Piše: Jelena Šušanj

Svoj odnos prema nauci, kao i prema kulturi dijaloga, ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić prezentirala je na gostovanju u Skupštini Crne Gore. Na pitanja i komentare poslanika o mogućnosti gašenja FCJK Ministarka je, predstavljajući se kao lingvistkinja, poslanicima održala lekciju o svemu onome što lingvistika nije. Održala im je ujedno i lekciju o svemu onome što jedan profesor ne bi smio biti: kako se sagovorniku obraćati sarkastično, s nipodaštavanjem, bahato.

Zanimljivo je ipak da od lingvističkih radova Ministarka ima jedino koautorske u kojima se bavi upravo konceptualnim metaforama, onim metaforama zbog čije se upotrebe poslanicima rugala, a kojima pripada i preslikavanje domena FCJK i domena vatre.

Stoga se Ministarkina reakcija prema poslanicima, osim što je bila nekulturna, može porediti s reakcijom botaničarke koja ironiše nad gorčinom pelina. Kao što botaničarka ne može spriječiti pelin da bude gorak i zdrav, tako ni Ministarka ne može spriječiti nikoga da se metaforično izražava, da preslikava jedan domen na drugi radi jasnije konceptualizacije, konačno ne može nikoga spriječiti da FCJK doživljava kao vatru, kao luču znanja, odvažnosti i sposobnosti u današnjoj Crnoj Gori.

Svojim neznanjem o pitanjima crnogorske kulture ministarka se dosad više puta nevoljno pohvalila. Posljednji put je to bilo u prošloneđeljnom intervjuu u kome je Plavu kapelu u okviru Narodnoga muzeja Crne Gore u kojoj se čuva ikona Bogorodice Filermose – nazvala pećinom. Ako pak Narodni muzej nije nazvala pećinom, onda je ministarka u čijem je resoru kultura Crne Gore urbi et orbi demonstrirala jednu drugu stvar, a to je da u životu nije nogom kročila u Narodni muzej Crne Gore i da crnogorskim kulturnim blagom i kulturnom baštinom upravlja na osnovu poluinformacija, babinih priča i mitova jednoga počivšega crkvenog poglavara.

Poznato je da Ministarka svaki javni nastup iskoristi da u još uvijek građanskoj Crnoj Gori pošalje poruku da je ona prije svega Srpkinja, pa time počinje i svoj posljednji (prošloneđeljni) intervju: „Ja sam Srpkinja, ponosna na svoj narod i poreklo, ali ona koja ne negira, već poštuje identitet drugih, tako da moje srpstvo ne ugrožava bilo koga.“ Osoba poznata po stavu „Ja jesam nacionalista. Srpski. Ne no ću belgijski. To samo znači da volim svoj narod“ pokušava sad malo da ublaži svoj prepoznatljivi narativ, pa konstatuje: „Volela bih, i zaista se trudim, da nisam dobrodošla ni kod jednih nacionalista, a naročito ne kod onih koji po ovoj divnoj zemlji promovišu najvulgarniji šovinizam.“

Bilo bi lijepo kad bi Ministarka poslušala svoje riječi, prije svega mislim da ovaj dio o vulgarnome šovinizmu, i odustala od nastojanja da multinacionalnu Crnu Goru svede na domen srpskoga sveta. Posve je legitimno da se Ministarka, kao i svaki građanin, identifikuje kao pripadnica jednoga naroda i da bude ponosna na svoj narod i porijeklo, ali s ministarske pozicije ne smije slati ni otvorene ni prikrivene poruke da u Crnoj Gori živi samo njen narod koji, eto, povremeno ima različita uvjerenja. To je uradila kad je na pitanje vezano za rušenje Njegoševa mauzoleja odgovorila: „Ovo je jedno od pitanja koje potresaju i dele naš narod.“ Izjednačavajući pojam „građanina“ i „naroda“, pri čemu pod svojim narodom podrazumijeva srpski narod, Ministarka dokazuje da ne poštuje identitet drugih i na taj način nas ugrožava. Kad takvoj osobi date da upravlja prosvjetom, naukom, kulturom – opasnosti su brojne.

