (s T. Bilopavlovićem), 1972.,Kuća puna vjetra, 1976.; Putovanja, 1981.; Okućnica, 1987.; Pod zidom, 1988.; U tvojim rukama, 1992.;Brdo na okupu, 1997. (nagrade Vladimir Nazor i Duhovno hrašće, 1998.); Lijepo svjetlo dna, 2000.;Izabrane pjesme, 2003.; Kopito trajnoga konja, 2005.(nagrade Tin Ujević i Duhovno hrašće, 2006.); Navrhu olovke, 2005.; Tvoja ljubav je most, e-knjiga,2010.; Iskorak iz sna, 2011., Dom za pčele samice,2015. Nositelj Povelje Visoka žuta žita za sveukupniknjiževni opus i trajni doprinos hrv. književnosti, 2013., odlikovan je Redom Danice hrvatske s likomMarka Marulića, 1996. Živi i stvara u Zagrebu.