Da svijet ne počinje od nas – na ovo bi se trebalo počešće podsjećati. Naročito, čini se, kada je sudbina Crne Gore u pitanju. Mnogo toga što nam se događa danas i ovđe, Crna Gora je već viđela – i državne mudrosti i odvažnosti, ali nikad dovoljne i osigurane, i antidržavne destrukcije, nikad dovoljno zle i pogubne da ne bi bile još gore i tragičnije! I to je konstanta čitavog hiljadugodišnjeg trajanja crnogorskog! U novije doba, kako prije jednog vijeka i više, tako i danas, u saldu onoga što je uradila stara vlast i onoga što je (već) uradila i što tek namjerava uraditi nova vlast!? Jer je očito sva usmjerena ka jednom jedinom cilju: da od Crne Gore učini što prije i što ‘’uspješnije’’ podlogu podobnu da posluži kao ‘’građa za tuđe građevine.’’ ‘’Srpskog sveta’’ dakako.Od započetog uništenja svega crnogorskog u novoj vlasti, među brojnim poduhvatima te vrste, jedna sfera nekako kao da se ‘’ukriva’’.

Riječ je o ekonomiji. S obzirom na negativnu zdravstvenu situaciju i težinu udara na crnogorski građanski i multikulturalni model, čini se da su porazni učinci nove vlasti u ekonomiji stavljeni po strani. A svi oni imaju izvor i uzrok u želji da se i u ovoj oblasti Crna Gora obezglavi i dovede u podređeni i zavisnički položaj. Treba odmah reći da je ekonomija žila kucavica crnogorske građanske, multivjerske, multikulturalne i multietničke države. Iako izgleda u prvi mah da nije tako, crnogorsko državno i nacionalno pitanje te nezavisnost i suverenost države Crne Gore odvajkada su usko povezani sa crnogorskom ekonomijom. To su osjetili i znali mnogi crnogorski protivnici, pa su istovremeno negirali i crnogorsku ekonomiju, tj. postojanje crnogorske ekonomske istorije i crnogorsku naciju.

Ekonomska nezavisnost je, dakle, žila kucavica svake, pa i naše, crnogorske, nacionalne i državne nezavisnosti, slobode i suverenosti. Zato je i proces obnove crnogorske državnosti u prvoj polovini devedesetih godina XX vijeka morao otpočeti u ekonomskoj sferi, kao ideja ekonomske samostalnosti i održivosti crnogorskog društva. I nije ništa novo zaista to što su se i tada kao i mnogo puta ranije pojavile vrlo jake snage koje su pokušale da zaustave Crnu Goru ne samo privremeno već i trajno da ne krene na put sopstvene samospoznaje i samosvijesti o tome što je bila, što jeste i što treba i mora da bude ubuduće ako hoće da sačuva istinu i sjećanje o sebi, slobodu, dostojanstvo, kao i samopoštovanje i nadu svojih građana i ugled sopstveni među drugim narodima i državama u svijetu.

Sve je ovo danas na dosad ipak neviđenom udaru od protivnika Crne Gore, prije svega neviđenom jer dolazi od ‘’njene’’ Vlade koja bi trebala da sve to štiti a ne da razara! Nećemo ovđe navoditi sve ono što spade u obezglavljenje i strateško slabljenje Crne Gore a učinjeno je za ovo kratko vrijeme od nove vlasti. Korisnije je da se vidi kako su crnogorski građani-patriote i u prošlosti pokušavali da na pravi način pristupe viđenju i vođenju svoje domovine kao uspješne evropske priče i u mnogo nepovoljnijim istorijskim i geopolitičkim uslovima, pa tim prije moramo vjerovati da ćemo se vrlo brzo vratiti na naš građanski, evropski i državotvorni suverenistički strateški pravac sa kojega smo pomjereni 30. avugusta i naročito od početka decembra kada je konstituisana nova Vlada.

