Škrinja

Prof. dr Novak Kilibarda, pisac, istoričar i teoretičar književnosti, prvi predśednik Senata DANU

OBRAZOVNI SISTEM NIJE ADEKVATAN KULTURNOJ VERTIKALI VJEKOVA CRNE GORE

Jun 20, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

U „Istoriji crnogorske književnosti" data je prvi put istorija usmene književnosti današnje multietničke Crne Gore. Naše školstvo po čitankama, udžbenicima, istoriografiji i svemu drugom nije onoga profila koji pretpostavlja crnogorska duhovno-istorijska složenost. Nećemo moći ravnopravno da koračamo s evropskim narodima dok ne budemo pobijedili mistiku i legendu kritičkijem pogledima na događanja. Crna Gora treba da zahtijeva od Srbije da otvori katedru za crnogorski jezik ako hoće da Srbi ovđe imaju svoju katedru. Ne znam treću ustanovu u Crnoj Gori koja svim silama nastoji da podlokava svaku crnogorsku prepoznatljivost: jedna je Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, a druga Srpska pravoslavna crkva

(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine)

 

Prof. dr Novak Kilibarda jedan je od najistaknutijih crnogorskih intelektualaca, pisaca, naučnika, istoričara i teoretičara književnosti, univerzitetskih profesora i javnih djelatnika. Rođen je 7. januara 1934. godine u Banjanima u opštini Nikšić. Uni­verzitetske studije i doktorat književnih nauka položio na Beogradskom univerzitetu. Službovanje počeo u Više-gradskoj gimnaziji, nastavio na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, a univerzitetsku ka­rijeru in continuo ostvario na Filozofskome fakultetu Uni­verziteta Crne Gore. Profesor je i na Univerzitetu Donja Gorica. Bio je prvi predśed­nik Senata Dukljanske aka­demije nauka i umjetnosti. Gostovao kao predavač na više univerziteta u Evropi. Učestvovao na velikom bro­ju naučnih simpozijuma u državi i u inostranstvu. Na­učni radovi su mu prevođeni na engleski, albanski, bugar­ski, ruski, poljski, njemački, francuski jezik. Jedan je od autora nedavno objavljene kapitalne trotomne „Istorije crnogorske književnosti".

Iz oblasti književne teori­je i istorije objavio je knjige: Poezija i istorija u narodnoj književnosti (1972), Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama (1974), Legenda i poezija (1976), O usmenoj književnosti (1982), Iz korijena usmenosti (1988), Usmena književnost Crne Gore (2008), te izabrane na­učne radove u knjigama Epska mjera istorije, Usmena književnost u službi pisane, Usmena književnost pred čitaocem. Pripremio je i an-tologije: Bugarštice (1979), tužnih pjesama pod naslo­vom Puti nedohodi (1987), Poslovice (1988) i antologiju usmene poezije Crne Gore Viša je gora od gore (2010). Kilibarda je i autor prvih ko­mentara i objašnjenja Ogle­dala srpskog izdatog u okvi­ru Cjelokupnih djela Petra II Petrovića Njegoša (1974). Priredio je objašnjenja uz knjigu Starac Milija - pjesme (2012). Prozna djela Novaka Kilibarde su: Vražji vrti (1978), Crnogorci i Đaponezi (1981), Nebeski sužnji (1981), Iz priče u priču (1987), Sve je to nakva sudbina (1985), Glavari i pisa­ri (1989, 1990), Rusi i tejatori (1989), Brojači ajvana (1992), Izabrane pripovijetke I-III (1993), Snovi i sinovi (1993), Suložnici, roman bola (1995), Crnogorska hronika (1995, 1997), Suđenice (1997), Kraće i kratke pripovijetke (1999), Mozaik crnogorske hronike (2001), Iz priče u priču (2004), Epilog crnogorske hronike (2007), Gizda i druge erotske priče (2009), Serdarev grob (2011). Kilibarda je i autor književno-polemičkih studi­ja: Od mita do politike (2002), Književno-političke rasprave (2003) i Željezna crkva i ko­sovski mit (2006).

Za svoj književni rad do­bio je Trinaestojulsku nagra­du, najveće crnogorsko naci­onalno priznanje, kao i više drugih relevantnih nagrada iz oblasti književnosti u Crnoj Gori i regionu. Povodom dva milenijuma hrišćanstva, Bi­ografski institut Sjedinjenih Američkih Država odlikovao je Novaka Kilibardu Zlat­nom medaljom časti. Pored ostalih visokih inostranih odlikovanja, dobitnik je Me­đunarodne nagrade za mir Ujedinjenog kulturnog spo­razuma.

