Deset godina od smrti Ante Markovića: Inženjer među nitkovima
Piše: Milan
Gavrović
Deseta je godina od smrti
Ante Markovića, jedinog sudionika krvavog raspada Jugoslavije koji nikad nije
progovorio o svojoj ulozi u tome. Zašto? Što je on tada zastupao, kao čovjek,
političar i zadnji premijer umiruće države? Sve tadašnje političare zadnji
američki ambasador u Jugoslaviji, Warren Zimmermann, definira ovom anegdotom.
„U proljeće 1990.“, kaže on, „jedan sam telegram u Washington naslovio:
Josephine Baker je bila u pravu u slučaju Jugoslavije. Pala mi je na pamet
priča o poznatoj zvijezdi Folies Bergerea. Jednom je njezina točka slijedila
odmah nakon nastupa grupe kepeca. Dok je mirno čekala svoj red, nestalo je svjetla,
a kepeci su u panici počeli trčati na sve strane. Nakon nekoliko sekundi opće
pomutnje izronio je glas Josephine Baker: Upalite to prokleto svjetlo – upala
sam do guzice u kepece.“
On to piše u knjizi „Origins of a Catastrophe“ (kod nas „Izvori jedne
katastrofe“), koju počinje sljedećim riječima: „Ovo je priča o nitkovima,
nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije, za izazivanje tri
rata i nesreću koja je zadesila dvadeset milijuna ljudi.“ Međutim, u toj drami,
po njemu, postoji i jedan pozitivan lik. To je Ante Marković. „Iako poražen od
ad hoc skupljenih nacionalista – od liberalnih Slovenca do neokomunističkih
Srba – ipak je otišao kao simbol svega što je toj zemlji trebalo: moderne i
stabilne ekonomije, vladavine prava i etničke tolerancije. On je tretirao
Jugoslaviju kao pacijenta s teškim rakom – nacionalizmom. Marković je napola
herojska, napola tragična figura. Nije uspio, ali se barem protiv raka borio,
umjesto da se navikne na njega.“
Nasuprot tome, u velikoj BBC-ijevoj seriji „Smrt Jugoslavije“, u kojoj svi
glavni protagonisti onog vremena pokušavaju opravdati svoju ulogu i iznijeti
svoju istinu, Markovića uopće nema. Autorima serije tako je uspjelo nešto naoko
nemoguće. Snimili su Hamleta (tu napola herojsku, a napola tragičnu figuru) ne
samo bez naslovnog junaka, već ne spominjući uopće njegovo postojanje. Ali to
je priroda televizije kao medija. Oni nisu htjeli govoriti umjesto njega, a on
je šutio.
U onim godinama, međutim, on je koristio svaku priliku da govori, dok su se svi
novopečeni republički lideri, nakon što su preuzeli svoje televizije, trudili
da ga u tome onemoguće. Zašto, može se zaključiti već po njegovom prvom
razgovoru s Franjom Tuđmanom, u svibnju 1990. U nedjelju predvečer, između dva
kruga prvih višestranačkih izbora, Tuđman ga je nazvao i tražio da se sastanu
sljedećeg dana. Marković je, međutim, već rano ujutro letio za Beograd, pa su
se dogovorili da se nađu odmah. „Ja sam u Vili Weiss, pa bi bilo najbolje da i
vi tu dođete“, predložio je Tuđman. Još izbori nisu bili završeni, niti su se
glasovi počeli brojati, a on se već uselio u reprezentativni objekt Sabora i
Vlade. Marković je to odbio i predložio svoj kabinet u zgradi predsjedništva
SRH u Visokoj ulici, koji je imao kao savezni premijer. Kad se onamo sam
dovezao u svom privatnom Audiju 80, u dvorištu je već bio oklopljeni BMW i
četiri tjelohranitelja, a Tuđman je u njegovoj sobi razgledavao slike. „Kako
ćemo se mi oslovljavati?“ pitao je odmah Tuđman. „Jednostavno“, odgovorio je
Marković, „ja vas druže generale, a vi mene gospodine inženjeru“.
