Vitov lirski subjekt upoređuje pjesnika sa jatakom i sa majčinim, kurvinim sinom. Sva lica ili naličja! ovog jednog jedinstvenog, cjelovitog i autentičnog poetskog subjekta moraće na kraju, ipak, logikom i pjesme, i tajne, i istine, i drame, i početka i kraja, i alfa i omege, i enigme, zagonetke i odgonetke, razjašnjenja, i pitanja i odgovora, i zapleta i raspleta, i života i smrti – da pred svima polože sve račune i da daju saldo svojih planova i radova, vjera i zavjera, nauma i pohoda, svoje krvave epopeje i odiseje: “Ćutiš, časno ćutiš, pa ipak, na kraju, / moraš progovorit, majčin sine, / kada ti te muke dodijaju, / kada te zgrome te istine.../ O, jataci tvrdi to najbolje znaju / Kada iz svoje očajne visine / Počnu polako da padaju. / Da, sve ćeš ti jednom priznati na kraju, / kurvin sine...” (pjesma “Pjesnik ili jatak”). Tu je upoređenje pjesnika i sa ratnim zarobljenikom – vrlo slikovito i efektno, jer i on mora poput pjesnika da ispriča svoje žitije i plati zasluženu kaznu – i ukazivanje na slabu i nepouzdanu nadu (ali, ipak nadu!), nadu u riječ: “I kada pojmiš / šta je pjesma / pjesme više nema / ali / ni povratka. / Tada postaješ pjesnik / na isti način / kako se postaje / ratni zarobljenik. / Tada počinješ da sanjaš / o nekoj slobodi / o nekom drumu / o nekoj riječi / koja će da te spasi / kao / sovjetski vojnik. // A riječi nema / niotkud riječi. // Ponekad samo bljesne / nada / riječi možda / brane Moskvu / riječi se tuku / kod Staljingrada / - doći će riječi / kao Crvena armada.” (Pjesma “I kada pojmiš”).

U pjesmi “Pjesnik” – posvećenoj Uspomeni Aleksandra Ivanovića na čije nas ljude-śenke posebno asociraju Vitovi sljedeći stihovi iz pjesme “Starac”: “Umoran već i malo gorak / od svega što se zbilo i što nije, / on ide tiho, korak po korak, / ulicom - ko rubom provalije.”) – čovjek kome biva teško “ode da traži riječ neku / ko travu od koje manje boli // I ne vrati se nikad više / iz svoje duše ko iz gore, / ostane tamo, svijeta lišen, / tražeći trave čudotvorne.” Trava i bilje su simbol i lijeka za dušu, odnosno simbol nečega (u suśedstvu ili od iste vrste u širem smislu) od čega i od koga smrt i patnja, iako se ne mogu ukinuti, ipak manje bole. Ili: iako je trava, bilje, metafora, simbol smrti u Vitovoj poeziji, pjesnik makar sanja o “lijepoj smrti”, pa se pojavljuje “dobra trava” kao njen simbol. U “strašnoj javi” čiji je neodvojivi dio i smrt kao stalna i nužna, neotklonjiva i neuništiva opomena, kočnica, perspektiva i konačnost, pjesnik sanja, ipak, neku dobru, dragu smrt, opčinjava ga, kako on kaže, “lijepa smrt” (postoji i “lijepo poremećeni um”), neka “strašna pogibija”, pa je direktno pita u jednoj od nenaslovljenih pjesama: “Gdje smo se mi to sreli, / u kom životu i kada? / Lijepa smrti, je li, / gdje smo se mi to sreli? // Otkud se mi to znamo / i otkud ta prisnost sada? / Da mi je znati samo / otkud se mi to znamo?”

“Čudotvornog” bilja i “čudotvornih” trava, tog lijeka za dušu od kojeg “manje boli” mnogo je manje nego smrti, bola i patnji, jer, kako kaže Vito u pjesmi “Pjesnik’’, “dobro zna taj patnik / da je nemoćno sve to bilje, / da ga je manje nego patnji. // A kada jednom ode s kišom, / kad svene kao avgust, ko ljeto, / osjetiš kako je s njim otišlo / nešto lijepo i svijetlo.” I zna takođe da “prođe čovjek ko ljeto što prođe, / sklopi oči i prestane biti / a poslije naša tuga dođe / kao jesen... Počnu suze liti... // Osjetimo kako bije studen / iz pustoši onoga što bješe / pa nam hladno, pa nam teško bude, / pa tješimo nekog, pa nas tješe.” (Pjesma bez naslova). S obzirom da Vito i za izvor života, svjetlosti i nade vezuje tamu, neugodu, bol i tjeskobu – “Sunce, hladno mi je” – onda nije čudo da mu je hladno i iz rake kao fizičkog pojma ali i metafizičkog, te da imenovanje i identitet duha suprotnosti biću topline, radosti i spokojstva uzima za oznaku doživljavanja i osjećanja života jednog prošlog bića, jednog koga i koji više nije.

                                           Nastavlja se