Dok traju drumovi i drumovanja pjesnik odnosno njegov lirski subjekat je svoj na svome, bez obzira na sve sumnje i neizvjesnosti, upite i boli, jer stvaralački traje i pjeva uprkos svemu, uprkos sopstvenom očaju i beznađu, sopstvenoj ali autentičnoj patnji i vječnoj śenci smrti/samoubistva i strahu ili spokoju i odlučnosti u odnosu i na nju i na život, patnji, strahu, bolu, očaju i beznađu kao “privatnoj svojini”, kako smo viđeli da Vito poručuje u pjesmi “Sergije Aleksandrović Jesenjin 1895-1925. i obratno”. Dok je na drumu i dok drumuje i umuje!, i u životu i u poeziji, Vito je uvijek sam, društvo mu suštinski pravi samo njegova pjesma i niko više. I dok tako traje na taj jedini njegov mogući “privatni” poetski i umjetnički način, Vito je u pustinji i u samštini u vremenu (tj. i u sebi i u okolini/prostoru), kao svaki pravi i rasni pjesnik. I to pustinjak i samotnjak kao što je bio pustinjak cetinjski Njegoš, najveći i crnogorski i svjetski samotnjak. A kada, pak, više nema druma i drumovanja, sve je prazno i pusto, sterilno i čemerno, jadno i očajno, bez kretanja, dinamike i života, sa smrću kao jedinim horizontom i jedinom perspektivom: “Zaboraviše me, tugo, drumovi. / Odavno ni jednog da navrati. / Bjelina mi vid umori, / stigoše me spori sati. // Sve se svelo u prozorsko okno: komad neba i oblak što plovi. / Smrt me gleda praznooko. / Ne dajte me, o drumovi.” (Pjesma “Zaboraviše me, tugo, drumovi”). Drumska koračnica smrti kao koračnica života!

 Vito često spominje samoubistvo, čak i direktno – “A šta ako prosviram taj metak / kroz ovo čelo neveselo” (Iz pjesme “I opet jesen”). U pjesmi “Banju Šaranoviću”, pjesnik je u “garsonjeri” kao u “grobu” pa svom istinskom poetskom blizancu Banju Šaranoviću poručuje: “Ove jeseni ni tebe ni mene, / ti u grobu – ja u garsonjeri.” (Stihovi kao primjeri neuporedive ljubavi spram prirode: “Naša breza negdje sama zebe, / ona što si htio da je vjeriš.”). I on nije, očito, daleko od samoubistva pa pjeva: “Stižu mi nekakvi računi, / nekakve opomene, / a niotkud riječi da me razuvjeri / kako nijesi bio u pravu / kada si posegnuo za nožem ko Serjoža. / Ove jeseni i ja sanjam travu / neku dobru travu s one strane noža.” Iako Vito često govori o samoubistvu, to je ipak bilo u suštini samo koketiranje, jer je sam priznao da nema hrabrosti za jedan tako radikalan čin. Naime, pjesnik nije imao hrabrosti ni za život ni za smrt, ni za hrabost nošenja sa neizvjesnošću punog življenja ni za hrabrost tereta konačnosti samoubilačkog čina. Imao je hrabrosti “jedino” za istinu svoje duše, za svoju Pjesmu, odnosno za kafanu-krčmu kao njihovo rodno mjesto čiji je jedino i bez ostatka bio i đe je isključivo apsolutno pripadao, budući da je u biti bio “prezreo” samoubica zbog svog “kukavičluka sa raskršća”. Taj “kukavičluk” i ta “prezrenost” spasili su život pjesniku a crnogorskoj i južnoslovenskoj kao i poeziji u cjelini podarili jedan izuzetan, posve autentičan i originalan i svakako nesvakidašnji poetski opus. I to je takođe velika hrabrost, hrabrost biti svjestan – i to reći i to pjevati stalno, cijelog života, vječno, jer je upravo ta i takva dilema vječna kao što su i život i smrt vječni i neraskidivo povezani i isprepletani – sudbinske predodređenosti, dosuđenosti i osuđenosti na vječno pjevanje, na vječno stradanje “bez lijeka”.

                                           Nastavlja se