II tom             

Od početka XX-og vijeka

Uvodne napomene (IV)

Prezentiranje stavova filozofa zastupljenih u ovoj istoriji nastoji se vršiti autentično, tj. oni se daju u originalu i bez propratnih kritika i neslaganja – osim djelimičnih ukazivanja na određene nedoumice, dileme i upitnosti kada je riječ o interpretacijama u odnosu na izvorni tekst, tj. predmet opservacije – čak i u onim, doduše vrlo rijetkim, situacijama kada i đe se pojedini filozofi ''ne slažu sami sa sobom'', odnosno kada mijenjaju svoja filozofska, politička i ideološka uvjerenja i zastupaju dijametralno različite stavove u određenim periodima svoga života i rada. Treba istaći da je ovo uistinu teško postići, jer u razvoju crnogorske filozofije – bez obzira na slične tematike i predmete istraživanja – ne postoje takve odlučnije i istaknutije integralnosti i cjeline u filozofskim ''pravcima'', mišljenjima i usmjerenjima, kao ni u autorskim opusima. Dakle, ne postoje dominatni ili pretežni obrasci teorijske sistematičnosti, evoluiranja i postupnosti đe bi proizilazilo manje-više iz jednog učenja drugo.

Naravno, ovo sve važi i kada se stavovi pojedinih filozofa razlikuju od mojih ili pak od filozofskih škola i mislilaca koje prihvatam i čijim stavovima inkliniram. Razlike ove vrste svakako nipošto ne treba isticati, jer bi to bio zapravo ideološki pristup, budući da bi se tobože ''naučno'' (a u biti ideologijski!) kritikovali i opovrgavali. Dakle, desilo bi se zapravo ono što se ovom knjigom želi u potpunosti ili bar približno tome (u što većoj mjeri) – izbjeći. Dakle, sva mišljenja filozofa zastupljenih u ovoj istoriji o bilo kojim relevantnim pitanjima, daju se bez upita o njihovoj eventualno teorijskoj ili pak istorijskoj nezasnovanosti i stvarnosnoj neutemeljenosti. Ono što bi moglo naizgled ličiti tome, zapravo je produkt procesa moga čitanja dotičnih opusa i načina dolaženja do vlastitih interpretacija i doživljavanja istih.

Ovaj pregled crnogorske filozofske misli u XX-om vijeku nije ni malo opterećen političkim i ideološkim, etničkim, vjerskim i nacionalnim konotacijama i pripadništvima, shvaćanjima i subjektivnim osjećanjima i situiranjima određenih autora i njihovih djela, mijenjanjima ranijih uvjerenja, pripadništava i stavova u kasnijim razdobljima života i stvaralaštva, kao ni na toj osnovi, eventualno, ograničenim i redukcionističkim,  ili pak cenzorskim i osobito (samo)cenzorskim pristupima, što je čest slučaj, pojedinim filozofskim opusima i djelima. Naprotiv. Ili, kako je to Milovan Đilas formulisao kada se govori o raznim umjetničkim, filozofskim i vjerskim pravcima: ’’Držati da je jedno gledanje uvijek i u svemu bezuslovno dobro – ja inače pripadam materijalističkom, nije ni za vlas umnije, slobodoljubivije i pravednije nego zastupati svoju vjeru kao jedino istinitu, pa prema tome i dopustivu.’’[1] Ovđe Đilas postupa na isti način kao i rodonačelnik i akademskog i etničko-narodno-nacionalnog! crnogorskog filozofskog pogleda na svijet Jovan Stefanović Baljević, ali i Njegoš i Marko Miljanov – u duhu potpune ravnopravnosti i istinitosti svih vjerskih učenja, jer su i Marko i Njegoš kritikovali i apsolutno odbacivali ne islam kao religiju, već turskog porobljivača i okupatora koji je islam funkcionalizovao radi ropskog osvajanja i negiranja i uništenja crnogorske slobode i nezavisnosti. O svemu tome je podrobno bilo riječi u I tomu istorije crnogorske filozofije.

                                                (Nastavlja se)