 

Kralj Nikola je ośetio da će Crna Gora prerasti u viševjersku državu

Upravo je izašla „Istorija crnogorske književnosti" u kojoj ste Vi autor jednog ve­oma značajnog poglavlja. U čemu je kapitalan značaj tog projekta?

- U tome što je to prva napisana istorija crnogorske književnosti. Obuhvaćeno je razdoblje od početka pi­smenosti do 1918. godine. Ovo su značajna djela zato što mogu inicirati druge autore da napišu bolja. Ako jedna knjiga u pozitivnom značenju isprovocira poja­vu druge, onda ona prva ne gubi cijenu. Moj je kriterijum bio da obradim svaki usmeni književni tekst koji je zapisan od osobe koja je rođena na današnjoj teritoriji Crne Gore i koja je ovđe naučila jezik kojim je saopštavala pjesmu. I to bilo đe da ga je Vuk na­šao i bilo đe da je živio, sva­ku takvu pjesmu možemo smatrati književnim tekstom Crne Gore. Obrađivao sam specifičnosti klasične četvo-ronahijske Crne Gore, od­nosno specifičnost motivike i tema koje je ona nudila. Onda imamo sedmoro brda, koje kao cjelina imaju spe­cifičnost u odnosu na nahij-sku Crnu Goru kada se tiče tematike, a i svako od brda ima specifičnost. Onda ima­mo crnogorska plemena, sa takozvanijem hercegovač­kim predznakom - Drobnjak, Piva, Banjani, Golija, Gra­hovo. Ona potpuno imaju svoju specifičnost. Nekoliko vjekova jedan Kotor, Perast, Budva, bili su pod moćnom Mletačkom republikom, a blizu dvjesta godina Herceg Novi i Risan su bili pod tur­skom vlašću, pa će koncem XVII vijeka biti oslobođeni od strane hrišćanskih sila. Pot­puna razlika je u opstojanju tematike između krajiških gradova turske imperije na našim prostorima i uvučenih gradova. Metaforično ću da kažem da je Sejdefu majka budila u Podgorici, u Pljevljima je Mujo pjevao serenadu ispod dimirli pendžera, a u krvavome gradu Nikšiću, na pragu nahijske Crna Gora, bila je junačka epska pjesma i nije bilo mjesta opuštenosti kao što je bilo u Pljevljima.

Uzmimo, recimo, bugarštice koje su razvijene na pri­morju kod katoličkog svijeta, a najpoznatije su nam preko Petra Hektorovića koji ih je prvi zapisao. I Perast je imao bugarštice, i Valtazar Bogišić je našao te rukopise, jedan je iz sredine XVIII vijeka, a jedan je nastao nešto kasnije. To će reći da je Crna Gora nevjerovatno složena. Daleki pre­ci Crnogoraca došli su kao politeisti i nepismeni ljudi i donijeli su sa sobom usme­nu književnost a kasnije se to stapalo jedno sa drugim. Vuk je najbolju liriku zapisao na Primorju. Lirska pjesma „Bijeli Vide" je ljubavna koja govori kako se čovjek posli­je sedam godina rata vraća kući. Bijeli Vide je Sunce u vri­jeme boga Peruna, a kasnije se na to zaboravilo. Ta politeistička usmena duhovnost ujedinila se sa kulturama prostora Crne Gore na koji su naši preci došli.

Mislim da je značaj ove knjige što je ukazala na tu kardinalnu problematiku i što je prvi put napisana istorija usmene književnosti današnje multietničke Crne Gore. Kralj Nikola je ošetio da će Crna Gora prerasti u multietničku, viševjersku državu, što je postala Berlin­skim kongresom 1878. go­dine. Stvara pjesmu „Ženid­ba bega Ljubovića", koja se pjevala u kolima. Predstavlja i drugu stranu dostojnu empatije. Vrijedno je pomenuti njegovu pjesmu „Turčin". Vrlo je mudro Selim-begu, koji je branio Bar kada su ga Crno­gorci oslobađali, rekao da za­drži mač jer ga je kao junak zaslužio. I poslije Berlinskog kongresa imanja su ostavlja­na ljudima različitih vjera. I kada je Selim-beg došao na neku svečanost na Cetinju s turbanom, neko ko je šedio ispred Lokande dobacio mu je neku ružnu riječ, pa ga je duša zaboljela. Došavši u dvor, požalio se kralju Nikoli da je doživio uvredu i tražio je propusnicu da se seli u Tursku. Kralj Nikola mu je re­kao: „Nešto sam danas spre-šan, dođi šutra tačno u pod­ne i dobićeš sve što tražiš". Kada je šutri dan došao, u sali se bila okupila sva cetinj-ska elita. Šedi gospodar i do njega jedna prazna stolica u koju ga poziva da šedne. Pa vadi iz njedara pjesmu „Što te ruže lafe stari istočnoga orla svijeta, koji nama u vri­jeme dolijeta", i zaključuje da je Crna Gora mala, ali da je imala morala i snage da se suprotstavi velikoj osman­skoj sili. No, vazda su se do­govarali kao ljudi i junaci. Ni­kola je dodao da se nada da neće više biti potrebe, ali ako bude, „opet ćemo kao ljudi i junaci". Selim-beg se pokloni i reče da ostaje ovđe dok je živ.

