Mnoge Vitove pjesme i naslovima upućuju na tzv. “bolničke sadržaje”, bolnice i bolesti. Takve su pjesme “Bolnički fragmenti” (II: “Proljeće ide, a ona reži. / Prijeti – pluća će da iskida. / Moraću i ovo proljeće da preležim / između četiri bijela zida. // A napolju će listati topole, / kikotaće se rijeka ispod iva. / O, niko ne zna kako proljeća bole, / kad su oteta i nedokučiva.”; III: “... Kako sam nekad ludovati znao / s proljeća, kad planu te kiše bučne. / Jednom sam divno pokisao, / ona – topola, ja – bor razbarušen. // A sad ne mogu prozor da otvorim, / da uđe to slavlje maja pijanoga... / Možda i danas negdje gori / ljepota ona bosonoga? ...”); “Te topole brezovačke” (“Te topole brezovačke, / te topole, / milovane pogledima umirućih, / te topole / što me bole / listajući i venući. // Te topole brezovačke, / te topole, / što u suton muklo šume / ko da ječe... / Nek ogole / te topole... // Gorosječe. / Gorosječe.”); “Veče u Brezoviku” (“Topi se dan u mlakoj kiši, / daljine bivaju nejasnije, / ljudi postaju sve tiši i tiši, / a trave sve glasnije. // Da je odnekud malo sreće, / bar malo nade, kao što nije, / pa da prečuješ ovo veče / i trave sve glasnije. // Al ničeg nema, siromaše, / hladna promaja odsvud bije, / padaju tvoje pjesme jučerašnje / u trave sve glasnije.”)... Pjesnik je proveo puno, previše vremena po bolnicama, po raznim Brezovicima pa otud piše najrođenijima razglednice “iz ovog lijepog umiranja”,”na jugu, / pa možda i nešto južnije / od juga”. “Tuge je ovamo”, veli pjesnik, “ko sunca na Hvaru”. I kao što tijelo od sunca namah preplane, tako od tuge i “duša za čas / bakarno preplane / (samo što ovdje / ne daju ni paru / ako ponekad tuga / ne osvane).” Vito je pjesnik patnje i on se obraća ljudima koji pate. A oni, patnici, hrle njegovim stihovima kao najrođenijima u ludoj nadi da će među tim obiljem preotmjenog bola i fine, izbrušene a opet (upravo zbog toga!) preteške i užasne tuge, naći spasonosnu i ljekovitu “riječ neku ko travu od koje manje boli”. Vito se potpuno identifikovao s tugom, njegovo ime i prezime su tuga i patnja. Dakle: Vito ili o bolu. I jedina “nada” može biti ona razlika između, kako kaže, vječnih rana koje “svu noć šume tugu” i jutra kada “...opet sviće / zlatna tuga”. Vitovom lirskom subjektu su vječne patnje, vječne tuge i zato je može se reći Vito vječni pjesnik vječne Crne Gore: “Srodio sam se, eto, / sa ovom tugom, / sa ovim ranama / što tugom / tuže.” (Iz pjesme “Razglednica iz umiranja”)

Ono što slikari krste kao Autoportret, pjesnici bi mogli da nazovu Autopogreb. Jer, s vizuelne tačke gledišta u bilo kojem dobu ljudskog života slikarski ili vajarski portret (bista) ima zaokruženost, fiksiranost i smisao, ali s tačke mišljenja to nije slučaj, već tek kada se život ispuni do kraja misao može na pravi i cjeloviti način da priđe svom “predmetu”. Tek smrt daje puninu i zaokruženost života budući da život nije gotov i osmišljen, ne može se ocijeniti (i cijeniti!) sve dok traje i sve dok smrt ne završi konačno i ovjeri jednom za svagda njegov put. Tek tada, u tom slučaju, misao i mišljenje mogu biti sigurni da neće biti demantovani u svojim ocjenama “novim materijalima” i iznenađenjima bilo koje vrste što ih život može donijeti i što on kao svagda neuhvatljiv i nepredvidljiv tekući proces u sebi svakako potencijalno nosi i donosi. I kao što je rekao Njegoš, reprezentativni simbol pozicije misli i mišljenja – “ovoga su u grobu ključevi”. Izgleda da tek u času smrti, u “posljednjoj pjesmi” ili u “autopogrebu”, pjesnik i mislilac može da sebe samog da u cjelini, integralno, na pravi, valjan način, bez samoobmana i iluzija, sa sviješću, predviđanjem i slutnjom o tome kako će to biti poslije života/smrti. Njegošev stav o nemogućnosti saznanja najveće tajne čovjeka podupire Hajdegerovu misao da nije pitanje ima li života poslije smrti, nego ima li života prije smrti. Duboko i bolno je bio Vito, odnosno lirski subjekt njegove poezije, svjestan ove istine, jer je znao svoj “grozni strah na raskršćima”, svoj “kukavičluk” zbog koga nije imao “hrabrosti za jedno ili drugo ILI”, za smrt ili život, dakako, za život prije smrti! Vitov lirski subjekt je imao”grozni strah na raskršćima”, u okviru koga ga je strah od (prave) smrti onemogućio da živi (pravi) život, i da se odluči “ILI-ILI” (život ili smrt), pa je živio loš život, živu smrt. Bio je to “bol od lošeg života, žive smrti” (Vladimir Pištalo), bol koji je razdirao Ivana Iljiča Golovina, glavnog lika Tolstojeve novele “Smrt Ivana Iljiča”.

                                           Nastavlja se