U jednom, televizijskom, intervjuu prije pola godine, tad samo kao predstavnica NVO Ne damo svetinje (koja je premijeru poslužila kao vrelo „eksperata“ za današnju crnogorsku vladu), prof. Bratić je pokazala da joj etnoinženjering ide mnogo bolje nego prosvjeta. Govoreći o popisu, koji, srećom ili nekim drugim čudom, nije zapao u njen resor, prof. Bratić ustvrđuje da se on „obavlja iz statističkih razloga, da bi se neke oblasti kao što su recimo regulisanje poreza, regulisanje sistema obrazovanja, prilagođavanje obrazovnih sadržaja uredile“. Nonsens kojim je dovedena u vezu popisna statistika s poreskom regulativom nema svrhe komentarisati, kao ni Ministarkino nepoznavanje suštine sprovođenja popisa.

S druge strane, što je poražavajuće i za današnju vlast i za Univerzitet Crne Gore, univerzitetska profesorica ovim je komentarom pokazala da ne zna čak ni što je sistem obrazovanja, a ni kako se kreiraju obrazovni sadržaji. Crna Gora bi bila daleko od građanske države, kako je Ustavom iz 2007. godine profilisana, kad bi na osnovu podataka iz popisa definisala nastavne programe i programske sadržaje ili kad bi ih njima prilagođavala. Takav pristup obrazovanju nije poznat u istoriji crnogorskoga školstva niti u istoriji crnogorske popisne djelatnosti.

U istome TV intervjuu, parafrazirajući Njegoševe stihove iz Šćepana Malog, profesorica Bratić, prilično razdraženo, u ironičnome tonu protestuje: „Al zato se sad u osnovnoj školi izučava San Vuka Mandušića kao onako jedna fina lirska epizoda i Draško u Mlecima kao odnos prema drugosti. Super! A sve ono... Ja zaista ne znam kako se izučava na Odsjeku za crnogorski, priznajem, kako se Njegoš izučava, kako se Gorski vijenac izučava, kako se taj dio iz Šćepana Malog gdje Vladika kaže: 'Mi smo Srbi narod najnesrećniji', kad kaže: 'Mi – smo – Srbi!'“

Hoće li ministarka Bratić posegnuti za instrumentalizacijom školstva u cilju sprovođenja etnonacionalističkih stremljenja nauštrb građanskih vrijednosti i multietničnosti, hoće li umjesto estetskih kriterijuma u predmetne programe uvrstiti djela ili elemente djela s ciljem nametanja nacionalnog identiteta? Činjenica da se prvo poslaničko pitanje vladajuće većine koje joj je upućeno ticalo upravo izmjene nastavnih programa s ciljem povećavanja zastupljenosti srpskih književnika i Njegoša u programima i čitankama uz ovakvo eklatantno nerazumijevanje Ministarke resora prosvjete i građanskoga karaktera naše države pokazuju da se moramo plašiti nastupajuće zloupotrebe obrazovnoga sistema u dogmatske i nacionalističke svrhe, da će se umjesto kosmopolitizma instalirati etnofašizam, da će se promovisati potenčeno Vukovo romantičarsko nacionalističko geslo „Srbi svi i svuda“.

Zato je neophodna hitra reakcija. Da nas ne proglašava kriminalcima desna ruka srpskog sveta, da nam poigravanje kulturnom baštinom ne bude jedini oblik sporta, da nam eksperiment mononacionalne obrazovne strategije ne bude glavni naučni postupak – ne smijemo ćutati pognute glave dok nam prijete prstićem kao prutićem. Vlada koja zahtijeva pokornost i građane koji se tresu od straha pred ignorantima što izigravaju autoritete ne smije biti jača od naše slobode!