 

Crnogorska državaje već u XI vijeku bila kraljevina

Višedecenijski ste univer­zitetski profesor, bili ste i dekan visokoškolske insti­tucije. Koliki je, po Vama, značaj obrazovanja u cjeli­ni za afirmaciju pozitivnih vrijednosti i razvoj društva, osobito crnogorskog koje je u mnogim oblastima još u povoju?

- Obrazovni sistem u Crnoj Gori, razumije se, ima svoje mane i vrline. Najveća mana mu je što nije ade­kvatan kulturnoj vertikali vjekova koji su postojali u Crnoj Gori. Kada bih trebalo da odgovorim znam li isto-rijskoga naroda u Evropi, da ne idemo dalje, koji ima na­glašeniju duhovnu vertikalu vjekovima i više tekućega primitivizma, ne bih umio navesti drugi narod no cr­nogorski. Početni detalj naše velike prozne književnosti je Legenda o Vladimiru i Kosari. Nažalost, ona nije sačuvana na našem, već u prevodu na latinski jezik. Prva svjetlost Gutenbergove štamparije zasvijetlila je u Crnoj Gori kao državna ustanova krajem XV vijeka. Tu je, dakako, „Oktoih". Vladika Vasilije u Rusiji 1754. godine objavljuje svo­ju „Istoriju o Černoj Gori". Po­slije pobjede na Martinićima i Krusima, 1796. godine, Pe­tar I, ili Sveti Petar, narodski, najveći državnik Crne Gore do danas, izdaje Zakonik op-šti, crnogorski i brdski. Petar I je napisao i „Kratku istoriju Crne Gore". Kada je moćni Napoleon osvajao države i velike teritorije, osvojio je i tadašnju Boku Kotorsku koja je pripadala Mletačkoj repu­blici. Njegov general Mar-mon naredi nekom vladici iz planina, iznad mora, a bio je to Petar I, da obavezno siđe dolje. Poziv je podrazumi­jevao - ako ne dođeš, spre-miću ja odgovarajuće trupe koje će te dovesti. Smatrali su da je to neki polupisme­ni, nepismeni Dalaj Lama. A kada su se sastali, francuski general je vidio da taj ka-luđer iz tih divljih planina čisto govori više stranih je­zika. Njegoš pokreće časopis „Grlica" 1835. godine. Vuk je 1836. godine objavio Poslo­vice na Cetinju. Jedino što su Crnogorci znali da cijene više od duhovnosti, to je slo­boda kao njen uslov. Zato su Crnogorci djelove štamparije i olovna slova pretvarali u puščana zrna kada je potreb­no bilo da brane slobodu. Za vrijeme knjaza Danila izaći će još jedan zakonik, a već da ne pominjemo vrijeme vladavine kralja Nikole, kada će se izdavati ustavi i države i crkve. Devetnaesti vijek u Crnoj Gori, što se izdavačke djelatnosti tiče, ne zaostaje iza evropskih država.

