Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista.

Dina Murić, rođena 1982. godine u Rožajama (Crna Gora), je pjesnikinja, esejista i filmski scenarista. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010.godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija. Jedna je od najplodnih pjesnikinja i scenarista današnjice možda pomalo (neopravdano) zapostavljena u Crnoj Gori.

    Poezija i proza Dine Murić umnogome podsjeća na djela proslavljene francuske pjesnikinje i scenaristkinje Fransoaz Sagan (1935-2004). Njeni stihovi slijede njen cijeli život, nejn sjaj i raskoš ,,velikih gradova.“ U stihovima Dine Murić ta erupcija emocija, melanholije,  nježnosti, patnje, stradanja, vječitih borbi i traganja za životom i smrću. Nema čitaoca koji u stihovima Dine Murić neće pronaći i dio sebe u njima. Dina Murić svojom je meditativnošću, duhovnošću i mudrošću otvara sasvim nove puteve u modernoj poeziji. U vremenu kada dominira svijet mladih bez volje za čitanje na uvjek trusnom Balkanu njeni stihovi su istinski i jedini svetionici u našim fizičkim i duhovnim, i moralnim posrnućima. U fokusu idealnog ali promijenjenog, nestalnog i izgubljenog svijeta ,,savremene Evrope.“ Parabola jer sjenka njenog egzistencijalizma koji sam po sebi predstavlja samo odraz prošle stvarnosti u kojoj se nalazi esencija autorkinog bića. Tako se u pjesnikinji radja samospoznaja o prolaznosti nakupljenog iskustva koja vodi u tugu i melanhonliju a ne liječi se ,,novim rajom“ već ličnom poetskom ispunjenošću, jer je pjesnikinja svjesna svih vrijednosti koje je njena porodica utkala u njoj i koji su joj putokazi i vodiči na nemirnim raskršćima Evrope. Zato sa posebnim zadovoljstvom predstavljam izbor iz njene nove poezije.

Olga Langfelder i djevojčica bez imena

٭٭٭

Snijeg se topi na mom otvorenom dlanu

Sve ovo nema više neki pretjerani smisao

Udisaj pa izdisaj

nijemost pogleda i laganje

da će se jednoga dana desiti nešto

za nekoga od nas

U sebi nosim tegobu

tešku kao stotinu tegova

mračnu i hladnu kao najtamniju noć

Ne znam kako da je iskažem i znam da neću moći

Ovo je taj svijet ljudi o kojem noću u pećini

svojoj djeci pričaju prestrašene zvijeri

Ovdje ispod napuklog asfalta vire skeleti

razbacani, oprljani tamnom zemljom i nepoznati

Usta hoće da kažu

ali strašno je pa zanijeme i počnu panično pjevati

Uspavanku, tihu i promuklu

jer duša vapi za snom

A gdje si u svemu tome bio ti?

Zašto nisi ispunio obećanje koje si krvlju ispisao

na fasadi rafalom unakažene zgrade

u buntovničkom kvartu naše mladosti

Sinoć te sanjam

Dok te pratim sjetnim pogledom

nestaješ iza ugla zgrade

Kada te sustignem

vidim da ti lijepa glava krvari

I tako po ko zna koji put

Sahranjujem te

No, ne plačem, jer davno sam te izgubila

na obalama gradova kojih neće biti

na stranicama knjiga koje neće čitati

U pjesništvu tuđih ulica

٭٭٭

U smrt je otpratio tuđu djecu

otac jedne nepoznate djevojčice

Taj nevini lik je prašnjava slika moje majke

jer sve su bile djeca

Mršavi djevojčurci sa knjigama u rukama

što ih spuste na kamen

dok na Limu peru veš

Utvare ih vabe sa druge strane rijeke

da odjave, da ih ne bude

Opkoljavaju ih i one padaju u kristalnu vodu

Nepoželjne!

Sjećam se prozora susjedne kuće

siromašno uređene dnevne sobe

i okruglog nožem izrezbarenog stola

njene kratko ošišane kose

njenog strašnog vapaja

njenog mršavog tijela kao u dječaka

koje slomljeno leži na šarenom tepihu

Sjetim se!

Pa se u grču probudim iz kvasne postelje

i satima čekam na razbijenom prozoru

Sinoć sam ponovo hodala uskim ulicama grada

bijesna, tragična, lažno nasmijana

U kvartu vila, vidjela sam lijepu kuću

na pločniku tablu zlatne boje sa imenom Olga Langfelder

Vidjela sam mladu Olgu

Kako pleše uz muziku Fred Astera

topli zvuci se gube u naletima vjetra

ali gusjenica puzi njenim lijevim obrazom i dolazi do oka

Čini mi se kao da mi govori

„Pao je Jura Soyfer“

„Poezija je ono što se naslika na zaparenom staklu“

A potom ponosno odlazi u Kristalnu noć

٭٭٭

Ko je uzeo djetinjstvo bezimene djevojčice?

Znate vi to

I zato vas optužujem

Jer dok nevino tijelo utanja u plavičastu noć

na tv ekranu u susjedovoj kući

odvija se fudbalska utakmica

Mi znamo

Gdje je bila španska kraljica

Dok je krv tekla ulicama Kordobe

Tamna i lijepljiva, zanosna

stilski uređena klanica

Sve dok pločnik više nije mogao da upije krv u svojim otocima

te se počela razlivati po ćoškovima

i natapati ćilime niskih kuća

٭٭٭

Djevojčica stoji na stepeništu nedovršene kuće

Glava joj je nakrivljena u stranu

lice spremno na plač

Pored nje je starija sestra u plavoj prevelikoj haljini

sa osmjehom punim nade

sa princezačkim naklonom prema kameri

Otac je fotograf

Mlad je, neustrašiv i vječan

Kome je potrebno više od zlatnog kaveza

kome je potrebno ono što drugi imaju u dalekim zemljama

San

te buđenje uz okrutni zvuk realnosti

u kojoj padaju bombe moćnika

hodničko ogledalo se lomi od potresa

٭٭٭

Njen lik me oduvijek zove iz vakuma

u kojem završavaju žrtve pod asfaltom

zove me sa snježnih vrhova

i iz istinskih osmjeha slučajnih prolaznika

Bilo joj je osam godina

nije imala majku

ne znam joj ni ime, jer je nisam pitala

sjećam se samo njenih očiju

jer nisu mogle ostati djetinje

Njoj je posvećena ova pjesma

I Olgi koja je rođena u Baumgarten vili

u četrnaestom distriktu

A umrla u Birkenau (koncentracioni logor)

I vama nestala generacijo

vaš zadnji izdisaj desio se onoga dana...

Ali ne plačem

jer davno sam vas izgubila

na obalama gradova kojih neće biti

na stranicama knjiga koje neće čitati

u pjesništvu tuđih ulica