Smrt je neraskidivi dio života od časa njegovog rađanja, kao što je taj uvijek novodošli a stari dar života nerakidivi dio te uvijek novodošle a stare darovnice smrti. U pjesmi “Daske” to se tako divno, strašno sagledava i saopštava: “Konačno, eto, / sve su daske na broju. / I odskočna, / i trula, / i ona što fali; / i otkačena, / i zakovana / i neotesana. / To su daske / što život znače... / Daska po daska / - kovčeg. “ To su daske što smrt znače. Tačke alfa i omega su u jednom, nema ih dok se opet konačno ne spoje i vrate u prvobitnu, završnu, početnu, krajnju, tačku oslonca, svrhe, smisla, bitka, iz koje i iz koga sve proizilazi, uvire i vraća se. A pošto je ontološki nemoguće da “posljednja pjesma” ili “autopogreb” budu ispjevani u času smrti, čin pjevanja se dešava antemortem a čita, śedoči, doživljava – postmortem. Bilo bi interesantno da se vidi kako slikar može naslikati svoj sopstveni pogreb, odnosno kako bi vidio sebe, svoje lice, svoj portret u času smrti, na samrti ili na posmrtnom odru. Ipak, čini se da je pozicija “autopogreba” ili “posljednje pjesme” ekskluzivno pripadajuća, zbog svoje osobene biti, prije svega spekulativnoj poziciji, poziciji misli i mišljenja. Jedan čuveni crnogorski slikar koji je bio mjesecima praktično s onu stranu života, pośedočio mi je da smrt i nije tako strašna, čak da je vrlo blaga i prilično spokojna. Rekao mi je: “Ja sam zaistao bio mrtav. Nijesam ništa ośećao, nijesam postojao. Kao kada zažmuriš i utoneš u neki vječni mir, nesvjestan bilo čega, pa čak ni toga da više ne postojiš! Bio je to smrtni san.” Bilo bi odista čudesno kada bi se sve ovo moglo ovaplotiti i na slikarskom platnu.

Na ovom mjestu sljeduje jedan mali ekskurs. Ima i utjehe u osnovnom, bazičnom, fundamentalnom ośećanju patnje i tuge lirskog subjekta u Vitovoj poeziji – koje se, nesumnjivo, može ponajbolje izraziti njegovim čuvenim stihom “Sunce, hladno mi je” – i to je veoma vidljivo u pjesmi “Gimnazijalke na snijegu” u kojoj mu one svojim unutarnjim vječno (o)sunčanim bićem donose toplinu, srreću i radost: “...A da ih nije / ovako / zimi, / njih / što vječno na ljeto misle, / mi bi se proveli / kao Eskimi / - kao pingvini / smrzli bi se” // “Da nije tih očiju / i tih lica / iz kojih / vječno / sunce grije... // Gimnazijalke, / danas, / svakoj po petica / iz života, / ljepote / i / poezije.” Tu je kao paradigma nade, ili makar kakvog-takvog trajanja, uprkos svemu!?, i drum i drumovanje, i to može se reći na prvom, izdvojenom, povlašćenom, univerzalnom i svakako simboličnom i reklo bi se sveutješiteljskom, misionarskom, mističnom i magičnom čak mjestu. Mnoge Vitove pjesme su naslovljene sa ovim i sličnim pojmovima: “Drumovanja”, “Obezdrumljenost”, “Zaboraviše me, tugo, drumovi”, “Drumovi će poželjet ludaka”, “Miljokazi”... Tu su i pjesme naslovljene sa pojmovima izvedenim iz njih: “Rekvijem za skitača’, “Grlom u Polimlje”, “S jeseni”, “Pjesma”, “Bez naslova”...

Nema sumnje da je jedan od osnovnih simbola ljudskog svijeta i ljudskog položaja i življenja u tom i takvom svijetu za Vita upravo cesta, drum, drumovanje... Ili kako to Vito često kaže “bijeli drum”, pa je i svijet “bijeli svijet”. U pjesmi “Bez naslova”, prvi stih donosi spoj sasvim suprotnih značenja i osjećanja (“Bjelim drumom očajno proboden”), što je kod Vita čest slučaj a najkarakterističniji primjer je opet stih “Sunce, hladno mi je”. Vitov lirski subjekat za sebe kaže: “...drumujem, skitač, bez lijeka.” Postojim, dakle, kao skitač i drumovnik, buntovnik i bunovnik!, uskok i hajduk, duhovnik i bojovnik duše, sve radi samo golog opstanka i bivstvovanja, ali bez utjehe i bez lijeka. I to je ono najviše i jedino što čovjek može očekivati i tražiti od ovog našeg, jednog jedinog nam pripadnog i preostalog!? života i svijeta.

                                           Nastavlja se