Piše: Nina Gavrilović

Sjedim u potpunoj tišini u stanu u kojem je pao mrak ali djeluje nepristojno ustati i upaliti svijetlo. Umro je Đorđe Balašević. Djeluje nemoguće, okrutno, nepošteno. Kao da je neko pocijepao dio tkanja naše stvarnosti, čist list papira na kojem je nekako, kroz sve fleke prošlosti i krvave stranice Balašević uspijevao da ispiše stihove ljubavi, mira i normalnosti.

Nisam plakala za poznatima kada su odlazili ali Balašević nije tek tamo neko ime sa naslovne strane. Nismo mi njega slušali – on je umio da oslušne nas. Kada je korona odnijela Balaševića odnijela je stub ove vječito poljuljane balkanse udžerice. Stub koji je bio duh Novog Sada ali i prva ljubav u Beogradu. Koji je bio šarm varošice i oštri mangupski mig velikog grada. Bio je pjesma o Kemalovom Koševu i ravnicama Vase Ladačkog. Bio je zvižduk na peronu normalnosti svima nama u vozu koji samo što nekuda nije krenuo, vječito kreće – a ne znamo kuda odlazi.

Uz Balaševića sam kao klinka slušala “Jednom su sadili lipu” i osjećala se kao da mogu da naslutim mudrost koju tek treba da steknem. Pjevala sam Djevojku sa čardaš nogama kao da imam pojma šta znači prsluk protkan tajnama i brojala mladeže na leđima njegove Provincijalke kao da imam pojma zašto neko može da ne voli januar.

Sjedim i pokušavam da napišem tekst o Balaševiću. Nedostojno je i glupo prebirati u glavi sve njegove stihove jer nema čovjeka pjevača i pjesnika čije pjesme ne moraju da se pjevaju naglas, ali se šapuću godinama u sebi.

Balašević je uspio da ne pjeva o brzim kolima i golim stomacima a da ga sluša i razumije i moja baka i moja majka i ja i jednog dana neki novi klinci. Jer ljudske istine koje je mogao da ogoli stoje blago razbarušene, nalakćene na šank, posmatraju goste životne kafane. I recituju im.

Sjećam se posljednjeg njegovog koncerta koji sam slušala ispod mokrog ćebeta na Kalemegdanu. Pljuštalo je. Nije bilo reflektora, bubne opne mi nije probijao hiljadu i jedan zvučnik, plesačice se nisu skidale po bini. Samo riječi i kiša. Voda je sipala po nama, ali ljudi su ostali. Pjevali. Slušali. Razumjeli.

Slušati i voljeti Balaševića meni je oduvijek bilo nešto lično, nešto kao lozinka za ljude – voli Balaševića, mislim se, znači to je ta neka moja sorta. To mu dođe kao neka čudna, pomalo luckasta a lijepa osobina. Nema mnogo pjevača koji te definišu i kada ćutiš.

I kako uopšte definisati Đoleta? Bio je pjevač, ali bio je i hroničar naših sitnih sati, šmeker, čovjek u neljudskom, šeretski otpor šundu, prkosni bedž na reverima i nostalgija za nekim boljim, ljepšim, nevinijim vremenom čak i nama, klincima koji ga nismo ni doživjeli. Bre, Đole. Podvalio si i lošim đacima da slušaju poeziju.

Umro je Đorđe Balašević. Zvuči mi i dalje nemoguće i strašno. Ali kako ono bješe, dragi vječni dječače:

“Pričaće ti o plovidbi,

Ti što nisu sidro digli

Šta sam za njih neg’ ukleta šajka?

Tvrdiće, sa zlobnim sjajem

Da sam drhtao pred zmajem

Gledali su oni… iz prikrajka…

Al ti slutiš otkud bore

Trunje se u oku diglo

Olujno je tamo gore

Gde nas nije puno stiglo”

Srećan ti put, Đole.