U Srbiji su i Karađorđe i Miloš Obrenović bili ne­pismeni. A crnogorski dr­žavnici već od Crnojevića i Petrovića, da ne pominje-mo Duklju i Zetu, stvaraju vrhunska kulturna dobra. Crna Gora, naravno, ne tre­ba da se naduvava, kao što ima naviku kada se junaštva tiče. Ona je tu izgradila je­dan običaj nesuvislog nad­metanja, a nema svjesnosti o  tome koliko je prednjačila u duhovnosti nad novobalkanskim državama. Osta­vimo mi države koje su se razvile iz antičkoga svijeta, Rimsku imperiju, Vizantiju itd., nego govorimo o slo­venskim državama koje su se od V do VII vijeka formira­le na današnjim prostorima. Kada poredimo Crnu Goru sa njima, ona ima vrlo viso­ko mjesto. Ne treba izgubiti iz vida teritoriju koju su naši daleki preci naslijedili. Neka je on bio nepismen, neka je došao za stadima ovacaigovedi, ali je došao na te­ritoriju đe se kultura vjeko­vima razvijala. Mogao je on i da ruši neki grad, recimo sličan Duklji, ali je ljepota detalja te porušene Duklje uticala na njegovu svijest. Onda, tu je i more. Znamo sve kakve su kulture prola­zile pored mora, pa znamo i za vjersku složenost. Nije bila u pitanju jednosmjer­na vjera, tu je bilo raznih vjerskih vrenja. Ne zna se da li je vjekovima duž Crne Gore više bilo katoličkog ili pravoslavnog stanovništva. Sva ova aktuelna klimavost u Crnoj Gori, koja se ogleda u mnogim njenim profilima, na neki način se temelji na nepostojanju obaveze da se savremeni duhovni život Crne Gore usaglašava s duhovnom prošlošću njene države, koja je već u XI vijeku bila kraljevina.

 

Niđe nijesam mogao napisati u svoje vriieme Ś i Ź jer ih u štamparijama nije bilo

Veliki i dosljedni ste pobor­nik službenog crnogorskog jezika. Kakvo je Vaše mišlje­nje o njegovom aktuelnom položaju?

- Što se jezičkog pitanja u CrnojGori tiče, treba reći da u dubljem lingvističkom značenju jednim jezikom go­vore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, alijas Muslimani. Ali, svaki etnos, svaki narod, ima pravo da jezik nazove svojim imenom. U svim tim jezicima postoje narječja, ali ih obuhvata ta etnička lin­gvistička cjelina. Najveličanstvenije djelo napisano na crnogorskom jeziku je Njegošev „Gorski vijenac". Petar I je poslanice napisao crno­gorskim jezikom. Crnogorski jezik je ostvaren u najuzvišenijim djelima koja su ikada postojala, u takozvanim na­rodnim pjesmama.

Ljudi koji se u Crnoj Gori pišu kao Srbi i pripadaju srpskoj naciji imaju pravo da govore i pišu svojim jezi­kom. Imaju pravo da zahti­jevaju da u Crnoj Gori imaju katedru za srpski jezik i knji­ževnost. I imaju je na Filo­zofskom fakultetu u Nikšiću, koji bi trebalo inače da bude na Cetinju. Imamo i katedru za crnogorski jezik i književ­nost, tako da je tačno da više nije stanje kao nekad, kada su udžbenici iz kojih sam ja učio bili napisani ekavski. Dobro je da vlast koja ruko­vodi Crnom Gorom ne ispu­šta iz sluha veličanstvenu istoriju Crne Gore. Međutim, Crna Gora treba da zahtijeva od Srbije da otvori katedru za crnogorski jezik ako hoće da Srbi ovđe imaju svoju katedru. Nema ništa manje Crnogoraca u Srbiji negoli građana koji se u Crnoj Gori izjašnjavaju kao Srbi. Tu Crna Gora pravi izvjesne jeftine ustupke.

Ja sam nedavno prila­godio „Gorski vijenac" crno­gorskom, tj. njegovom izvor­nom jeziku. Njegoš je imao nečitak rukopis pa je Milorad Medaković prepisao „Gorski vijenac" i tako je objavljen. I da ne budemo zlonamjerni. Milorad Medaković je ekavac, pa mu se omaklo i na če­tiri mjesta u „Gorskom vijen­cu" imamo riječ „ovde". Onda je Božidar Ilijin Miličić, tihi a sposobni čovjek, i kao publi­cista i kao novinar i književni kritičar, prihvatio moj prijed­log i „Gorski vijenac" prilago­dio crnogorskom pravopisu, koji je ustavna kategorija. Pa je tu riječ „ovde" promijenio u ovđe. Kada čitamo „Gorski vijenac", lako zaključujemo ko je kakve kulture i pisme­nosti, ko je najslobodniji pre­ma vladici Danilu. To je Vuk Mićunović. A tip elementar­nog, patrijarhalnog čovjeka po svim dimenzijama je Vuk Mandušić, koji se zaljubljuje u kumu, onaj koji plače za džeferdarom što ga je preśeklo tursko zrno. Vuk priča šta mu se dogodilo i kaže: „Da pośečem turske i iźelice". Možete zamisliti Vuka, se­ljaka iz toga vremena, da je rekao „posječem", a ne„pośečem". Moja majka je uvijek govorila śekira, śedi, śeme. Miličić je prilagodio „Gor­ski vijenac" savremenom pravopisu. Ja sam napisao jedan kraći propratni tekst koji je na koricama knjige, i to je finansiralo Ministarstvo prosvjete i sporta i ministar Stijepović. On je za nekolike moje knjige takođe namije­nio novac da se objave, „Cr­nogorsku hroniku" i „Epilog crnogorske hronike", i da se prilagode novom pravopisu crnogorskog jezika. „Pobje­da" je objavila ove knjige po novom pravopisu i to je ura­dio Božidar Ilijin Miličić. Ja niđe nijesam mogao napisati u svoje vrijeme Ś i Ź jer ih u štamparijama nije bilo.