Tako je razgovor počeo šaljivo, a nastavio se vrlo ozbiljno. Tuđman je
elaborirao da je u svakom prijelomnom trenutku povijesti, kad su Hrvati imali
priliku da stvore svoju državu, to onemogućio neki Hrvat. Godine 1918. to je
bio Trumbić, a 1945. Tito. „Nadam se da to sada nećete biti vi“, rekao je
Tuđman. Marković je zahvalio što ga uspoređuje s tim velikanima i počeo
govoriti o svom programu demokratizacije i modernizacije Jugoslavije. U
razgovoru koji je trajao više od dva sata pokazalo se da su im pogledi na
budućnost sasvim različiti. Na kraju, nakon što ga je Tuđman još jednom pitao
može li računati na njegovu suradnju, Marković je odgovorio da može, ukoliko
svoju politiku bude temeljio na pet ključnih principa. To su 1. da podrži
modernizaciju i reforme, 2. da ne bude nikakvog revanšizma, 3. da se o položaju
Srba u Hrvatskoj razgovara s njima a ne s Beogradom, 4. da se poštuje državni
integritet Bosne i Hercegovine i 5. da se ne provodi nikakva militarizacija.
Tuđman se, naravno, o tome nije izjašnjavao.
Sljedeće godine Marković je krenuo u obilazak Jugoslavije s namjerom da govori
u parlamentima svih republika i tako proširi krug ljudi s kojima kontaktira,
dobije nove tribine i pokuša spasiti što se spasiti može. Prvo je bio u
Sloveniji, ali Milan Kučan već je imao dogovor sa Slobodanom Miloševićem u
kojem su jedan drugome priznali pravo da sami i po svojoj volji rješavaju svoja
komplicirana nacionalna pitanja. Što je to značilo, vidjelo se uskoro po ratovima,
prvo u Sloveniji, pa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pritom su Slovenci za
svoje ciljeve prvi u Jugoslaviji upotrijebili vojsku, svoju teritorijalnu
obranu, koja je preuzela granične prelaze, otjerala jugoslavenske graničare,
skinula jugoslavenske i digla slovenske zastave. Slijedila je šeprtljava
(namjerno?) intervencija JNA, u kojoj su ipak padale glave na obje strane.
Uzaludno je bilo Markovićevo upozorenje kako „nitko nema pravo da upotrijebi
svoju moć tako da izazove posljedice koje će dugo, dugo pogađati milijune naših
ljudi i negativno utjecati na sudbinu možda i nekoliko generacija“. I da je za
promjene potrebno mnogo demokratskih razgovora, jer u suprotnom riskiramo
nasilje.
U međuvremenu, Marković je još stigao 24. lipnja 1991. govoriti u Saboru, gdje
je, uz ostalo, rekao: „Ono po čemu se razlikujem od mnogih mojih kritičara
jeste da ljubav prema mom narodu za mene ne znači mržnju i netrpeljivost prema
drugim narodima“. Zatim je negativno ocijenio godinu dana vlasti HDZ-a, posebno
privatizaciju, uništavanje poduzeća i političku centralizaciju i upozorio da s
hrvatskim Srbima treba razgovarati neposredno, a ne s Beogradom. Zatim je rekao
da položaj Bosne i Hercegovine kao suverenog subjekta u Jugoslaviji ne može
ovisiti o nečijim dogovorima i da će odnos prema toj republici pokazati hoćemo
li probleme u zemlji rješavati nasiljem, da se u Europu ne ide militarizacijom,
da se Hrvatska zasniva na antifašističkoj borbi, a ne fašističkoj navodno
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj itd. Sve to bilo je izravno suprotstavljeno
vladajućoj politici u Hrvatskoj, ali i drugim republikama. Princip je bio isti,
a sve ostalo nijanse, kako bi rekao Balašević. Saborski zastupnici tada su se
natjecali u polemiziranju s njim.
Sljedeći nastup trebao je imati u Skupštini Srbije, dakle u samom srcu
Miloševićevog velikosrpstva i žarištu iz kojeg se nacionalistički plamen
proširio cijelom Jugoslavijom. Od toga, međutim, nije bilo ništa jer su
Slovenci preuzeli granice, nakon čega je JNA neuspješno intervenirala, ali
uspješno zabila posljednji čavao u lijes Jugoslavije. Nitko više nije htio čuti
Antu Markovića, čak ni u BiH, koju je tek čekala njena strašna sudbina. I ondje
su hodže u džamijama govorili da se smije glasati za sve, samo ne za bivše
komuniste i – Antu Markovića.
Preostaje pitanje zašto je on sve do svoje smrti, skoro punih 20 godina,
odbijao sve molbe za intervjue i sve pozive da iznese svoju priču, od koje su
ovdje spomenuta samo dva slučaja. Prvi je odgovor da mu se sve to na koncu
previše zgadilo. Ali ima još nešto. Gospodin Zimmermann je bio u pravu. On
zaista nije spadao u to društvo. Nažalost, ne bi spadao ni u današnje.
0 Komentara