Nasuprot klerofašističkim velikosrpskim tvrdnjama o tobožnjem crnogorskom ‘’nacionalizmu’’ i ‘’separatizmu’’, ‘’konzervativizmu’’ i ‘’arhaizmu’’, te njegovom ‘’izmišljenom’’ etničkom pripadništvu i korpusu, pogledajmo još jedan istorijski dokaz da savremena crnogorska suverenost nije nastala zbog uistinu preživjelih istorijskih i etničkih resantimana, ponajmanje i nikako zbog eventualnih nacionalističkih opterećenja koja Crnogorci ni nacionalno ni multikulturalno (kao zajednica svih vjera i nacija) nijesu nikada imali, već zbog isključivo slobodne i dostojanstvene budućnosti svih crnogorskih građana. Prilog-citat je iz perioda između dva svjetska rata. “O sopstvenoj sudbini treba u prvom redu sami da razmišljamo i preduzimamo sve opravdane korake” (“Saobraćajni problemi u Zetskoj banovini”, izdanje Trgovinsko-industrijske i zanatske komore u Podgorici, 1935.g.). Upravo je naša Komora tada “zahtijevala od Kraljevske vlade da već jednom otpočne sa ostvarivanjem svojih obećanja” i više puta konstatovala da su tadašnje vanredno teške privredne i socijalne prilike u Crnoj Gori, tj. u Zetskoj banovini, “posljedica nedovoljne pažnje sa strane mjerodavnih faktora i ranije i danas.’’Ne samo da je Crna Gora bila u periodu 1919-1939. godine zapostavljena u investicijama za izgradnju novih željezničkih pruga već i puteva, luka, mostova, bolnica, magacina, instalacija za elektrifikaciju zemlje, postrojenja za vodosnabdijevanje i melioraciju…Već smo rekli da je Crna Gora godišnje davala u centralnu kasu samo od duvana 70 miliona dinara. Za 20 godina Crna Gora je uplatila u tu kasu jednu milijardu i 400 miliona dinara. Međutim, i tada je bilo Crnogoraca koji su podržavali tezu kako Crna Gora ne bi mogla ekonomski samostalno da egzistira bez Srbije. No, mislilo se, naravno, i  tada da bi se u jednom drugom necentralističkom sistemu kakav je federacija došlo do ravnopravnijih i ’’čistijih bratskih finansija, što će reći da znamo što dajemo, a što nam pripada da dobijemo bez prošnje i moljakanja’’! E, danas, sva je prilika, nova vlast upravo gura Crnu Goru u ekonomsku poziciju da prosi i moljaka!

Ovo je dobar šlagvort za pitanje: Đe bi Crna Gora danas bila da za vrijeme knjaza i kralja Nikole I nije izgrađena luka Bar (za koju danas ‘’zli’’ jezici kažu da će biti kupljena od strane Srbije i pored nteresovanja velikih svjetskih investitora), put od Podgorice preko Mateševa ka Peći, željeznička pruga od Bara do Virpazara i od Podgorice do Plavnice, ali i da nije izgrađen Zetski dom, osnovan Državni Muzej, Arhiv, otvarane škole, građene i obnovljene crkve autokefalne Crnogorske crkve u koje danas njeni vjernici i poštovaoci ne mogu ući!…, ili da nije bilo Jadranske magistrale, pruge Beograd-Bar, da nije izgrađena i potom rekonstruisana zgrada Crnogorskog narodnog pozorišta i Njegošev Mauzolej…, ili da nije probijena Sozina i da se ne gradi dio autoputa Bar-Boljare od Podgorice do Mateševa? Ekonomija uvijek ide i mora da ide ukorak sa duhovnom i identitetskom osnovom i obnovom, energijom i kontinuiranošću razvoja države i njenih građana.

Čak i bez pošasti nove vlasti, ni u vremenu stare vlasti kao da nijesmo bili svjesni dovoljno naših potreba, zahtjeva, interesa, prirodnih i logičnih čežnji, moći i snaga da nam, uprkos svemu, bude bolje, ljepše, uspješnije i bogatije življenje na jednom predivnom geografskom prostoru u kome nam istorija često nije bila naklonjena, pogotovo onda kada smo gubili kompas sopstvenog upravljanja našim životima i prepuštali ga drugima, kao što se to nesumnjivo danas pokušava učiniti!Zato poslušajmo opomenu-savjet knjaza Nikole I iz 1888.g., aktuelnu i danas: “Mi smo tek na početku građanskog uređenja, mi mu istom temelj polažemo. Utoliko više moramo biti na oprezu da se u našu, s tolikom mukom i tolikim žrtvama ograđenu, kuću državnu ne uvuku elementi rastrojstva koji bi je brzo potkopali, da se u naš zdravi narodni život ne unesu zarazne klice koje bi nam svojim otrovom brzo ugasile svijeću života i od našeg samosvjesnog, pregalačkog i junačkog naroda načinile mekušun slapčine, izmetnutu mrtvacu, podobnu da bude tuđa podloga i da posluži kao građa za tuđe građevine. Da bi se od toga sačuvali, valja da se pri našemu državno-građanskom preobražaju i pri svijem novim uredbama rukovodimo načelom: da svaki narod svojim narodnim životom živi i da se ni jedan narod, bez opasnosti po svoj opstanak ne može odreći svoga narodnog temelja.’’