 

Starac Milija brojem stihova nadmašuie Njegošev „Gorski vijenac"

Starac Milija, Tešan Podrugović, Avdo Međedović... Da li smo uradili dovoljno da sačuvamo śećanje na cr­nogorsku usmenu poeziju i njene autore?

- Nijesmo. Najveličanstveniji pjesnik koji je ikada stvarao na našim prosto­rima bio je Starac Milija sa svojih pet pjesama, kome ne znamo prezime, a bio je od Kolašina, vjerovatno iz Rovaca. Došao je u sukob sa nekakvim divanijama tur­ske vlasti i bio sav iśečen po glavi. Pobjegao je u Srbiju, u požešku nahiju. Vuk je čuo za tog nesrećnika da umije dobro da pjeva pjesmu o ženidbi Maksima Crnojevića. Od njega je Vuk zapisao pjesme „Ženidba Maksima Crnojevića", „Banović Strahinja", „Sestra Leke kapetana", „Gavran harambaša i Limo" i „Ženidba Milića barjaktara". Starac Milija brojem stihova nadmašuje Njegošev „Gor­ski vijenac". A meni u antreu hotela „Bjanka" u Kolašinu nijesu dali o njemu da govo­rim za potrebe televizijskog snimanja! Izuzev lica koja su studirala književnost, niko od Kolašinaca nije čuo za Starca Miliju.

Filip Višnjić je veoma značajan član homerovske porodice, ali po meni ne može stati u red sa starcem Milijom. Na stogodišnjicu smrti tog prosjaka iz Bosne, Srbija je selo u kojem je umro i koje se zvalo Grk preimenovala u Višnjićevo, a 1933. go­dine se održao simpozijum u Beogradu o njemu i objav­ljen zbornik radova u njego­vu slavu, đe su najpoznatiji i domaći i strani naučnici saopštili svoje radove. Ima i jedna naučna nagrada koja nosi njegovo ime. Prošle go­dine mu je u mjestu Višnjiće-vo podignut spomenik koji je osveštao srpski patrijarh.

Američki naučnici Milman Peri i Albert Lord izu­čavanjem i tumačenjem poezije i spjeva „Ženidba Smailagić Meha" Avda Međedovića riješili su homersko pitanje. U Bijelom Polju na divnoj obali Lima spomenici su Ristu Ratkoviću, Ćamilu Sijariću i Miodragu Bulatoviću. Kada bi se mogli raskameniti, svaki od njih bi rekao da ga je stid što ovđe nema Avda Međedovića.

Tešan Podrugović je iz Gornjih Kazanaca u pravcu Gacka, opština Nikšić, i najvjerovatnije se prezivao Papović, a Podrugović mu je ostalo jer je bio visok koliko jedan i pola drugoga. Bio je seljak, čobanin i kiridžija. Vuk Karadžić je od njega za­pisao 25 pjesama. Zamislite koliko je to obimno, iako se poezija ne mjeri obimom. Ta veličanstvena istina o više vjekova naše istorije, oliče­na u liku Marka Kraljevića, ostvarena je genijalnošću Tešana Podrugovića. Marko je sam vrh književnih likova u našoj epici. Najopjevanija je istorijska ličnost i ušao je u sve usmene književnosti Balkana. Uvaženi profesor Vladan Nedić ima rad koji pokazuje da je ušao i u ukra­jinsku usmenu književnost. Prva pjesma o Marku zapi­sana je 1555. godine. Veoma sposobni mladi naučnik dr Adnan Čirgić, koji je direktor Instituta za crnogorski jezik i književnost, izdao je uspješ­no knjigu Podrugovićevih pjesama. Siguran sam da niko u Nikšiću, osim ljudi koji su studirali književnost, nije čuo za Tešana Podrugovića. Naziva ulice s njegovim ime­nom nema. Uporedite odnos Srbije koja je zdušno prihva­tila Filipa Višnjića, čovjeka iz Bosne. Ona ima kulturan od­nos prema njegovim zaslu­gama i ima korist od toga, jer je viđela da srpska književ­nost ima iz čega da izrasta. A pogledajte naš primitivizam. I ovo je konstatacija moga početnoga stava da ne znam istorijskoga naroda Evrope koji ima naglašeniju duhov­nu vertikalu vjekova, a više tekućega primitivizma.

 

Legenda i mit ne daju inteligenciji i duhu da slobodno žive

Prof. Kilibarda, kako odvo­jiti pozitivno jezgro mita i legende kao istorijske praosnove svakog naroda i nau­ke i obrazovanja u cjelini od njegove zloupotrebe?

- Još kao đak osnovne škole naučio sam pjesmu „Boj na Mišaru" napamet, a kao doktor nauka zaključio sam da je samo pola pjesme u upotrebi. Izbačeni dio nije smio da se nađe u čitankama i udžbenicima, jer u njoj kada Kulinova, kada je čula da joj je muž poginuo, žali sve maj­ke i sestre izginulih vojnika i proklinje Karađorđa zbog toga. Takva plemenita bula nije smjela da uđe u svijest pravoslavnog naroda i to je zloupotreba i falsifikovanje istorije. Ali, to je u jednom trenutku bilo neophodno zbog potrebe oslobodilačke borbe. Ili: vaspitavani smo da je Vuk Branković najveći izdajnik, a on nastavlja bitku protiv Turaka poslije Kosov­skog boja. No, ondašnji vla­darski sloj Srbije bio je protiv njega i on je to debelo platio. To su kompleksne stvari, ali ih treba objašnjavati.

Dakle, niti je Vuk Branković bio izdajnik, niti zna kritička istorija za Miloša. Mi­loš nije ušao u kolektivnu svi­jest naroda prije Njegoševa „Gorskoga vijenca". Njegoš je svojom veličanstvenom poezijom od Miloša stvorio idola. Okrenuo sam se kritič­ki prema legendama da bi se one svodile u korist naroda. Sve ovo što radim i sve moje bavljenje usmenom književ­nošću ima za cilj da ukaže na veliku kulturno-istorijsku slo­ženost i vrijednost crnogor­ske prošlosti, da se ugleda­mo na evropske narode, da nas ne zavode klerikalske laži ili politički interesi drugih.

U veličanstvenoj usme­noj epici, prije ulaska političko-ideoloških tokova koje će u deseteračkim pjesmama unijeti i Petar I i Petar II iz opravdanih razloga, osvje­dočena je puna moralna nepristrasnost. Starac Milija postupa kao i veliki Homer. Ko prvi put čita „Ilijadu" zaključiće da Homer nije grčki, helenski, već trojanski pje­snik, jer je trojanski Hektor po svemu savršenija ličnost nego što je Ahil grčki. Naj­ljepši moralni lik naše knji­ževnosti jeste stari derviš, Turčin, u pjesmi „Banović Strahinja" Starca Milije. Ka­kva nepristrasnost! Ili kao što kaže Vladan Nedić, jedan veliki naučnik i profesor Be­ogradskog univerziteta, za Turkinju đevojku u pjesmi „Marko Kraljević poznaje očevu sablju" - da ljepotom svoga morala nadmaša Ko­sovku đevojku.

Legenda i mit ne daju inteligenciji i duhu da slo­bodno žive. Kada se pomenu osvajačke sile, kao Turska, samo se traže najuvredljiviji pojmovi, kao što bi i sam Njegoš rekao - „ta kuga ljudska" ubija i uništava sve. Crna Gora je imala priliku da bude osvojena. Po čemu se to razlikuje osvajanje Zete od strane Stefana Nemanje od osvajanja Crne Gore od strane Osmanlija? Crna Gora neće moći ravnopravno da korača s evropskim narodi­ma dok ne bude pobijedila mistiku i legendu kritičkijem pogledima na događanja. Trebalo bi da svaki Crnogo­rac u razvijanju svoje svijesti zna sve vrline i mane Crne Gore da bi imao prepoznat­ljivost etnosa kome pripada. Da se poslužim jednim ade­kvatnim primjerom. Fran­cuska i Njemačka formirale su zajedničku komisiju za pisanje istorije za osnovne i srednje škole, samo na dva različita jezika. A sva naša balkanska trvenja su bila blaža od romansko-germanskih. Na samoj Marni bila je velika kasapnica Francuza. Kao od oplate pada granica Francuske pod najezdom Hitlera. Vidite šta uspijevaju ve­liki narodi da naprave, kako se ne bi vjekovna mržnja prenosila prema drugom narodu. Dio rješenja je da se napiše zajednička istorija.

 

Jednako su se napajali Svetim Vladimirom i pravoslavac i katolik i musliman

Pronicljivi i beskompromi­sni ste kritičar anahrone i retrogradne uloge Srpske crkve u crnogorskom druš­tvu. Kako gledate na njene pokušaje da se infiltrira i u obrazovni proces, tj. na organizovanje tzv. vjerske tribine u jednom dužem vre­menu na Pravnom fakultetu državnog Univerziteta Crne Gore?

           -Na državnom Univerzi­tetu Crne Gore, na Pravnom fakultetu, dvije godine je držana vjerska tribina koju je organizovala Srpska pra­voslavna crkva. To je nezami­slivo u jednoj demokratskoj državi, jer srpska crkva ne priznaje ni crnogorsku naciju ni državu, kao ni crnogor­sku crkvu. A vlast „vibrira" po ovom i drugim pitanjima zbog glasova. Đe je u ovom slučaju bio rektor, držav­ni nadzor? Odmah poslije izglasavanja nezavisnosti propuštene su važne stvari. Ustav je donijet i usvojen. Śutradan je trebalo održati prvu śednicu Skupštine, sa jednom jedinom tačkom dnevnog reda - poništenje odluka Podgoričke skupštine i dekreta kralja Aleksandra o prisajedinjenju Crnogorske crkve Srpskoj crkvi. Amfilohije Radović je postavljanjem limene crkve na Rumiji zabio krvavi nož u multietničku harmoniju toga kraja. Jedna­ko su se napajali legendom i duhom Svetog Vladimira i na Trojičin dan jednako išli i pravoslavac, i katolik i mu­sliman, dakle, i onaj koji je u međuvremenu primio drugu vjeru. A podšetiću da su sve pravoslavne crkve u moć­nom turskom carstvu posli­je ukinuća Pećke patrijaršije bile pod Vaseljenskom patri-jaršijom, osim Crnogorske.

 

Branko Pavićević mi je lično uručio recenziju jer ie znao da me CANU o njoj neće obavijestiti

Kako gledate na Zakon o CANU i na činjenicu da se on ne primjenjuje? Šta je sa crnogorskom enciklo­pedijom? Da li smatrate da je potrebno za ovu svrhu formirati leksikografski za­vod?

-Ja ne znam treću usta­novu u Crnoj Gori koja svim silama nastoji da podlokava svaku crnogorsku prepo­znatljivost. Jedna je Crno­gorska akademija nauka i umjetnosti, a druga Srpska pravoslavna crkva. Crna Gora još nema svoju enciklopedi­ju ni rječnik jezika crnogor­skog. Nađite mi ijedan narod u Evropi da nema svoju en­ciklopediju. Vlast je trebalo odavno da ima kritičkiji od­nos prema CANU. Nezamisli­vo je da opstaje CANU, a da se ne formira leksikografski zavod kao dio te akademi­je ili, možda, samostalno. Sada ću vam ispričati jedan detalj iz kojeg se vidi prava priroda CANU. Riječ je o aka­demiku Branku Pavićeviću. Grehota je običnom čovjeku tražiti mane, ali vrhunskoga ne treba šteđeti od kritike i, razumije se, priznati mu veličinu. Pokojni akademik Branko Pavićević je sin Đoka Šajova Pavićevića, najstarijeg jugoslovenskog narodno­ga heroja. Bio je predśednik Naučnog društva Crne Gore i član Centralnoga komiteta kada sam ja bio udaljen sa svih položaja (ostao sam na Fakultetu zahvaljujući Veljku Milatoviću), zato što sam napisao recenziju za knjigu u kojoj se pominje Krsto Zrnov Popović kao crnogorski vi­tez. Komunisti su vrlo vješto našli razloge za to. Složio se sa time i Branko Pavićević, rekli su.

Prije nekoliko godina, CANU, koja je crnogorska akademija koliko sam ja ja­panski profesor, riješi da izda sabrana Njegoševa djela. Mene nijesu mogli zaobići zato što sam napisao prve komentare „Ogledala srp­skog" daleke 1974. Naumili su da mi ponude pisanje ko­mentara, a odredili Branka Pavićevića za recenzenta i beogradskog profesora Radojicu Jovićevića. Računaju da me je Branko išćerao iz partije, pa će mi dati nega­tivan sud. Uzmem tekst o Ogledalu i izmijenim neke stvari, dam Božidaru Ilijinom Miličiću da prilagodi pravo­pisu crnogorskog jezika, i dam Adnanu Čirgiću da na­piše rječnik. Poslije mjesec ili dva stiže mi saopštenje da „Ogledalo" ne može biti objavljeno, jer je recenzent prof. Jovićević napisao ne­gativnu recenziju, a Branko Pavićević je bolestan i nije je napisao. Kasnije me je zvao Branko da porazgovaramo. Tada mi je rekao da je napi­sao pozitivnu recenziju koju mi je uručio iz svoje ruke, jer je znao da me oni o tome neće obavijestiti. Nedugo za­tim Branko je umro. Tu recen­ziju sam dao Adnanu Čirgiću, koji ju je i objavio. Ovo nije bitno za mene, ali uzmimo Crnogorsku akademiju nau­ka i njene postupke. Hoću da istaknem šta je ljudski moral i koliko je to decenija u Bran­ku sagorijevalo.

 

 

 

KAO DA SE NE ŚEĆAMO SVOGA OCA, SVOGA ĐEDA I NJIHOVIH VRLINA

 

Od Crne Gore nema države složenijega istorijskog sa­stava, a da se to manje poštuje u svakodnevnom životu, u obrazovnom sistemu na svim nivoima, itd. Naše školstvo i po udžbenicima i po svemu nije onoga profila koji pret­postavlja crnogorska duhovno-istorijska složenost. Nema naroda koji se toliko kao mi upuštio i na neki način zabo­ravio svoju duhovnu prošlost, a to je pomalo sramota. To je kao da se ne śećamo svoga oca, svoga đeda i njihovih vrlina, da ih zaštitimo od nekog ko ih napada. Duhovno stanje treba da se obdržava ne ispuštajući nikada duhov­ne vjekove prošlosti.

 

 

RADOSAV BOŠKOVIĆ: JEDNOG DANA KADA CRNOGORCI BUDU IMALI SVOJ JEZIK  KILIBARDA ĆE BITI OD VELIKE POMOĆI

 

Prvu pripovijetku objavio sam u „Prosvjetnom radu", ali pod pseudonimom Novak Jelić, jer je to ime seoceta iz kojeg potičem. Radosav Bošković, profesor uporedne gramatike slovenskih jezika na Beogradskom univerzitetu, najpametniji čovjek kojeg sam u životu srio, rekao je jed­nom prilikom, i to u razgovoru kad sam kao pripovjedač ljuto napadan, da će moja proza biti od znatne pomoći kodifikaciji crnogorskog jezika ako do nje dođe.

 

 

NE ZNAM TOLERANTNIJE OSVAJAČKE IMPERIJE PREMA DRUGIMA NARODIMA I VJERAMA NEGO ŠTO JE BILA OSMANLIJSKA

 

Kada smo već kod osvajača, ja ne znam tolerantnije osvajačke imperije prema dru­gima narodima i vjerama nego što je bila osmanlijska. Ko ne vjeruje, neka pročita Kuran. U jednoj suri stoji da inovjernici imaju svoju vjeru u koju vjeruju, ne kaže se da ih treba islamizovati. Niti se kaže da inovjernike treba pobiti. To je znao čak i Njegoš koji je ispunio „Gorski vijenac" antiislamizmom, jer je to njemu bilo potrebno iz ideološkopolitičkih ra­zloga. Taj će antiislamizam pozitivno djelovati i na Fundini i na Vučijem dolu i na Grahovu. Međutim, mi smo taj antiislamizam i to poistovjećivanje islama s kugom prenijeli na živalj koji je samo primio islam, a ostao u svom jeziku, u svom etnosu. Međutim, o toj toleranciji Osmanlija prema drugoj vjeri, na neki način, najubjedljivije kaže isti Njegoš. Subjektivna ideja pisca „Gorskog vijenca" je da su islam i Turci najveća kuga ljudska koju je stvorilo čovječanstvo. Tu je i alter ego pisca, vladika Danilo, kao i drugi alter ego, iguman Stefan. A kada su vladika i glavari crnogorski pozvali predstavnike islamizovanog dijela Crne Gore i ponudili im da se vrate u prađedovsku vjeru, Skender-aga je počeo da se čudi rekavši da i dalje treba da žive u slozi kako su do tada živjeli: „Što je ovo, braćo Crnogorci?/ Ko je ovaj plamen raspalio?/ Otkud dođe ta nesrećna misa/ O prevjeri našoj da se zbori?/ Mi jesmo li braća i bez toga,/ U bojeve jesmo li zajedno?/ Zlo i dobro bracki dijelimo./ Kosa mlada na groblje junačko/ Siplje li se bulah ka srpkinjah?"